Mene se 15 godina pravosudno i politički progoni u Hrvatskoj, a za to vrijeme protiv mene je donesena jedna presuda koja je školski primjer montiranog političkog procesa. Iza te presude stoji interesna politička skupina poznatih ljudi. Upitate li bilo kojeg stručnjaka pravne ili ekonomske struke, on će vam na temelju dokumenata i činjenica potvrditi o kakvom je procesu riječ...
Od prvih sam dana bio uključen u HDZ i poslije, u iznimno turbulentnim ratnim okolnostima dao sam veliki doprinos u zbrinjavanju izbjeglica i davanju socijalne pomoći. Poslije sam preko svojih tvrtki isto tako bio gospodarski regulator jer sam zapošljavao više od 10.000 ljudi. Kada sam preuzeo te tvrtke poslije rata, smatrao sam da nije opravdano rješavati probleme otpuštanjem zaposlenika.
To je bilo protivno mojim uvjerenjima, da u takvim uvjetima uzimam ljudima egzistenciju... A onda su određene političke skupine odlučile eliminirati mene i moj biznis iz društvenog, pravnog i političkog života Hrvatske. Svaka im čast, uspješno su to obavili jer su kompaniju koja je bila uspješna i stvarala je egzistenciju za desetak tisuća zaposlenika rastočili. No pri tome glavne tvrtke nisu otjerali u stečaj, nego su išli samo maknuti mene iz njih.
Nakon što su mene razvlastili, tvrtke su predali vlasnicima koji su kompatibilni s tom interesno-političkom skupinom. A mene su gurnuli u sudske procese te su me pritvorili bez pokrića... U pritvoru sam neopravdano proveo mjesece, a poslije je toliko postupka otvoreno protiv mene da sam godine proveo po sudovima. Time su me uistinu uspjeli eliminirati...
Vlasnici za jednu kunu
Sve gore navedeno nije, iako bi moglo biti, neko buduće obraćanje javnosti Ivice Todorića, trenutačno najtraženijeg hrvatskog bjegunca, koji se na meti istražitelja našao prošli tjedan zbog sumnje da je godinama frizirao financijsko stanje Agrokora, prikazujući ga boljim nego što jest. Ne, te riječi nije izgovorio Todorić, iako su one u mnogome slične onome što razvlašteni vlasnik Agrokora danima objavljuje na svom blogu, s neke (do četvrtka poslijepodne) istražiteljima još uvijek nepoznate lokacije. Navedene riječi izgovorio je Miroslav Kutle, Todorićev sudrug po sudbini, 2011. u razgovoru za Večernji list.
To je bio jedan od rijetkih Kutlinih javnih istupa proteklih godina, u kojem je pojašnjavao kako je od velikog poduzetnika i miljenika politike te najdražeg HDZ-ova tajkuna, kako su ga titulirali mediji, postao traženi bjegunac, čije je lice na MUP-ovoj tjeralici. I koji je, poput još nekih svojih sudrugova po sudbini, kao što su Josip Gucić i Ivan Radošević, spas od hrvatskog pravosuđa potražio u inozemstvu.
Njihovim stopama sada je, po svemu sudeći, krenuo i Todorić, koji se neki dan oglasio na svom blogu, kazavši da će se na raspolaganje hrvatskom pravosuđu staviti u onom trenutku kada prikupi dokaze da se u Hrvatskoj protiv njega vodi – politički montirani proces. Mantra o politički montiranom procesu nešto je što se posljednjih godina često čulo u hrvatskim sudnicama pa su se tako od optužbi za ozbiljan kriminal, osim već spomenutih Kutle i Todorića, branili i bivši premijer Ivo Sanader, ali i bivši general s najviše odličja Vladimir Zagorec.
