Mirna Jukić je mlada uspješna žena koju hrvatska javnost ponajprije prepoznaje po njenim sportskim uspjesima. Naša plivačica, koja se natjecala pod austrijskom zastavom, rano je završila karijeru. No poznati sportaši temelj su društva pa je tako i Mirna uključena u projekte vezane za društveni napredak. Jedan je od takvih projekata i Mirno more. Za Večernji list Mirna je opisala taj projekt, ali i sve drugo što nekada uspješna sportašica radi u društvenu korist. A to, vidjet ćete, nije malo.
Možete li nam ukratko opisati što je to Mirno more i kako ste se našli u tom projektu?
Mirno more je najveći svjetski jedriličarski projekt za socijalno i ekonomski zapostavljenu djecu. Okuplja djecu različite dobi i nacionalnosti. U tih tjedan dana djeca budu u središtu pozornosti, sve se vrti oko njih, organiziramo za njih raznorazne igre, zadatke, zabavu u kojima djeca uče da prijateljstva ne poznaju granice, da se predrasude „bace u more“ i slično. Puno njih prvi put uopće vidi more, tako da je i to veliki doživljaj. Za one koji žele čak organiziramo kratku školu plivanja, pa sa mnom plivaju. Imamo i akciju odvajanja otpada, jer se treba brinuti i o okolišu... Ma toliko je zanimljivih sadržaja u kojima djeca vrlo rado sudjeluju i daju svoj doprinos. Uživaju u tome što su taj tjedan važni. Meni su 2008. godine predložili da budem dio tog projekta, kao ambasadorica, i čim sam čula o čemu je riječ, odmah sam pristala. U to vrijeme još sam profesionalno plivala, tako da sam morala trenirati i nisam mogla biti dio tima tamo, na licu mjesta. Ali čim sam završila s karijerom, odmah sam pitala organizatore ima li mjesta za mene, molila da i ja aktivno sudjelujem... Otad sam dio Activity Teama i baš uživam u tom projektu i radu s djecom.
Koliko znamo, to je projekt koji spaja socijalno i ekonomski zapostavljenu djecu. Na koji se način to radi?
Riječ je o djeci iz različitih obiteljskih i društvenih okružja, tj. situacija. Djeci bez roditelja, iz domova, ustanova... I u tih tjedan dana oni se druže, sudjeluju u igrama u kojima spajamo djecu koja se ne znaju... Uglavnom, provedu tjedan dana na brodu, obično bude oko šestero djece na jednom brodu, odgojitelji, skiper i koskiper. Postoje pravila spremanja, pomaganja, koja svaki odgojitelj odredi za svoju grupu. I tako uče o zajedništvu, o toleranciji. Jer, nije lako provesti tjedan dana na tako malom prostoru s još djece i odraslih, a ne držati se pravila. Najljepše je kad odgojitelji dođu i sljedeću godinu, s drugom djecom, i pričaju kako je to i to dijete od prošle godine napredovalo u životu, u školi, na poslu ili gdje već. Onda znamo da se naš rad i taj projekt itekako isplate.
Dobili ste za ovaj projekt i nagradu Sportlerin mit Herz. O kakvoj je nagradi riječ? Treba li uopće za takve projekte očekivati, da ne kažem tražiti, nagrade?
To je nagrada koja se evo već tri godine zaredom dodjeljuje u sklopu nagrada za sportaša godine. Lijepo je dobiti takvo što zato što to znači da se o projektu malo više priča, da će ljudi čuti o čemu je riječ, možda se netko javi tko će pomoći projektu itd. Nagrade ne treba ni tražiti ni očekivati, ali je lijepo kad znaš da ljudi cijene tvoj rad i rad cijele ekipe. U organizacijskom je timu oko 60 članova koji sudjeluju u tih tjedan dana na projektu, a puno više koji cijele godine, volonterski, rade za taj projekt. I lijepo je kad se o takvom projektu počne govoriti. Projekt živi od sponzora i darovanja, tako da riječi u javnosti mogu puno značiti.
Radite li na još nekim sličnim projektima, možda ste prije bili uključeni ili ćete biti?
