Bila je 2006. kada su se u Beogradu sastala tri najjača poslovna igrača na tlu bivše Jugoslavije: vlasnik Agrokora Ivica Todorić, vlasnik Delta Holdinga Miroslav Mišković i predsjednik uprave slovenskog Mercatora Zoran Janković. Zatvoreni sastanak trajao je šest sati, odigrao se na vrhu Deltina nebodera, a protekao je u žustroj diskusiji, povremeno na rubu verbalnog sukoba, kako je poslije izvijestio beogradski Nedjeljnik.
Razumljivo, jer ulog je bio golem, neprocjenjiv. Trojica šefova regionalnih divova, naime, na tome su sastanku osmišljavala obrise nove megakompanije koja bi, nesumnjivo bez ikakve konkurencije, pokrivala prostor Cefte i koja se, u skladu s ambicijama, trebala zvati Herkul, sa sjedištem u Beogradu te uredima komercijale u Zagrebu i financija u Ljubljani. Stvaranje regionalnog maloprodajnog diva, međutim, nikad se nije realiziralo. Presudila je, navodno, pohlepa slovenskog igrača koji je tražio prevelik dio kolača, na što Todorić i Mišković nisu željeli pristati. No iza neuspješnog pokušaja stvaranja zajedničkog carstva – koje bi zasigurno spriječilo propast Todorićeva Agrokora i Miškovićeve Delte, pa i potencijalno urušavanje gospodarstva dviju država – ostali su čvrsti temelji za suradnju hrvatskog i srpskog tajkuna koja je s godinama prerasla u prijateljstvo. Da tome uistinu i jest tako, svjedoče i informacije koje posljednjih dana pristižu iz brojnih medija, a prema kojima se najtraženiji hrvatski bjegunac krije, ili se do tog trenutka krio, na londonskoj adresi u vili u vlasništvu upravo srpskog tajkuna Miroslava Miškovića.
Premda su trenutačno njihove poslovne pozicije na dijametralno suprotnim pozicijama – Miškovićeva nekoć posrnula Delta je prilično konsolidirana, dok je sudbina Agrokora posve neizvjesna, ali o tome više neće odlučivati Todorić – njihovi su putovi isprepleteni na mnogo načina.
Regionalni lideri
Prema podacima iz 2015., na Forbesovoj listi najbogatijih poduzetnika u regiji prvo mjesto držao je Ivica Todorić, dok je Miroslav Mišković zauzeo četvrto mjesto. Obojica su donedavno bila vlasnici najvećih kompanija u svojim državama, pritom je hrvatski tajkun zapošljavao 60.000 ljudi u regiji, dok je Miškovićeva kompanija na svome vrhuncu 2009. godine imala 25.000 otvorenih radnih mjesta, ostvarujući oko 10% bruto društvenog proizvoda Srbije. No od Forbesova junaka, za manje od dvije godine otpočeo je strmoglavi pad Ivice Todorića kojemu je srpski tajkun pružio ruku u trenutku kada mu i do jučer najbliži suradnici okreću leđa.
O Todorićevu životnom i poslovnom putu od vrha do dna posljednjih su tjedana ispisane tisuće tekstova, nepoznanica je malo, no hrvatskoj javnosti manje poznat Miroslav Mišković u svojoj je domovini već godinama označen kao kontroverzni biznismen (danas se tako etiketira i Todorića), povezan s brojnim korupcijskim aferama, spornim privatizacijama i malverzacijama. Za razliku od Todorića koji je direktorsko dijete sa zagrebačkog asfalta, šest godina stariji Mišković potječe iz sela Bošnjane kod Kruševca. Poslovnu karijeru započeo je u poslovnici Jugobanke u Kruševcu, no ubrzo postaje najmlađi direktor deviznog sektora. Potom prelazi u kruševačku Kemijsku industriju Župa, gdje se uspinje do funkcije generalnog direktora, a kada je tvrtku uvrstio u red najuspješnijih jugoslavenskih poduzeća, za izvanredne poslovne rezultate 1989. nagrađen je nagradom AVNOJ-a, najvećim priznanjem u bivšoj državi. Vrtoglavi poslovni uspon kapitalizirao je ulaskom u politiku u eri Slobodana Miloševića, na poziciju potpredsjednika Vlade Republike Srbije, zadužen za privatizaciju, no ondje se zadržao tek nepunih pola godine. Međutim, svoj prvi milijun zaradio je tek osnivanjem Delta holdinga, no način na koji je stekao bogatstvo nikada nije bio predmet istrage. Početak njegova bogaćenja veže se za povlašten položaj u odnosu na ostale firme prilikom carinjenja robe tako što je svoju robu direktno distribuirao u Beograd, dok je roba ostalih morala proći punu carinsku kontrolu. Miškoviću je, također, bilo dopušteno da svoju robu drži u skladištu, čime je na tržište izlazio samo parcijalno, kada je to zahtjevalo tržište.