Osim nedokazanih ili, ako hoćete, nedokazivih teza da su žrtve političkog progona, svima navedenima zajedničko je i to što su u jednom trenutku bili moćni i bogati, dok su u drugom trenutku bili optuženici i bjegunci pred pravosuđem da bi potom sa sigurne udaljenosti po državi i njezinim institucijama pucali iz sveg raspoloživog oružja. Neki su bjegunci ostali još i danas i male su šanse da će Hrvatskoj ikada biti izručeni. U međuvremenu pravosuđe je protiv njih pokrenulo bezbrojne sudske postupke koji nemaju kraja ni konca, a vjerojatno ih nikada neće ni imati. I dok su pravosudne sudbine Kutle, Gucića i Radoševića vjerojatno putokaz Todoriću kako da se ponaša u trenutku kada je iznenada od najvećeg gospodarstvenika u zemlji postao osumnjičenik za korupciju ozbiljnih razmjera u kojoj se šteta mjeri u milijardama kuna, dobro se podsjetiti kako je sve to počelo.
A počelo je 90-ih, pretvorbom i privatizacijom društvenog vlasništva u privatno. U to vrijeme tvornice i poduzeća preko noći su se kupovali doslovno za jednu kunu, da bi se nakon toga preprodavale po znatno većim cijenama. Stvorena je tako kasta nedodirljivih, u kojoj su dojučerašnji vozači, bageristi, zlatari i cvjećari, preko noći postajali jako bogati ljudi koji porijeklo svog prvog milijuna javnosti nikada nisu objasnili. Drugim riječima, stvorena je kasta onih koje je javnost posprdno nazivala – tajkunima. A tajkuni su, barem ako gledamo etimološki, pojam koji potječe iz japanske riječi taikun i doslovno prevedeno znači veliki zapovjednik, što je bio naslov za šoguna u drevnom Japanu.
Kroz povijest se riječ taikun upotrebljavala i za strance u Japanu, kako bi se naglasilo da je šogun jedan od najviših vladara zemlje. Prema povijesnim izvorima, ta je riječ službeno prvi put korištena u ugovoru o američko-japanskom prijateljstvu i trgovini iz 1858., a s vremenom je, pogotovo u bivšim socijalističkim zemljama postala sinonim za osobe koje su u vrijeme privatizacije i uvođenja tržišta kapitala stvorile bogatstvo i mrežu poslovnih veza. Označavala je i financijske moćnike koji su se obogatili naglo, bez novca i rada, počesto na sumnjiv način, postavši ono što se još naziva i novopečenim bogatašima. U takve, osobe, barem što se Hrvatske, tiče ubrajali su se i prije spomenuti Todorić, Kutle, Gucić, Radošević...,ali i mnogi drugi čija je imena s vremenom prekrila prašina, bilo društvenog, bilo političkog zaborava, poput Zlatka Canjuge i Ivića Pašalića, nekada moćnih HDZ-ovih političara, a danas promjenjivo uspješnih poduzetnika. Priča o hrvatskim tajkunima na određeni je način i priča o nastanku hrvatske države koja se početkom 90-ih, fokusirana na Domovinski rat, nije imala vremena, a možda se i nije htjela baviti načinom na koji do jučer uspješni industrijski konglomerati prelaze u ruke pojedinaca jer im država tako vraća usluge. Jedna od takvih usluga, kako kaže legenda, bilo je i odvoženje kamiona jugodinara u susjedne države, njihovo konvertiranje u njemačke marke te vraćanje u Hrvatsku, kako bi se taj novac iskoristio za nabavu oružja za obranu zemlje.
Spektakularna privođenja
Usluge činjene u tim olovnim vremenima poslije su masno naplaćene, a sve se odvijalo pod patronatom politike koja je iz ovog ili onog razloga omogućila pojedincima da steknu bogatstvo golemih razmjera. Što su ljudi koji su preko noći postali tajkuni poslije radili s preuzetim tvornicama i radnicima, stvorivši model grabežnog kapitalizma i neodržive ekonomije koji se nakon 20 godina sustavnog urušavanja i uništavanja, s padom Agrokora, usudili bismo se reći, i konačno urušio, politiku, ali i državu nije bilo previše briga. Nitko nije kontrolirao što se događa, kako, od koga i za koliko se tvrtke zadužuju, plaćaju li se državi porezi i plaće radnicima... Uz to, država je počesto nijemo gledala i kada su slabo plaćani radnici završavali na cesti zbog megalomanije, neznanja ili nesposobnosti svojih poslodavaca.
