Jens Stoltenberg, dugogodišnji glavni tajnik NATO-a iz posjeta Zagrebu vratio se začuđen. Čuo je da je Zoran Milanović u predizbornoj kampanji govorio kako će se hrvatski vojnici povući iz Afganistana. Sada o povlačenju govore i SAD i NATO, pa i sam Stoltenberg, no znatno im se manje žuri. U Zagreb je došao prenijeti mišljenje najjačeg sponzora NATO-a, SAD-a, da bi, ako sve bude kako su Amerikanci dogovorili s talibanima, onda to povlačenje bilo postupno i trajalo bi oko 14 mjeseci.
Kako je Milanović i kao službeni predsjednik nastavio govoriti kako će hrvatski vojnici još samo jednom otići u Afganistan na šestomjesečnu rotaciju, Stoltenberg je ostao u čudu kada je Milanović i, nakon što mu je prenesena odluka SAD-a i NATO-ova vrha o hodogramu povlačenja, svejedno nastavio govoriti isto, da će se Hrvati povući za šest mjeseci.
Milanović je kao predsjednik bio na ispraćaju našeg, kako je već deklarirano, posljednjeg kontingenta vojnika na zagrebačkom Plesu, te je ponovio da “naročito u svjetlu ugovora SAD-a i talibana, naš posao je tamo gotov. Naročito zato što je SAD te ugovore potpisao u vlastito ime, afganistanska vlada u tome nije sudjelovala, a mi još manje”. Novinari su osjetili da se događa nešto nepredviđeno, pa su inzistirali da predsjednik to objasni. I objasnio je. Jer je dodao kako odluku o napuštanju Afganistana mora donijeti hrvatska politika.
“Ne vojska, ne naši saveznici, ne NATO i ne SAD u naše ime, bez našeg znanja, u pregovorima za koje nismo znali ni da se odvijaju”, pa je objasnio i dublje, dodajući da je to što radi SAD njegovo pravo, ali i da su Hrvati u 16 godina dali obol toj misiji, te je “naša vojska potrebna ovdje”. Valja dodati da je Stoltenberg, odlazeći iz Zagreba, putem medija neizravno poručio kako hrvatski predsjednik griješi, a izravno je objasnio da, odemo li prerano, Afganistan bi opet mogao postati lansirna rampa za terorističke napade. U priču se morao uključiti naposljetku i premijer Andrej Plenković pa je, oprezno komentirajući Milanovića, ipak dao do znanja kako Vlada ima stav da se iz Afganistana trebamo povući postupno, ne odjednom, nego u fazama.
Neizravno je putem “izvora iz Banskih dvora” poručeno da su za načelo “svi zajedno unutra, svi zajedno van”. Pa sad, Hrvatska jest u Afganistanu od 2003., ali nije tamo otišla kad i Amerikanci. A Pantovčak će sigurno objasniti kako je ta Milanovićeva odluka, da na kraj svijeta u afganistanska brda ode još jedna rotacija od 107 pripadnika HV-a, upravo odgovarajuća tezi o postupnom povlačenju. Ono nije, dakle, trenutno, što je primijetio i Plenković kada je podsjetio da je Milanovićev stav iz predizborne kampanje bio da naše vojnike treba povući odmah. I dok mnogi u ovome različitom tumačenju vide prvi nagovještaj o prestanku svojevrsnog medenog mjeseca između Plenkovića i Milanovića, mnogima će ipak imponirati Milanovićev stav. A to što Hrvatska ima stav različit od svoga prvog strateškog saveznika SAD-a te NATO-a velika je novost.
Milanović je to objasnio i bolje od “pravih” suverenista na hrvatskoj političkoj sceni. Doslovno je zauzeo “trumpovski” stav “Hrvatska prvo” (America first). Dakle, naš predsjednik smatra da odluku o tome kad će se hrvatski vojnici povući iz Afganistana ne donose naši saveznici, NATO i SAD u naše ime, nego Hrvatska sama.
I tako je na kraju Milanović dokazao da čovjek doista čini razliku. I možemo se samo zapitati: da je on bio na Pantovčaku prije godinu i pol dana s takvim suverenističkim stavom da je hrvatski interes na prvom mjestu, možda bi Hrvatska ipak uspjela dogovoriti nabavu borbene eskadrile. Ne treba sad, naravno, od Milanovića činiti heroja, vidjet ćemo hoće li on ostati na istim principima, ali ovakvi stavovi suverenistima jesu glazba za njihove uši.
Povlačenje HV-a iz Afganistana, pak, bilo bi pogrešno tumačiti kao bijeg, niti će ono ići na mlin antimilitaristima koji će sada zaželjeti sveopće povlačenje HV-a iz svih međunarodnih operacija. Dugogodišnji boravak postrojbi HV-a u državi s najratobornijim narodima na svijetu bio je častan zadatak premda smo tamo, na žalost, izgubili Josipa Briškog, no ostalih 5500 vojnika, koliko je prošlo kroz ta iskušenja u svim tim godinama, svladalo je brojne borbene vještine, steklo praksu i naučilo komunicirati sa saveznicima na terenu.
HV će, dakle, nastaviti sudjelovati u stranim misijama, uz nešto veći angažman tamo gdje postoji i hrvatski interes, kao, primjerice, na Kosovu. Hrvatska time što ima svoj stav dakle ne mijenja savezništvo sa SAD-om i NATO-om, nego želi biti partner, ne samo onda kada drugima odgovara, nego kada odgovara i nama.
Jučer je SDPovac Davorko Vidović jasno rekao da Europa treba postati država. To ujedno znači i da Hrvatske više ne bi trebalo biti. Svima je već odavno jasna ta njihova globalistička politika. Samo, pitam se, tko im je to dopustio. Mislim da Hrvatska treba zakonski zabraniti takva djelovanja i odrediti točke i razinu suvereniteta ispod koje neće dalje ići, a po tome se onda ima ravnati svaki političar i državljanin RH.