Spominjan i u WikiLeaksu
Miškovićev imetak prolazio je ispod radara poreznih uprava, no ne i podzemlja. U travnju 2001. bio je žrtva otmice pripadnika zemunskog klana, koja se za njega sretno završila nakon 16 sati jer je Narodna banka Jugoslavije istog dana, kako su tri godine kasnije otkrili novinari Politike, elektroničkim putem uplatila sedam milijuna njemačkih maraka otkupnine na anonimni račun jedne švicarske banke. Pušten je nakon ponoći, negdje u centru Beograda, uplašen ali čitav. Ovakvih poglavlja, pak, Ivica Todorić nema u svojoj biografiji. No, drugih je podudarnosti napretek. I Mišković je, poput svog hrvatskog prijatelja, koristeći težak ekonomski položaj seljaka, “za kikiriki” otkupio oko 30 tisuća hektara obradivog zemljišta, a u godinama koje slijede priuštio si je i privatni avion koji je platio 34 milijuna eura.
Ime Miroslava Miškovića, prema dokumentima objavljenim na Wikileaksu, našlo se u depeši bivšeg američkog veleposlanika u Beogradu Michaela Polta koji je u srpnju 2007. svoje poslodavce u SAD-u pod oznakom “tajno” izvijestio o Miškoviću kao o najimućnijem čovjeku u Srbiji, čije bogatstvo iznosi više od milijardu dolara. “Mi sada imamo čvrste dokaze da se Mišković nečuveno obogatio putem korupcije, koja je imala ozbiljan negativan utjecaj na američke nacionalne interese”, zapisao je veleposlanik u dokumentu, uz komentare poput onog da je Miškovićevo bogatstvo nastalo na leđima srpskog naroda, koji se borio za goli život kroz sankcije, hiperinflaciju, dok je tajkun prikupljao bogatstvo na toj patnji. “Veleposlanstvo SAD-a dobilo je dokaze da je Mišković imao direktnu korist od korupcije, kao i to da su mu u tome pomagali ljudi iz tadašnje vlasti na čelu sa Slobodanom Miloševićem.” Nadalje, u depeši iz travnja 2008. objavljenoj na Wikileaksu Miroslav Mišković se spominje kao tajkun koji sa sličnima sebi u Srbiji igra vrlo važnu ulogu u financiranju političkih stranaka i njihovih kampanja kako bi te stranke ostale na vlasti. Ova depeša američkog veleposlanstva zaključno navodi da će takvi postupci imati dalekosežne posljedice za Srbiju jer će to biti jedna od važnijih stvari koja će Srbiju usporavati na putu u Europsku uniju.
Za razliku od Miškovića, Todorić nikada nije ostvario političku karijeru, no u hrvatskim medijima posljednjih dana istraživala se i njegova uloga u financijskim potporama političkim strankama koje su nominalno bile simbolične, no realno prilično impozantne, a tjednik Nacional u svom posljednjem broju donosi detalje Todorićeva navodnog plana da već 2011. posrnuli Agrokor pokuša spasiti izravnim ulaskom u politiku.
Iako živi i radi u Srbiji, Mišković je godinama uživao status stranog investitora jer je Delta holding u vlasništvu off-shore kompanije na Cipru. Premda poslovanje putem takvih kompanija nije zabranjeno zakonom, u ozbiljnim državama svaka velika kompanija koja posluje na taj način ima matičnu firmu registriranu u zemlji u kojoj je vlasnik te firme državljanin, no za Miškovića su vrijedila i vrijede neka druga pravila.
I on je, poput Todorića, doživio strmoglav pad, ali pet godina ranije. Bilo je to 2012. kada je uhićen zbog pomaganja sinu Marku u utaji poreza u visini od tri milijuna eura, a ovaj događaj u javnosti je ocijenjen kao najvažniji korak u borbi protiv korupcije. Nakon sedam mjeseci boravka u pritvoru platio je jamčevinu od 12 milijuna eura i napustio ćeliju, a uz mjeru ograničenog kretanja, oduzeta mu je putovnica. Četiri godine kasnije Specijalni sud u Beogradu donio je prvostupanjsku presudu za vlasnika Delta holdinga odrezavši mu pet godina zatvora i novčanu kaznu od osam milijuna dinara. Tadašnji potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić tada je napisao na Facebooku: “Srbiju nije niti će moći itko pobijediti, pa neće ni Miroslav Mišković”, no ni ovo suđenje nije dalo odgovore na brojna pitanja o podrijetlu njegove imovine.