Nezdravi poslovni model trajao je godinama, sve dok se nije počeo nepovratno urušavati. Kutle i ostali, umjesto s poslovnih stranica novina, počeli su se “smiješiti” sa stranica novinskih crnih kronika. Baš kao i neki dan Todoriću, policija je prije petnaestak godina pokucala i na vrata Kutle, Gucića, Radoševića... Policijska kucanja na tajkunska vrata, baš kao i danas, odvijala su se pod svjetlima medijskih reflektora, a kao i danas javnost se naslađivala prizorima ulisičenih dojučerašnjih uglednika. Nakon spektakularnih privođenja, javnost je bila bombardirana teško razumljivim pravnim kvalifikacijama, iznosima štete koja se mjerila u stotinama milijuna kuna te paradom elitnih odvjetnika koji su tvrdili da su njihovi klijenti žrtve političkog progona. Novopečenih, prvo osumnjičenika, a poslije optuženika, promptno su se odricali svi dojučerašnji prijatelji, pokrovitelji i zaštitnici, pa je Kutle brzinski izbačen iz HDZ-a, koji je, tvrdio je, pomogao osnovati.
Uskoro su on i ostali slični njemu završili na optuženičkim klupama, a javnost još mlada i naivna, vjerovala je da je to početak obračuna s gospodarskim kriminalom i privatizacijsko-pretvorbenom pljačkom. Godine koje su uslijedile pokazale su da je javnost bila naivna, politika bezvoljna, a pravosuđe nesposobno da se obračuna s tom vrstom i ako hoćete, tolikom količinom gospodarskog kriminala. Uslijedile su godine suđenja u desecima postupaka, a rijetko koji od tih postupaka završio je ikakvim, a kamoli pravomoćnim presudama. U već spomenutom razgovoru za Večernji list 2011. o tome je, iz svoje perspektive progovorio i sam Kutle.
– U pritvoru sam bio 21 mjesec, a kada sam izašao iz pritvora, protiv mene se vodilo toliko postupaka, da sam i po četiri dana u tjednu bio na sudu. Izračunao sam da sam u 10 godina na hodanje po sudovima utrošio oko 2300 dana, što znači da sam po sudovima proveo više od šest godina – kazao je tada Kutle.
Spas našao u BiH
Nije se mogao sjetiti koliko se postupaka protiv njega vodilo, a brojka se kretala između 13 i 20. Bio je optužen zbog privatizacije Tiska i Gradskog podruma, zbog malverzacija pri preuzimanju Slobodne Dalmacije, istraživali su se njegovi poslovi oko Dalme, Jadrantekstila, Zagrebačkih transporta, Dione, Mirne Rovinj, Dubrovačke banke... Ukupno ga se teretilo za štetu od 600 milijuna kuna, a sva djela koja su mu se stavljala na teret počinjena su u 90-ima. Policijsko-pravosudni aparat količinom optužbi koje mu je stavio na leđa, Kutlu je označio kao Pedra, odnosno simbol tajkunske privatizacije Hrvatske, no u Kutlinu slučaju pravda ne da je bila spora, već je jednostavno bila i ostala nedostižna.
Od svega za što ga se u Hrvatskoj teretilo, Kutle je bio nepravomoćno osuđen za Tisak i to na šest godina zatvora. Bila je to presuda koja je šokirala i njega i javnost. Njega, jer nije vjerovao da bi mogao biti osuđen na kaznu koja ga je iz sudnice vodila ravno u Remetinec, a javnost zbog činjenice da je netko optužen za milijunski gospodarski kriminal osuđen na nemalu zatvorsku kaznu. No, šok je potrajao samo dok tu presudu nije ukinuo Vrhovni sud. Ponovljeno suđenje Kutli i povećem broju njegovih suradnika, kako to u Hrvatskoj već biva, raspalo se na niz manjih, nikada dovršenih postupaka. Druga presuda koja mu je izrečena bila je ona za privatizaciju Gradskog podruma, kojom je osuđen na dvije godine i osam mjeseci zatvora.
