Premijerovi savjeti zlata su vrijedni, na slučaju Šegon uvjerio se i iskusni Slavko Linić. Ovaj put iz dalekog Wellingtona Liniću je savjetovao da optuženog prijatelja Jozu Kalema itekako pogleda u oči i pita ga je li istina to što tvrdi ne neka paravojna organizacija ili paraobavještajno podzemlje nego državno odvjetništvo. Očito je da premijer očekuje od Linića da ovaj put Kalema razriješi funkcije kućnog prijatelja. Sigurno i u DORH-u i na sudu sada s nestrpljenjem iščekuju što će Kalem reći Liniću, da znaju na čemu su. Zna se kako Linić burno reagira na pravosudne odluke.
Opet, tko zna hoće li smoći snage prijatelja “itekako pogledati u oči” što god bi to trebalo značiti. Je li Zoran Milanović pri tomu mislio na onaj opaki pogled koji je on kao predsjednik Vlade i SDP-a uputio Željku Sabi kad je ovaj optužen da je mitom htio kupiti glasove za SDP. Ili možda na onaj pogled koji je uputio drugoj članici Predsjedništva SDP-a, Marini Lovrić Merzel, kad ju je strogog lica, sav usredotočen, fiksirajući je ispitivačkim pogledom, upitao ono što se ni njezin kum Slavko nije usudio: “Marina, je li istina da smo i na tvojoj svadbi pili i jeli o trošku županije?” Ili je šef SDP-a mislio na unutarnji pogled s kojim se Jadranka Kosor suočila u svojim političkim kontemplacijama kad se prvi put suočila s pitanjem: “Prijatelju Ivo, zar je to istina!?” Stjecajem okolnosti Kosor nije imala prigodu prijatelja Ivu pogledati u oči, ali ga se ipak odrekla. Za razliku od Luke Bebića koji je za progonjenog prijatelja založio i funkciju predsjednika Sabora, baš kao što Slavko Linić sada zalaže funkciju ministra financija.
Blago onome tko za prijatelja ima nekog tako odanog i karakternog. Divno je što to krasi Linićevu osobnost. Ali, ta ljudska kvaliteta pogubna je za percepciju funkcije koju on obnaša, osobito u kontekstu javnih objeda koje prate vrtoglavi poslovni uspon Linićeva prijatelja. Nedopustivo je da ministar u Vladi javno izražava potporu bilo kojem optuženiku pa ni svom optuženom prijatelju, koliko god bio uvjeren u njegovu nevinost ili koliko god njegov kaznenopravni status nemao utjecaja na njihovo prijateljstvo. Koji je smisao toga što time opterećuje javnost i pravosuđe.
Ako kao gradonačelnik Rijeke i ministar nije govorio o njihovu prijateljstvu dok je Kalem kupovao zemljišta po Rijeci ili nizao poslovne uspjehe za koje upućeni tvrde da ne bi bili mogući bez podrške moćnih, onda nije trebao ni sada kad je Kalemu krenulo po zlu gnjaviti javnost i pravosuđe s intimnim detaljima o snazi njihova prijateljstva, to više što to ni na koji način nije povezano s Linićevom funkcijom. Ako Linića u svemu vode (ne)prijateljstva, zašto da mu onda vjerujemo da time nije vođen i na svom terenu kad odlučuje kao ministar. Zamislimo samo do čega bi takvi (ne)prijateljski principi doveli recimo u predstečajnim nagodbama gdje je Ministarstvo financija po potrebi početak i kraj svake priče.
Stoga, za javnost i nije presudno da zna što je zapravo premijer mislio. Već time što je postavio problem, očito je da je on iz afera koje su nam se dogodile barem nešto naučio. Biti državni dužnosnik nije lako. Preuzimanjem visoke dužnosti stječu se privilegije, ali nužna su i mnoga odricanja, pa se tako na visokoj funkciji s prijateljima više ne može uvijek biti u dobru i zlu, već svaki put treba pažljivo vagati što je dopustivo, a što ne. Recimo, premijeru sigurno više ne pada na pamet tulumariti u Sisku s Lovrić-Merzel, ili barem ne dok mu ne dostavi račun.
