Ideja o Svehrvatskom grobu gospićko-senjskog biskupa u miru mons. Mile Bogovića dobila je, nakon nekoliko godina, i svoje konkretne obrise pa je, primjerice, određena lokacija u Udbini nedaleko od Crkve hrvatskih mučenika i napravljeno je idejno rješenje, koje Večernji list prvi objavljuje.
– Predlažem da se na Krbavskom polju, podno Crkve hrvatskih mučenika, sagradi Svehrvatski grob. Iz aktualne Vlade pokazali su zanimanje za taj prijedlog, a još prije ga je podržala Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Svoju podršku dalo je u dva navrata i Hrvatsko žrtvoslovno društvo. Ive Vukić iz Gospića izradio je skicu kako bi taj grob mogao izgledati, a općinske vlasti u Udbini za to imaju prostor na raspolaganju.
Blizina Crkve hrvatskih mučenika jamčila bi dužan pijetet, a područje se nalazi u središtu Hrvatske; na neki način i u središtu hrvatske povijesti jer je na tom polju 9. rujna 1493., u roku od nekoliko sati, ubijeno oko 10.000 branitelja u poznatoj Krbavskoj bitki između Hrvata i Turaka – kaže mons. Bogović, dodajući da ima prijedloga da se osnuje udruga Svehrvatski grob jer da je teško očekivati da će državne strukture biti nositelji ideje, nešto slično kao kod Udruge Macelj.
– Možda stvari krenu po sreći pa hrvatsko društvo jednog dana osnuje na Krbavskom polju javnu ustanovu s tom svrhom. Ne treba zato dokidati ni Macelj ni Jasenovac! Kada sam bio u Teznu, kamo je prenesen dio žrtava iz Hude jame, saletješe me mnogi s pitanjem zašto se kosti hrvatskih žrtava vozaju po Sloveniji, zašto ih se ne pokopa u „hrvatskom grobu“. Odgovorio sam da u Hudoj jami pored Hrvata ima slovenskih i njemačkih žrtava, ali sam vidio da moj odgovor nije dobro primljen. Traži se odlučniji zaokret u odnosu prema hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća: onima po slovenskim i onima po hrvatskim grobištima. Već su me više puta Ličani iz Kanade pitali na koju adresu mogu poslati pomoć za Svehrvatski grob. Uvijek sam im odgovarao da to prelazi granice crkvene nadležnosti; u to se mora uključiti država i civilno društvo. Moja inicijativa je na tom tragu – kaže mons. Bogović, dodajući kako se pred hrvatskim društvom nalazi se obveza prema brojnim žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća koji nisu pokopani nego se njihovi posmrtni ostaci nalaze i danas zatrpani u raznim jarcima, jamama, rovovima, rudnicima i slično.
Istina o grobištima
– S tim u vezi sve više se nameće pitanje: kamo s ostacima neidentificiranih žrtava tog vremena? Dok se to ne riješi, ne može se ni krenuti u iskapanja u velikim masovnim grobištima. Već na početku rada Saborske komisija za ratne žrtve (1992. – 2001.) osjećao se problem pohrane posmrtnih ostataka ekshumiranih žrtava. U njezinu izvješću stoji da je najveći problem bio je i jest nepostojanje prostora – lokacije ili više lokacija koje bi se uredile kao zajedničko groblje te kamo bi se prenosili i dostojno pokopali posmrtni ostaci žrtava iz masovnih grobišta. Kosti iz Markovića jame kraj Trilja odvezeni su u sanducima i pospremljeni u kontejneru pokraj Kliničko-bolničkog centra Firule u Splitu. DNK analiza nije provedena jer je postupak preskup. I tako su sanduci s kostima stajali u kontejneru u krugu bolnice.
Netko je već predložio da se odvezu u Jasenovac. To je uznemirilo rodbinu pa su prevezli 2001. sanduke na groblje u Dobranju i ondje ih pokopali. Ondje je sada spomenik i popis stradalih – kaže mons. Bogović, dodajući kako mu je sličnu priču ispričao Andrija Hebrang nakon iskapanja u Maclju, kada su kosti završile u vrećama za smeće na tavanu bolnice, dok nije na sličan način nađeno rješenje.
– Za neke žrtve može se utvrditi identitet i u tom slučaju zna se kojemu groblju pripadaju. Tako npr. 27. srpnja ove godine bit će pokopane žrtve “prve puške“ iz Srba, koje su bačene u jamu na Dabinu vrhu, jer se znalo iz kojih su obitelji te žrtve. One pripadaju mjesnom groblju u Boričevcu. Ali za većinu žrtava neće se moći utvrditi kojemu groblju pripadaju – dodaje mons. Bogović.