To je ujedno jedina pravomoćna presuda koja mu je izrečena u Hrvatskoj, no izrečenu kaznu nikada nije odslužio. Ni neće, jer se malo prije pravomoćnosti presude sklonio u BiH, čije državljanstvo, uz hrvatsko, ima. Nakon toga završio je na tjeralici, Hrvatska je BiH ustupila izvršenje presude, a BiH je presudu poništila uz obrazloženje da ono za što se Kutle teretio u Hrvatskoj, u BiH nije kazneno djelo. Osokoljen takvim stavom pravosuđa BiH, Kutle je mogao mirno nastaviti živjeti unutar granica susjedne države, pa je odlučio ponovo ući i u poslovne vode.
Osnovao je tvrtku te je počeo proizvoditi preparate za uzgoj organske hrane, a paralelno s izgradnjom novog biznisa, procvjetao je i njegov društveni status, pa ga se često može vidjeti po raznim sarajevskim događanjima. I dok nekada najdraži HDZ-ov tajkun u BiH stvara novo poslovno carstvo, jalovo hrvatsko pravosuđe i dalje se bavi njime pa je u srpnju ove godine Kutle u Dubrovniku nepravomoćno u odsutnosti osuđen na tri i pol godine zatvora u aferi Dubrovačka banka.
Osim što je osuđen na zatvorsku kaznu koju, ako presuda postane pravomoćna, vjerojatno nikada neće izdržati, Kutle je osuđen i na vraćanje 5,1 milijuna dolara jer je 1995. podignuo kredit kao privatna osoba, no nije ga vratio on, već Globus grupa. Kako funkcionira hrvatsko pravosuđe, dobro se vidi na tom Kutlinu slučaju jer je za optužbu iz 1995. optužnica podignuta 2008., postupak je u odnosu na Kutlu razdvojen 2014. da mu se sudi u odsutnosti odlučeno je 2016., a nepravomoćna presuda donijeta je 2017. Drugim riječima, od počinjenja djela do presude koja još nije konačna prošle su nevjerojatne 22 godine!?
A bit će dobro ako ne prođu još 22 godine dok se priča ne okonča, vjerojatno zastarom. Slična sudbina zasigurno čeka i preostale postupke pokrenute protiv Kutle, a koliko se postupaka protiv njega trenutačno vodi te u kojim su fazama na pamet je teško reći, a DORH takve statistike ne vodi. Kao što ih ne vodi za Kutlu, ne vodi ih ni za Josipa Gucića ni Ivana Radoševića, dvojac čija su lica također godinama na MUP-ovim tjeralicama. Prvi se od hrvatskog pravosuđa sklonio u Srbiju, drugi u Njemačku, a nijedan neće biti izručen Hrvatskoj.
Gucić uz hrvatsko ima i srbijansko državljanstvo, a Radošević njemačko. Za Radoševićem je raspisan i europski uhidbeni nalog, no Njemačka ga je odbila izručiti Hrvatskoj uz obrazloženje da ga Hrvatska traži zbog djela koje je otišlo u zastaru. Zbog zastare je u Radoševićevu slučaju i Vrhovni sud nedavno preinačio nepravomoćnu oslobađajuću presudu u odbijajuću u slučaju gdje se teretio za štetu od 1,6 milijuna kuna. Za to mu je suđeno u odsutnosti, a u odsutnosti će mu vjerojatno biti suđeno i zbog optužbi za privatizaciju TAZ-a, ako ta nedavno podignuta optužnica postane pravomoćna.
