UTORAK, 11. OŽUJKA
U Hrvatskoj nema klokana, pa oni i ne znaju kakvo je stanje u Lijepoj našoj. Stoga im je svejedno rekao neki Hrvat u Australiji ovo ili ono. Taj kontinent je daleko, na njemu riječi drukčije odjekuju i imaju drukčija značenja nego u Hrvatskoj, pa će premijer Milanović tamo reći ono što u Hrvatskoj nikad ne bi rekao. Na primjer, reći će da hrvatski iseljenici ne drže Pavelićeve slike zato što su ekstremisti nego zato što žive u izolaciji. Ali i još nešto što puno više govori o njemu: “U Australiju su mnogi ljudi došli kao žrtve političkog progona ili su iz takvih obitelji i meni je to jasno, ali nisam ih ja progonio. To vrijeme je prošlo, moja vlada je liberalno socijaldemokratska i nikako nije ni titoistička ni komunistička.” Koji licemjer! Koji prevrtljivac! Pred Aboridžinima se odriče Tita, ali u Hrvatskoj ništa nije učinio da se njegovo ime izbaci iz naziva ulica, trgova, škola..., nije ništa poduzeo da se zabrane proslave u Kumrovcu i drugdje koje veličaju toga zločinca kao što su zabranjene ustaške proslave!? Čak ni titoist Račan ne bi reaktivirao neke kadrove kao Milanović, i vjerojatno nikad za glavnog ravnatelja HRT-a ne bi postavio Gorana Radmana, negdašnjeg predsjednika jugoomladine koji je umjesto mrtvoga diktatora primao štafete u Beogradu te usput radio za najzloglasniju Titovu obavještajnu službu – KOS. Čiji još veleposlanici, kao Ivo Goldstein u Parizu, na zidovima veleposlanstava drže slike komunističkog zlikovca Tita? Još samo Milanovićevi. Koji bi državnik u demokratskom svijetu nastojao zaštititi šefove zloglasnih obavještajnih službi iz vremena totalitarizma?
Nitko, osim Milanovića. Ima li demokratskog premijera koji bi se tako bezočno, tako titoistički upletao u rad pravosuđa kao Zoran Milanović koji je, uz asistenciju svojih ministara i zastupnika u Saboru, napao sve odluke sudaca na svim instancama koje nisu bile po volji SDP-u? Uostalom, prvi veliki Milanovićev izborni uspjeh, makar ne i pobjednički, omladina SDP-a je u izbornoj noći 2007. godine slavila pjevanjem titoističkih pjesama “Po šumama i gorama” i “Od Vardara pa do Triglava” a da Zoran Milanović ničim nije pokazao da mu je to smetalo. Dakle, Zoran Milanović je titoist po svemu – po nastojanju da njegova partija ima nadzor nad svime, po izboru kadrova, po toleriranju i njegovanju Titova kulta, što je gotovo hrvatska politička svakidašnjica, po prakticiranju bratstva i jedinstva i u Hrvatskoj i u “regionu”, ali kad treba i gdje treba “najvećeg sina naših naroda i narodnosti” lako će se odreći. Pa kao što je on objasnio da neki iseljenici drže Pavelićeve slike zato što žive u izolaciji, moglo bi se objasniti zašto Milanović nema ništa protiv Titovih slika u Hrvatskoj. Potomak partizanskih djedova, koje voli spominjati, živi u zarobljeništvu svoje autokratske naravi – izoliran od demokracije.
SUBOTA, 8. OŽUJKA
Gacanje po blatu nije velika cijena za raskoš
Mnogi su jedva dočekali da čuju ili pročitaju kako zakleti socijaldemokrat i prijatelj sirotinje Milan Bandić za svoju i stražnjice zagrebačke vladajuće elite kupuje skupe automobile. Nitko nije tako uspješno kao zagrebački gradonačelnik nametnuo obmanu da je zapravo njegov novac – novac iz zagrebačkog proračuna iz kojeg daje milostinju ljudima u neimaštini, umirovljenicima, Crkvi, ili općenito građanima spuštanjem cijena gradskih usluga, te kojim plaća ukrašavanje grada onim što će se pamtiti kao isključivo njegova zasluga (fontane itd.). E pa kad je već uspio u toj obmani, moglo bi biti zlobnika koji će pomisliti da je od “svog” novca uzeo i sebi te postao jedan od imućnijih Zagrepčana, kao i njegovi odani mu i nezajažljivi suradnici iz ličkih, imotskih i hercegovačkih zabiti. Kao pravi socijaldemokrat a i seljačko dijete Bandić zna da malo gacanja po blatu u musavim naseljima nije velika cijena za raskošnu nagradu koju uostalom sam sebi daje. Od novca otetog iz naših džepova.
