Ponedjeljak, 31. ožujka
Siromaštvo nije sramota, i ono ne mora značiti gladovanje, smrzavanje, neimaštinu... I nije isto jučer i danas, to jest nije isto u selu i gradu. Danas nas je najviše u gradovima, na koje i sela sve više nalikuju. Jučer, dakle, na selu, mogao si po današnjim gradskim mjerilima nemati ništa a opet imati sve. Na primjer, nemaš novaca za jaja i meso, ali uvijek je bila pokoja kokoš i pokoji komad slanine u konobi. Nisi imao za kupus i drugo povrće, ali imao si vrt. Nisi imao za kruh (tada ga u prodavaonicama nije ni bilo), ali imao si pšeničnog i kukuruznog brašna od žita sa svoje njive. Kao dijete više nisi mogao nositi kaput ili cipele koje si nadrastao, ali imao si staru bratovu odjeću ili obuću. Nisi imao za knjige, ali mogao si od nekoga dobiti stare udžbenike. Zimi nisi mogao kupiti drva, ali imao si šumicu iz koje se uvijek moglo donijeti nešto za ognjište. Nisi imao za bicikl kojim bi išao u školu, ali si imao žustre noge i veselo društvo vršnjaka. Nisu ti stariji u kući imali za piće, ali uvijek je bilo još vina u bačvi i pokoja litra rakije. Nisi bio zaposlen, ali radio si na svome.
Novac ti gotovo i nije bio potreban. Takvo te siromaštvo nije ni bacalo u očaj ni činilo o nekome ovisnim niti ti je prijetilo izbacivanjem iz kuće ili stana za koji ne možeš otplaćivati kredit. Imao si kuću i zemlju, one su te činile suverenim. Zbog takva siromaštva muškarci nisu ostajali neoženjeni niti žene neudane niti se u brakovima ustručavalo rađati djecu (bila su ih puna dvorišta) pa da bi Hrvatima prijetilo izumiranje.
Ovih su se dana mediji raspisali o Vladinoj strategiji borbe protiv siromaštva, uz koju se ističe podatak da su u EU od Hrvata siromašniji još samo Grci, Bugari i Rumunji. Ali naše je siromaštvo najtragičnije jer nas je manje nego tih naroda, jer godišnje imamo 10.000 više smrti nego rođenja i jer Hrvatsku godišnje napušta isto toliko ljudi. Siromaštvo u selu imalo je zavičaj, sa suvremenim gradskim siromaštvom nestaje i zavičaj i osjećaj zavičajnosti. Tu bezavičajnost potiču sve vlade od početka 2000. godine. Od Račana do Milanovića ponavlja se - mi smo ništa, Europa je sve, mi nećemo upravljati našim novcem kad to stranci bolje čine, mi ne moramo ništa proizvoditi, jer možemo sve uvoziti. To odustajanje od zavičaja, od svoje zemlje, od svoje proizvodnje i od svoje suverenosti značilo je odustajanje i od ljudi – novi se ne trebaju rađati a nezaposleni neka idu u inozemstvo. To je sustav uništavanja jedne države, jednoga naroda.
Milanović je u pravu, u tom sustavu njegova je vlada dosad najbolja: nikad u novoj Hrvatskoj nije bilo toliko nezaposlenih, gladnih, toliko iseljavanja i tolike razlike između broja umrlih i rođenih. Hrvatima je oduzet zavičaj, domovina, Hrvatska više nije njihova, u njoj nemaju što raditi niti se mogu rađati. Ovo nije pretjerivanje, izračunajte pa ćete vidjeti da će dijete koje se danas rodi i doživi duboku starost umrijeti u Hrvatskoj u kojoj će biti dvosturko manje Hrvata, a dijete koje se tada rodi i također doživi duboku starost umrijet će u Hrvatskoj u kojoj Hrvata više neće biti. Dakle, Hrvatima u Hrvatskoj ostaje još samo vremena za život dvojice stogodišnjaka!
Subota, 29. ožujka
Načelo dužnosnika: Što je državno, to je moje
Bahati guverner Boris Vujčić je automobil Hrvatske narodne banke parkirao na “zebri” kraj zgrade u kojoj stanuje, pa mu ga je odvezao “pauk”. Premda se službenim automobilom koristio za privatne potrebe, kaznu – 1050 kuna – platio je HNB. Time je guverner iskazao sveprisutno načelo dužnosnika – što je državno, to je moje, ali je i deložiranjem pješaka sa “zebre” simbolično izrazio odnos prema desecima tisuća ljudi koji, ostavši bez posla, ne mogu otplaćivati zajmove, pa ih iz njihovih kuća i stanova deložiraju strane banke kojima to, kao i druge vrste profiterskog perušanja građana i gospodarstva, omogućuje sramotna, protuhrvatska politika Vujčićeva HNB-a. Hoće li se doskora pojaviti neki nacionalni “pauk” (poput Orbana u Mađarskoj) koji bi servilnog plaćenika Vujčića i njegove europske gazde premjestio gdje treba?
Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL
Nedjelja, 30. ožujka
Ipak je taj Sabo bar nacionalno osviješten!
