Milo Đukanović, vječni lider Crne Gore, to više nije, nakon što ga je u drugom krugu predsjedničkih izbora u Crnoj Gori potukao Jakov Milatović iz pokreta Evropa, sad. Dojučerašnji predsjednik priznao je poraz i u svom obraćanju čestitao Milatoviću na pobjedi te rekao da mu želi da bude uspješan predsjednik, "jer ako on bude uspješan predsjednik, to znači da će Crna Gora biti uspješna država". Netom završeni predsjednički izbori označili su i kraj jedne političke ere u Crnoj Gori duge 32 godine, koju simbolizira upravo Milo Đukanović. Nakon tzv. antibirokratske revolucije 1989., postao je jedan od lidera novog crnogorskog rukovodstva, koje je bilo dio savezne vlasti u krnjoj Jugoslaviji, nastaloj krvavim raspadom SFRJ.
Đukanovićevo predsjednikovanje obilježila su njegova nastojanja da od jugoslovenskih federalnih struktura preuzme političku i ekonomsku kontrolu nad poslovima Crne Gore (uspio je zaokružiti samostalni monetarni, carinski, vanjskotrgovinski, porezni, sigurnosni i vanjskopolitički sustav, pa čak i u opticaj uvesti drugu valutu – njemačku marku), velika naklonost međunarodne zajednice (i gledanje kroz prste zbog pojedinih poteza na unutrašnjem planu) i pretvaranje Crne Gore u "udarnu pesnicu" borbe protiv Miloševićevog režima - koji ga je iznjedrio i omogućio mu da 15. veljače 1991., sa samo 29 godina, postane najmlađi europski premijer.
No nakon nekoliko godina savezništva, Đukanović 1996. godine ulazi u otvoreni sukob sa Slobodanom Miloševićem, i pobjeđuje. Na listi neprijatelja - a svaki napad na njega tumačio je kao napad na Crnu Goru - smjenjivala su se razna imena i pojave: na početku su to bili Milan Kučan, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Ante Marković, onda sankcije međunarodne zajednice, pa Milošević i njegov režim, "četnici" i "srpski hegemoni", vojna obaveštajna služba, pojedini predstavnici međunarodne zajednice koji, s ciljem da spriječe neovisnost Crne Gore, forsiraju "duhansku aferu".
Tijekom NATO intervencije na Saveznu Republiku Jugoslaviju 1999., zajedno sa Zoranom Đindićem, od zapadnih saveznika tražio je prekid bombardiranja. New York Times je 1999. objavio zajednički autorski tekst Đinđića i Đukanovića, u kojem potpisnici apeliraju na NATO da prekine intervenciju na SRJ. Tijekom ratova devedesetih, kao i tijekom i nakon NATO intervencije, Đukanovićeva vlada u kontinuitetu je pružala utočište desetinama tisuća izbjeglica svih vjera i nacija s prostora bivše Jugoslavije, također i brojnim političarima, intelektualcima i novinarima iz Srbije, koji su bježali od Miloševićevog terora.
U vrijeme uspona na vlast bio je ratoborni demagog, a kasnije će sebe predstavljati kao simbol novog doba. Opstajanje na političkoj sceni omogućila mu je duboka autotransformacija od bivšeg pripadnika komunističke nomenklature i jednog od lidera postkomunističkog autoritarnog režima do reformatora, liberala i demokrata. Kao cilj svoje stranke i vlade čiji je bio premijer postavlja obnovu crnogorske državne nezavisnosti, koja je ostvarena na referendumu održanom 21. svibnja 2006. godine.
Predsjednik Đukanović bio je prvi političar na ovim prostorima koji je, zbog ratne politike devedesetih, susjedima uputio riječi isprike. Tako se 2000. u Cavtatu ispričao tadašnjem hrvatskom predsjedniku Stipi Mesiću i hrvatskom narodu, posebno građanima Dubrovnika i župe Dubrovačko-Neretvanske, za svo zlo koje su tadašnja politika Crne Gore i SRJ, JNA i dio crnogorskih građana nanijeli građanima Hrvatske. Kasnije je izjavio: "Što se tiče moje geste upućene hrvatskoj javnosti to je, možda, jedna od najboljih točaka u mojoj političkoj biografiji".
Također, u povodu obilježavanja 25 godina genocida u Srebrenici, Đukanović je, na poziv Memorijalnog centra Potočari i Majki Srebrenice, prisustvovao komemoraciji, odajući počast Bošnjacima stradalim u genocidu. Zalagao se za politiku pristupanja Crne Gore NATO-u i Europskoj uniji. Politika koju je personificirao uspjela je 2017. godine uvesti Crnu Goru u NATO i dovesti je do predvorja EU.
Optužbe za bliskost s mafijom odavno kao mač vise nad njegovom glavom. Nagađalo se da bogatstvo Mila Đukanovića teži stotine milijuna dolara, a njegovo ime i imena članova obitelji pojavila su se i u čuvenim Pandora Papers. Još na početku političke karijere dovođen je u vezu sa švercom duhana i organiziranim kriminalom. "Nema nijednog tajnog računa Mila Đukanovića na planeti. Nema nijedne prikrivene nekretnine Mila Đukanovića. Dakle, ja sam 30 godina radio vrlo odgovorno i to radim i danas u državnom interesu", govorio je. Nijedna afera nije dobila epilog, a protivnici režima optuživali su Đukanovića da je političku moć koristio za zaštitu nelegalnih poslova, za brutalni obračun s neistomišljenicima, medijima i dijelom nevladinog sektora koji je kritizirao njegov način vladanja.
Međutim, činjenica je da je Crna Gora tijekom njegove vladavine dugo vremena bila pošteđena međunacionalnih sukoba koji su zagorčavali život žiteljima gotovo svih dijelova nekadašnje Jugoslavije. Tek posljednjih godina, veliki sukob vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori oko spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti doveo je do dugotrajnih prosvjednih molitvenih povorki (litija) po ulicama crnogorskih gradova, koje je podržao najveći dio oporbe, ali i ogroman broj građana, žestoko tresući temelje Đukanovićeve vladavine.
Bio je predsjednik Vlade Crne Gore u sedam mandata, a na čelu države dva puta – od 1998. do 2002. i od 2018. do danas. No, Crna Gora je izabrala novi put na kojem više nema Mila Đukanovića. Neovisno o rezultatu ovih izbora, neki oblik političke mirovine Đukanovića bio je izvjestan kada je najavio odlazak s čela DPS-a. Nova era za Crnu Goru upravo je počela.
VIDEO: Medved o zabrani 'ZDS': 'Trebamo biti svjesni činjenice da je taj zakon stariji više od 45 godina'
Sad ce Milo da bude veliki hrvatina...