Postkrizno vrijeme, s mentalitetom milenijalaca koji više ne pate od kompleksa posjedovanja auta, otvorilo je put novoj vrsti ekonomije. Umjesto kupnje – dijeljenje. Dijeljenje resursa fantastičan je primjer milenijalskog razmišljanja gdje se kompanije započinju putem crowdsourcinga na Kickstarteru, a usluge majstora pronalaze kroz aplikaciju, s recenzijama prethodnih korisnika, štedeći vrijeme i novac.
Pionir u ovoj preraspodjeli tržišta, Uber je najbrže rastući start-up na svijetu s procijenjenom vrijednosti od oko 60 bilijuna dolara. I to sve bez ijednog zaposlenog vozača. Tvrtke kao što je Uber povezuju ljude koji žele proizvode i usluge, bilo da se radi o pomoći u kući, sobi za prenoćiti ili frizeru, s ljudima koji te usluge nude za određenu cijenu. Ekonomija dijeljenja disruptivni je novi model koji zbunjuje regulatore, korisnicima pojeftinjuje usluge, a uslugodavcima daje veću fleksibilnost.
Momentum ove vrste ekonomije vidljiv je i kod nas. Tako je Hrvatska prva država koja je uvela Uber boat u ljetnoj sezoni i električne rikše za lakši manevar između adventskih kućica u Zagrebu. Airbnb, koji omogućava smještaj u privatnim kapacitetima po cijelom svijetu, za Hrvatsku potencijalno aktivira najznačajniji kapital koji imamo – novac zarobljen u nekretnine, dijelom zahvaljujući socijalističkom nasljeđu, koji nije poticao privatno poduzetništvo, tako da je izgradnja kuća i vikendica bila osnovni način ulaganja. Primjeri iz svijeta govore o enormnom potencijalu ekonomije dijeljenja, primjerice Moovr, svojevrsni Uber koji povezuje vozače s farmerima u nepristupačnim mjestima koji svoje krave žele dopremiti do stočnih tržnica ili Flare, nigerijska aplikacija koja povezuje vozila hitne pomoći s pacijentima, nastojeći riješiti problem nepostojanja centralnog dispečerskog sustava za hitnu pomoć.
Ekonomija dijeljenja nije orijentirana samo na masovne potrošače ili one na budžetu, već i na one koji traže luksuz. Tako možete dijeliti udio u vlasništvu jahti, bazena, vikendica ili privatnih aviona. Bez da ijednom odboru morate opravdavati tako skupe akvizicije. Pokušavajući regulirati ekonomiju dijeljenja, političari nalaze kompromise u egzistirajućima modelima, bojeći se posljedica poslovanja bez klasičnog društvenog ugovora s velikim utegom na državna davanja ako se ovi modeli ne pokažu održivima, dok lobisti tih tvrtki zagovaraju deregulaciju i veću fleksibilnost. Rješenje ne treba biti ili – ili, već se treba raditi na stvaranju uvjeta gdje inovaciju ne koči birokracija, niti ta inovacija dolazi nauštrb radnika. Kao što su ove tvrtke napravile disrupciju svojim novim modelom poslovanja, regulatori, kao i poduzetnici, bi trebali stvoriti potpuno novo rješenje štiteći radnike i njihova prava, a istovremeno omogućavajući neophodnu društvenu i ekonomsku fleksibilnost.
Da ali ne zato što bi oni to željeli nego zbog toga što zarađuju manje nego generacije prije njih pa si ne mogu priuštiti kupnju.