NEDJELJA, 9. OŽUJKA
Ignoriranje 650.000 potpisa – prljavi zadatak
Po svemu predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko djeluje besprijekorno: po izgledu i odijevanju, po biranom jeziku, po glasu koji nikad nije povišen, po izostanku bilo kakvog osobnog verbalnog uresa u vođenju sjednica kakvim su, na primjer, Vladimir Šeks i Luka Bebić zabavljali zastupnike i javnost... Poznata maska za izvršitelje najgroznijih poslova koji im nimalo ne narušavaju lik uljuđenih građana. Trenutačno je Lekin prljavi zadatak, koji je dobio od stranačkog šefa premijera Milanovića, odgađati nastavak procedure za 650.000 potpisa kojima se zahtijeva referendum o ćirilici, a predani su mu u siječnju. Protiv tako dugog ignoriranja potpisa izjasnili su se i neki zastupnici Kukuriku koalicije, poput Joze Radoša iz HNS-a. Ali što je 650.000 potpisa za nasljednike revolucionara kojima su toliki i još veći brojevi bili za prezir, ako ne i za mnogo gore kazne.
PONEDJELJAK, 10. OŽUJKA
Ima čak 940 Kevinih jama koje tek treba istražiti
“S njima u Kevinu jamu”, dobacio je netko iz publike na HDZ-ovu skupu u Omišu pošto se Karamarko okomio na neke vladajuće političare. Otada svih ovih petnaestak dana Kevina je jama za lijeve komentatore, poput Jelene Lovrić, i lijeve dužnosnike simbol krvoločnosti HDZ-ovih ekstremista, premda na naslijeđu te grobnice cvatu njihove karijere. Jer, u nju su partizani u Drugom svjetskom ratu i poslije njega bacali neprijatelje komunizma koje su prije toga ubijali bez suđenja. Nedavno je Andrija Hebrang ustvrdio da je sadašnja vlast ukinula Ured za otkrivanje grobova komunističkih zločina kako bi se unedogled odužilo iskapanje, a ima čak 940 Kevinih jama koje treba istražiti. To su zločini bioloških i ideoloških predaka današnjih ljevičara kojih se oni nikad nisu odrekli, i danas slave partizanske idole i simbole, nastoje spriječiti otkrivanje i kažnjavanje još živih komunističkih ubojica, prikriti tragove njihovih zlodjela i održati se na vlasti njihovim metodama. Stoga je možda izvikivač u Omišu mislio kako nasljednike revolucionara treba poslati u Kevinu jamu da otkopaju i identificiraju žrtve, ljudski ih pokopaju i ljudski se pokaju.
SRIJEDA, 12. OŽUJKA
Država bez morala drži djeci moralne lekcije
Procvast će moral novih generacija – od iduće školske godine u sklopu građanskog odgoja učenici će učiti o financijskoj pismenosti, odgovornoj potrošnji, prepoznavanju stvarnih i nametnutih potreba, raspolaganju zarađenim i poklonjenim džeparcem, formiranju kućnog budžeta, vještini štednje, otpornosti na agresivne marketinške kampanje, racionalnoj potrošnji, radu kao osnovi potrošnje, etičnom odnosu prema novcu... To učenje uvodi država, to jest ministar Željko Jovanović, dok on i svekolika vladajuća elita nemilice iracionalno troše, štede kupnjom šeikovski luksuznih automobila, imaju “etičan odnos prema novcu” tako što primaju goleme plaće za “rad” kojim zemlju u svemu unazađuju, građane štite od “agresivnih marketinških kampanja” tako što što ih država potiče gdje god može, a “rad kao osnovu potrošnje” promiče se tako da je bez posla 400.000 ljudi. Ministar i država bez morala drže učenicima moralne lekcije.
ČETVRTAK, 13. OŽUJKA
Zašto nije podnesena optužnica protiv Linića?
U povodu presude Sanaderu i ostalima te HDZ-u samo jedna usporedba. Slavko Linić kao potpredsjednik Račanove Vlade dubrovački hotel “Excelsior” prodaje Goranu Štroku za milijun njemačkih maraka, premda je Sheraton nudio 30 puta više, na što je ministrica turizma Pave Župan Rusković “poludjela” i zaprijetila ostavkom. Šteta učinjena državi iznosila je 120 milijuna kuna (tko ih je podijelio?), gotovo dvostruko više nego u aferi Fimi media. Premda kriminal u pretvorbi i privatizaciji, što dobro zna Ivo Josipović, ne zastarijeva, optužnica protiv Linića nikad nije podnesena. Zašto? Jer u Hrvatskoj ne zastarijeva ni zaštita od kaznenog progona očeva i djece komunizma.
PETAK, 14. OŽUJKA
Sportski spomenik nestanku bivše države
Jugoslavija nikako da se upokoji, izlazi iz grobova poput vukodlaka u liku Balaševića, Bajage, Lepe Brene... A sad je evo i u anketi o najboljim sportašima svih vremena s područja bivše države koju je napravio Radio Tivat i u kojoj su pobijedili Janica Kostelić i Novak Đoković. Ante Kostelić je nekoliko puta izjavio – da je ostala Jugoslavija, ne bi bilo ni Janice ni Ivice. A ne bi bilo ni obilja olimpijskih, europskih i svjetskih medalja te drugih međunarodnih uspjeha hrvatskih sportaša, koji su svojevrstan spomenik nestanku – bivše države.
>>Hoće li Srbija u Haag za svjedoke pozvati Vesnu Pusić, Dejana Jovića i Slavka Goldsteina?
lazov ostaje lazov a lagati druge je neposteno samo sebe lagati je moguce