Pošto je premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović poslije prve optužnice, naglasivši da će čekati pravorijek suda, izjavio: “Sabo tvrdi da nije kriv, ja mu u ovom trenutku vjerujem”, u idućem trenutku stigla je i druga optužnica. Prva je za korupciju, a druga za krađu novca za ljetovanje od djece siromašnih roditelja. To je najmanje deseti put da Milanović, koji ne čeka parvorijek suda da se zgrozi nad navodnim nepodopštinama hadezeovaca, štiti osumnjičene esdepeovce ili kukurikavce, a među njima i one kojima su krivnja ili pohlepa dokazane. To su Radimir Čačić (smrt dvije osobe u prometnoj nesreći), Veljko Ostojić (kriminalna preprodaja zemljišta, podnio ostavku), Marina Lovrić Merzel (privatno trošenje državnog novca), Ranko Ostojić, Andrea Zlatar i Tihomir Jakovina (sukob interesa), Zdenko Antešić i Damir Kajin (povlaštene saborske mirovine), Krešimir Kučko (privatno rasipanje državnog novca u gubitaškoj tvrtki). Vjerojatno ni u jednoj biografiji premijera u svijetu nema tako bizaran podatak da je štitio lokalnog stranačkog moćnika koji je, prema optužnici, za novac otet siromašnim roditeljima kupovao - hrvatsku viagru. Ipak je taj Sabo bar nacionalno osviješten!
Utorak, 1. travnja
Lukava balkanska pravopisna rješenja
Za neke svoje ideje glavni analitičar hrvatskog predsjednika ima i lukava pravopisna rješenja. Zauzimajući se se za to da EU “cijeli Balkan” primi u svoje članstvo “po brzom postupku”, protiv je strogih dosadašnjih ili još strožih “kriterija za BiH, Srbiju/Kosovo, Makedoniju i Albaniju”. Ova kosa crtica kao oznaka sljubljivanja Srbije i Kosova može biti naputak onima koji se pitaju jesu li velikosrpski, miloševićevski, jugonostalgičarski stavovi Dejana Jovića i stavovi hrvatskog predsjednika. Pa kad državni poglavar nikad nije izrazio sumnju u svoga bliskoga suradnika, neka primijene pravopisno rješenje glavnog analitičara s Pantovčaka, i neka ih tumače kao stavove - Jovića/Josipovića.
Srijeda, 2. travnja
Nema se za kulturu, ali za ptičje mlijeko mora biti
Ministrica kulture Andrea Zlatar nedavno se potužila kako je stanje u njezinu resoru zastrašujuće, jer kultura sada dobiva samo 0,42 posto novca iz proračuna. Ali zato ima novca za Šerbedžijin brijunski Teatar Ulysses, koji je ove godine dobio golemih 800.000 kuna. Jer, kako kaže Vitomira Lončar, naša se ministrica brine da “ne nedostaje ni ptičjeg mlijeka kad se družina na čelu s Dušanom Ljuštinom, braćom Stazićima i povremenim gostom Ivom Josipovićem vozi vojnim brodovima po arhipelagu.” Netko je dodao: jedino im je nelagodno što je riječ o hrvatskim vojnim brodovima a ne brodovima Jugoslavenske ratne mornarice.
Četvrtak, 3. travnja
Pitanja za Bišćana, Marića, Šimića i Šokotu
Kao navijač Dinama postavio bih tri pitanja urotnicima protiv Zdravka Mamića – Igoru Bišćanu, Silviju Mariću, Dariju Šimiću i Tomislavu Šokoti. Prvo, osjećate li se jako izvornim što ste svoju inicijativu nazvali Za naš Dinamo i tako plagirali naziv udruge Naš Hajduk, pokazujući time da ste inferiorni prema vječitom Dinamovu rivalu, da ste neoriginalni, da ste mnogo manje maštoviti nego kao negdašnji igrači i da ste se pomirili s ulogom Dinama u hrvatskom nogometu puno nevažnijom od današnje? Drugo, uživate li u zaštiti, osjećaju moći i pripadnosti odnjegovanoj eliti kad vas podupire ministar Jovanović koji je za javnost izrekao najprizemnije riječi u povijesti samostalne Hrvatske, upućene pokojnom Vlatku Markoviću i Zdravku Mamiću: “Pogledajte se u ogledalo i pljunite u ono što vidite”? I treće, jeste li i vi okrenuli glavu prema ugodnijim prizorima pa kao ni ministar Jovanović niste vidjeli palež hrvatske zastave u Beogradu na utakmici Srbija-Hrvatska?
Petak, 4. travnja
I Pusićka i Čačić daleko su i od naroda i od Savke
Novinari su se počeli sprdati s nazivom nove, Čačićeve stranke: Narodna stranka – reformisti, ili – eneseri. Ali ni Pusićkina ni Čačićeva stranka s narodom nemaju osobite veze, kao ni s predodžbom o osnivačici HNS-a, Savki, koja je u pučkoj uspomeni ostala po odlučnom zauzimanju za nacionalne slobode i interese. Netko tko je, kao Vesna Pusić, u vrijeme rata u Zagrebu organizirao susret probranih srpskih i hrvatskih intelektualaca na kojem se izjednačavala krivnja za rat, tko je u Saboru optužio Hrvatsku za agresiju na BiH te zahtijevao da se Vice Vukojević izbaci iz Ustavnog suda, jer je u logoru u BiH silovao jednu Bošnjakinju koja, kako je poslije ustanovljeno, uopće nije postojala, jako je daleko od narodne predožbe o Savki. Ni po čemu se pak u tu predodžbu nije uklapao ni Radimir Čačić.
>> Čačić i bivši HNS-ovci osnivaju Narodnu stranku - reformista
vlada svojim aktivnostima potiče strane investitore da ulažu u hr..do sad su uložili oko 150 eura a ulaganja rastu iz minute u minutu :)))