Radošević je u tom slučaju optužen i za ratno profiterstvo, čime tužiteljstvo pokušava doskočiti zastarama u postupcima koji se vode zbog gospodarskog kriminala iz vremena pretvorbe i privatizacije. No posao im je otežan odlukom Ustavnog suda u slučaju Sanader, gdje je Ustavni sud ukinuo osuđujuću presudu bivšem premijeru optuženom za ratno profiterstvo u aferi Hypo. Ustavni sud smatrao je da se odredba o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije odnosi samo na slučajeve u kojima nije nastupila zastara do 16. lipnja 2010., odnosno datuma kada su odredbe unesene u Ustav. Stoga će se tek vidjeti kako će završiti postupak protiv Radoševića za ratno profiterstvo, kao što će se vidjeti kako će završiti i suđenje protiv Đure Gavrilovića, također optuženog za ratno profiterstvo. Njega se tereti da je tvrtku Gavrilović kupio novcem namijenjenim obrani Hrvatske. Taj je novac s računa Ivice Papeša na Gavrilovićev račun prebačen po nalogu tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića.
Martinović je u međuvremenu preminuo, što je jedini razlog zašto nije suoptužen s Gavrilovićem, a kako je država uz pomoć likova iz kriminalnog podzemlja 1992. vraćala novac za oružje koje je plaćeno, a nije dostavljeno, prije desetak dana na suđenju Gavriloviću svjedočio je Papeš. Iz njegovih usta tako se čulo da je od 2,5 milijuna DEM, vraćeno dva milijuna DEM koji su po Martinovićevu dekretu završili na Gavrilovićevu računu i njime je, tvrdi optužnica, kupljen Gavrilović.
Je li takvu političku protekciju i pomoć imao i odbjegli Gucić, javno nikada nije rečeno, no on je 2015. iz Beograda hrvatskim medijima, nakon što je u Makarskoj nepravomoćno u odsutnosti osuđen na osam godina zatvora poručio kako nikakvog kriminala nije bilo te je, kao i Kutle ustvrdio, da je on žrtva politike. Gucić je u bijegu od 2007., a kao i protiv Kutle, i protiv njega se vodio ili se još vodi niz sudskih postupaka. Bio je osumnjičen ili optužen za malverzacije u Slavonija osiguranju, Brodokomercu, sudilo mu se zbog privatizacije makarskog Primorja i Amfore, varaždinskog Nika, mita sudskim vještacima... Teretilo ga se za štetu od 800 milijuna kuna, za njim su tjeralice raspisala čak četiri hrvatska suda, a dosuđene su mu i dvije kazne, jedna od dvije, druga od osam godina zatvora, koje vjerojatno, nikada neće odslužiti. Ako ikada i padne u kandže hrvatskog pravosuđa, društveni efekt toga će, smatra politolog Žarko Puhovski, biti nikakav.
Povlastice bez političke težine
– Kad netko od ljudi koji su percipirani kao tajkuni nakon godina povlačenja po sudnicama i bude osuđen, nitko se više ne sjeća tko je to bio i zašto ga se teretilo. Događalo se to prije s Kutlom i Gucićem, vjerojatno će se dogoditi i sada s Todorićem. Svi oni su u jednom trenutku odigrali svoju ulogu, imali su svoje zadatke koje su trebali ispuniti. Za HDZ bi kupili neku tvrtku, za to dobili nekakve privilegije, no nitko od njih, pa ni sada Todorić, nije imao političku težinu – kaže Puhovski.
Pojašnjava da, suprotno uvriježenom mišljenju koje prevladava u Hrvatskoj, tajkuni nisu omraženi samo na ovim prostorima, već je to svugdje u svijetu tako.
– Ne postoji nijedan američki kriminalistički film u kojem bogataši nisu predstavljeni kao negativci. Stvar je samo u tome što u Americi postoji protestantska etika i po njoj se preziru ljudi koji se diče svojim bogatstvom, a ovi su naši baš to radili – kaže Puhovski.
On smatra i da u Hrvatskoj ne postoji politička volja za obračun s gospodarskim kriminalom.
– Takav kriminal istraživao bi se kada bi političari bili sigurni da “naši”, tko god oni bili, nisu u nj upetljani. Mislim da situacija neće biti bolja, već samo malo manje loša u odnosu na devedesete jer se danas više ne smiju raditi stvari koje su se onda smjele – zaključuje Puhovski.
Uskok je isti kao i sportski ribolovci, ulove veliku ribu, slikaju se s njom i puste natrag