Odvjetnik Miroslava Miškovića Zdenko Tomanović tada je novinarima okupljenim ispred sudnice rekao kako je Srbija daleko od nezavisnog pravosuđa. – Ova presuda pokazuje nedostatak hrabrosti suda da se suprotstavi obećanjima političara. Sud je našao izgovor da političke želje dobiju formu koju su političari i željeli pa ga je osudio za to što je savjetovao sinu da utaji porez – rekao je odvjetnik koji, kao i danas Todorić, pravosudni sustav optužuje za pakt s politikom, a optužbe za malverzacije u gospodarskom poslovanju naziva političkim progonom. Zvuči poznato? Zanimljivo, u hrvatskom medijskom prostoru pojavila su se nagađanja da je Todorić angažirao upravo Tomanovića, kojeg su, osim Miškovića, svojedobno angažirali i Slobodan Milošević, pa i Joca Amsterdam. Dakako, na presudu Specijalnog suda Mišković se žalio Apelacijskom sudu, a na ročištu u svibnju zatražio je oslobađanje od svih optužbi.
Tijekom iznošenja obrane naveo je kako je dva dana prije uhićenja bio službeno u Moskvi gdje je dobio poruke se ne treba vraćati u Srbiju jer će biti uhićen, ali je odlučio vratiti se jer “nije prekršio nijedan zakon i vjeruje srpskom pravosuđu”, a pritom je naveo da je njegova Delta u posljednjih 10 godina platila dvije milijarde eura poreza. Uistinu, čini se da je Mišković svoje uhićenje shvatio kao priliku za katarzu iz koje valja izvući i neke pouke. Spašavajući se od prijeteće prezaduženosti, Delta se u krizi rješavala pojedinih tvrtki, primjerice, Delta banke za 400 milijuna eura, potom Delta osiguranja za 250 milijuna, trgovačke Maksi grupe za 935 milijuna eura i Delta Cityja za 205 milijuna. Istodobno, Todorić je sumanuto kupovao, k tome na dug, pritom prikazujući lažne bilance svojih tvrtki, kako tvrde istražitelji. Uz pretpostavku da mu je srpski tajkun savjetovao da postupi drukčije, sada je bjelodano kako savjet nije prihvatio pa je Miškovićeva Delta danas zadužena za oko 150 milijuna eura, dok se dug Agrokora penje na šest milijardi eura, o čemu je javnost izvijestio Ante Ramljak.
Kuće u Londonu
Dok čeka rasplet pravosudne bitke na beogradskom sudu, Mišković se fokusira na poljoprivrednu proizvodnju, ponovo je zainteresiran za ulazak u maloprodaju i preuzimanje Agrokorova poslovanja u Srbiji, a spominjalo se i da je bacio oko na zagrebački hotel Esplanade. Nakon pokretanja postupka u Srbiji Miškovićeva obitelj preselila se u London. Sunday Times je još 2006. objavio da je Mišković za “svog nasljednika Marka Miškovića kupio vilu u Kensingtonu vrijednu 25,5 milijuna funti i da je to treća vila koju je kupio u Londonu”. Prema pisanju britanskog tiska, osim spomenute, godinu prije Mišković je u elitnoj londonskoj četvrti Wycombe Square postao vlasnik dviju kuća vrijednih 14,5 i 11 milijuna funti. Krije li u jednoj od njih svog zagrebačkog prijatelja, još se ne zna, no vjerojatnije je da se Todorić, zbog kampiranja reporterskih ekipa ispred Miškovićevih vila, preselio na sigurnije mjesto. Prijatelju u nevolji, blokiranih računa, Mišković će nesumnjivo pomoći i savjetom i džeparcem, no povijest ovog prijateljstva već je pokazala da Todorić savjetima nije sklon, ma kolika bila cijena vlastite tvrdoglavosti.
Svi su oni relikti stari političko-obavještajni struktura. Nikad nisu bili poduzetnici nego su u kriminalnoj privatizaciji došli do enormnog bogatstva. Nadalje su uz pomoć političkog “pokroviteljstva” uspjeli zauzeti monopolski položaj u trgovini. Tek kad su progutali domaće resurse novca nastao je problem. Stranci su zahtjevali svoj novac nazad tu su pukli. Nije slučajno da nije bilo lustracije u “regijonu”. Dan danas se štite - nije slučajno tražio Todorić utočište u Miškovićevoj vili u Londonu.