– Što s grobovima partizana, pravoslavaca… – pitamo ga.
– Svi u Hrvatskoj imaju pravo na grob i obilježje na njemu. Grobove u kojima su žrtve ustaške, njemačke i talijanske vojske moglo se slobodno uređivati nakon 1945. i pretpostaviti je da su ta grobišta uređena po željama vlasti i rodbine. Smatram ipak da bi i u tom slučaju bilo dobro ići na pojedinačne ekshumacije i pokope jer to te žrtve zaslužuju; a to je rijetko činjeno.
U mnogo slučajeva nije se išlo na pojedinačna iskapanja i pokapanja kako bi se moglo kasnije bez ograničenja umnažati broj žrtava. To se posebno odnosi na logore Jasenovac i Jadovno. Prekapana su groblja i uništavani dokumenti da se ne mogu spoznati stvarne činjenice. Otuda i onaj otpor nastojanjima da se istraži istina o takvim grobištima (logorima), pa se svaki takav korak proglašava nedopustivom revizijom povijesti; kao da nikakvi dokazi ne bi smjeli postaviti u pitanje zaključke koji su doneseni bez dokaza.
Lansirana je „istina“ korisna za komunističku i velikosrpsku ideologiju u stilu one priče Branka Ćopića o komesaru koji je govorio da nema Boga jer je takva naredba došla iz štaba. Nakon toga nema pitanja! I da jasno odgovorim na vaše pitanje: ako se stavi naglasak na žrtvu, a ne na mučitelja, onda će se vidjeti kako su sve žrtve blizu i kako mogu biti zajedno – kaže mons. Bogović.
Na primjedbu ne radi li se o svojevrsnom „mikseru kostiju“, ideji zbog koje je svojedobno kritiziran predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman, on kaže kako je sintagma „miksanje kostiju“ samo – neukusna smicalica.
– Iza tog izraza ne nalaze se osobe koje su stradale, nego samo otpadni materijal! Takvo gledanje na čovjeka dovelo je do onoga poniženja koje je čovječanstvo doživjelo u vrijeme ratne mašinerije fašizma i komunizma. Kako rekoh, koliko god je to moguće, trebalo bi pokopati posebno svaku osobu. Jasno da je to u nekim slučajevima gotovo nemoguće, kao npr. tamo gdje je u jame bačeno više tisuća ljudi. To nam ipak ne daje za pravo da sve tretiramo kao običnu hrpu kostiju – kaže Bogović, dodajući kako treba ići prema tome da to bude groblje „pristupačno“ svim hrvatskim građanima i kao primjer za to navodi Bile pokraj Mostara, gdje Hrvati imaju tzv. Groblje mira na kojem će biti pokopane neidentificirane ratne žrtve Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
Svehrvatski grob shvaćam kao mjesto gdje mogu naći mjesto svi hrvatski građani. U svakom slučaju ne smije se ići na isključivost u nacionalnom i vjerskom smislu. Ipak je jasno da bi groblje na Krbavskom polju bilo uglavnom katoličko i hrvatsko groblje. Ono bi se nalazilo podno (katoličke) Crkve hrvatskih mučenika, a ujedno bi to bila zadnja postaja Hrvatskog križnoga put koji ide od Bleiburga preko Vukovara – kaže Bogović.
Hrvatski križni put
Što je to Hrvatski križni put? – pitamo ga.
– Bez obzira to što tko mislio o Bleiburgu, ali istina je da je tu počeo put nemoćnih i nezaštićenih, s bolnim osjećajem da nemaju više nikakve zaštite, koji su mučeni i gonjani od nemila do nedraga da bi mnogi skončali u nekoj jaruzi, jami, rudniku, bezdanu i sl. Koliko je tu bilo molitava, krvavog znoja, padanja pod križem? Mi kršćani vjerujemo da je sveto ići stopama u svojevrsnom križnom putu tragovima tih patnika. To je Hrvatski križni put. U tom hodu ne smije se „brusiti“ mržnja prema progoniteljima, nego ljubav prema patnicima, kao što kršćani nisu gajili mržnju prema progoniteljima, nego ljubav prema mučenicima. Smatram da bi se time mnogo učinilo na ozdravljenju našega društva. Na tom budućem Hrvatskom križnom putu biskup Mrzljak je predložio tri glavne postaje: Bleiburg (Isusa osuđuju na smrt), Vukovar (Isus pada pod križem) i Krbavsko polje (Isusa polažu u grob). Ta tri lokaliteta nalaze se i na oltarnom reljefu Kuzme Kovačića u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Pored toga svaka biskupija u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini imala bi svoju postaju za godišnje (i češće) okupljanje – objašnjava Bogović.
