Hrgoviću, ustašo, odlazi iz svetinje! Tako bi ga valjda dočekali
grobari. Ta crno-bijela priča zavrtjela se 2005. godine, dok je Hrgović
igrao u njemačkom Wolfsburgu. Partizan se zainteresirao za britkog
Sinjanina, na tome je i ostalo.
Prije bi Vlade Divac trčao Sinjsku alku nego Hrgović igrao u klubu JNA.
U Beogradu su brzo shvatili da moguće pojačanje dolazi iz obitelji
dragovoljca kojega su smaknuli vjerojatno baš Partizanovi simpatizeri.
Aura oca heroja Mirka vjerno prati od dana kada je bio štrkljavi
kreator u juniorima sinjskoga Junaka, ljubimac svih, baš zbog golemog
pijeteta prema žrtvi oca Petra. Mršavi dječarac već je u Junaku
iskazivao odlike vođe. Nenametljiv, ali nesavitljiv.
Nije se slučajno kasnije nametnuo za kapetana Hajduka i dokapetana
reprezentacije BiH. Te dramatične 1991. godine Mirko je imao 12 godina
i kao najstariji od četvero djece (brat Andrija godinu je dana mlađi,
sestra Ivanka tri, a Josipa pet) s majkom Dragicom vukao je križ
obiteljske tragedije.
Glava obitelji ubijena, kuća u selu Satriću sravnjena sa zemljom, njih
petero izbjeglice bez ičega u trošnom sinjskom stanu. Gola sirotinja,
kažu u tom kraju. Kad se čovjek izvuče doslovno s dna i pobjednički
iskoči iz životnog bunara, sve mu sportske drame izgledaju kao lutke za
napuhavanje. Uključujući i onu obješenu s njegovim dresom. Hrgović, u
nogometnom smislu samo solidan lijevi bek, postao je pojam koji je
spojio nespojivo.
Ujedinio je BBB i Torcidu, pa makar u bijesu tko će ga strasnije
mrziti. Za jedne je ciganin, za druge Srbin. Za navijače reprezentacije
BiH on je ustaša. I Bošnjaci su nasrnuli na njega i udarili u stijenu.
Kao i kad je u Domu sportova low-kickom složio huligana braneći
suigrača ili kad su mu pijani boysi u jednoj zagrebačkoj pekarni u pola
četiri ujutro psovali mater tovarsku i bosansku, na što je
najagresivnijem razbio nos.
Mirko nije mali nezaštićeni Kamerunac kojega su iz obijesti tukli po
Zagrebu. Dijete s krša ima čvrsti gard, a ima i kršne prijatelje
(“zemo” Šošo i ekipa...). Hrgović se sad morao vratiti iz Japana da
bismo se svi podsjetili kako je primitivizam globalna kategorija. Nema
razlike naši – vaši, plavi, bijeli ili zeleni. Netolerantni primitivac
isti je svugdje. Romantični uzvik “Sloboda navijačima” caruje upravo po
beogradskim ulicama.
Nek’ je nered, nek’ je lom, to je “sloboda” na njihov način. Hrgović se
morao pojaviti i da bi državni vrh stjerao u isti kut Markovića i
Štimca naredivši im da zajednički počiste “slobodu” s naših tribina.
Samo, bi li tako svi skočili u obranu Hrgovićeva lika i djela da nije
dijete palog heroja? Ili bi mu se onda smjelo vikati “cigane, marš iz
svetinje, krepaj, Srbine”!?
OSOBA TJEDNA