Trenutačno ne radim, ali nikad se ne zna. Ako bude neki kvalitetan i dobar projekt, zašto ne. Mislim da u tome uvijek treba biti 100 posto sa srcem i dušom, i morate biti uvjereni u to što radite. Jedino tako takvi projekti mogu funkcionirati.
U vašem životopisu stoji i da ste voditeljica televizijske emisije Schule Bewegt. O čemu je točno riječ?
Tako je, to je emisija na ORF Sport +, o školskom sportu i sportu od mlađih kadeta pa do juniora. Nešto slično kao što je nekad davno u Hrvatskoj bila Sporterica. Predstavljamo različite sportove, mlade sportaše, škole koje imaju neke posebne sportske projekte itd.
Čime se još bavi uspješna sportašica nakon završetka karijere? Jeste li još uvijek na neki način uključeni u plivanje?
U plivanje više nisam toliko uključena. Imam u Beču školu plivanja koju vodim volonterski, tu i tamo organiziram neki kamp i to je uglavnom to. Nije u Austriji baš lagano biti uspješan i željeti svoje znanje dati dalje mlađim uzrastima, ali što je, tu je. Ni plivanje u Austriji trenutačno nije baš na dobru glasu. Ali nikad se ne zna. Možda jednog dana budem i više uključena. Trenersku akademiju sam završila, tko zna što će biti. Još komentiram plivačka natjecanja na ORF Sport +, počela sam raditi u agenciji koja se bavi organiziranjem natjecanja i događaja, marketingom sportaša itd. Uvijek se ima što raditi, hvala Bogu. Fakultet sam, publicistiku i komunikacijske znanosti, završila, trebam još samo napisati diplomski.
I Austriju i Hrvatsku dosta jako pogađa izbjeglička kriza. I sami ste nažalost prošli takvo što prije 25 godina. Koliko znam, uključeni ste u kampanju koja promovira lakše rješavanje situacije. Što mislite o ovome što se danas događa?
Mislim da je situacija jako teška, i stvarno, svako tko je prošao rat zna da to nije lijepo. I da ljudima koji bježe od rata treba pomoći. Ne sviđa mi se što tu krizu rata u Siriji koriste i ekonomske izbjeglice iz drugih država. Ali sve su to stvari koje ja ili netko kao ja ne može riješiti niti može utjecati na to, osim, eto, pomoći, volontirati, dati hranu, odjeću itd. U ovoj su situaciji političari na potezu i trebali bi relativno brzo odlučiti kakvo će to biti europsko rješenje i kako planiraju cijelu situaciju riješiti. Jer u pitanju je zajedništvo Europljana i Europe.
U tom smislu, nedavno vas je austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova proglasilo veleposlanicom integracije. Kako je to toga došlo i kakva je to funkcija?
Smatraju da sam ja dobar primjer uspjele integracije u državi, pa su me eto, skupa s Nikom Kovačem, uz ostale, proglasili veleposlanicom integracije. Naši zadaci su jednostavni. Trebamo biti što i jesmo, i kad imamo vremena i uklopi se u naš program, odemo u neku školu koju organizatori izaberu i govorimo djeci o tome kakav je naš put bio, je li i koliko bilo teško, zašto mislimo da smo uspjeli, koje savjete imamo za mlade itd. U Austriji ima dosta djece migranata, tako da je ta tema itekako aktualna. Puno pitaju, puno toga žele znati. Ja im uvijek na kraju govora kažem kako je najbitnije da nikad ne odustaju od svojih snova i ciljeva. Bit će teško i nekad ćete i po tri, četiri puta pasti, ali uvijek morate ustati i nastaviti dalje. Jedino ćete tako, bez obzira na to tko ste i odakle, doći do uspjeha.
Stranci prepoznaju naše veličine, domoljube, ljude na ponos svom narodu. No takvi ljudi smetaju partiji i njihovim medijima. dovoljno je prisjetiti se što su činili Niki Kovaču. Hoće li se hrvatski narod ikada obračunati i sruštiti tu titovu zločinačku partiju ?