U visokoj se politici rijetko događaju nagle promjene kakvima danas svjedočimo u Iranu. Poput čarobnjaka Gandalfa, među Perzijancima se pojavio Hassan Rohani. I najavio reforme. Ne samo unutarnje nego i vanjske koje zahtijevaju puno vještine jer se Iran našao u vrlo kompleksnim međunarodnim odnosima. Iran tako danas zbog sankcija izvozi vrlo malo nafte kojom obiluje, što je najvažniji izvor zarade za ovu zemlju. Izolacija u kojoj se našao zbog svog nuklearnog programa dovela ga je na rub preživljavanja. Ova važna zemlja, koja može odigrati ključnu ulogu na Bliskom istoku, zbog tvrde politike i konflikta s Izraelom i Zapadom pala je na koljena. I u posljednji čas dogodilo se političko čudo – umjereni Hassan Rohani glatko je pobijedio na predsjedničkim izborima. Njegove najave da će promijeniti Iran naišle su na podsmijeh, pogotovo u Izraelu. Naviknuti na nepokolebljivog Ahmadinejada, čovjeka koji u osam godina mandata nije promijenio ni cipele, a kamoli mišljenje, nitko nije davao ni lipe na Rohanijeve reforme. Ali ovaj mirni, bjelobradi Iranac sve je iznenadio. U kabinet je imenovao žene, poručio da one ne moraju nositi marame ako ne žele, čestitao novu godinu Židovima, priznao holokaust, pozvao Amerikance na pomirbu i poručio: "Spreman sam za tri do šest mjeseci zauvijek riješiti nuklearni problem". I vješto krenuo u diplomatsku ofenzivu zatraživši od međunarodne zajednice da utječe na Izrael kako bi se odrekao nuklearnog oružja.
Vješt na CNN-u
Svoje vještine Rohani je pokazao protekli tjedan tijekom boravka u New Yorku. I to gostujući na CNN-u kod Christiane Amanpour. Govoreći o Siriji, Rohani je rekao da se Iran zalaže za što brže okončanje tog sukoba. No dodao je da bi svima moralo biti jasno da se na terenu u Siriji ne sukobljavaju vlada s opozicijom, već vlada s terorizmom. – Zbog ovoga bi trebali svi biti zabrinuti – rekao je Rohani. – Vi, dakle, tvrdite da su svi u opoziciji teroristi? – prekinula ga je Amanpour. Rohani se snašao: – Ne, nisam uopće rekao da je opozicija teroristička. Rekao sam da su oni koji se bore protiv vlade teroristi. Oni koji su u opoziciji se ne bore. Mi smo u kontaktu s tom opozicijom. Mi tvrdimo da opozicija i vlada moraju pregovarati. Dakle – postoji opozicija i postoje teroristi, a teroristi iz cijele regije okupili su se u Siriji – kazao je Rohani.
Upravo u petak vojne islamističke organizacije na terenu u Siriji dale su ultimatum Slobodnoj sirijskoj vojsci od 48 sati da se razoruža. Time je iranska tvrdnja pogodila ravno u cilj. Amanpour je tada istaknula da Iran šalje naoružanje zrakoplovima preko Iraka te kako bi Assad već bio poražen da nema ove iranske pomoći. Rohani je priznao samo da Iran šalje hranu i lijekove za Siriju. No dodaje da se svi jako zanimaju za eventualno slanje oružja iz Irana u Siriju, no nitko ne postavlja pitanje odakle teroristima oružje. – Znate jako dobro odakle teroristi stižu. Znate gdje prelaze granicu. Znate jako dobro tko ih naoružava. Znate gdje dobivaju obuku. Mnoge vlade, zapadne i nezapadne, sudjeluju u transferu oružja u Siriju. No, umjesto da upiremo prstom jedni u druge, moramo kolektivno pokušati zaustaviti rat u Siriji – dovršio je Rohani.
Ne treba im bomba
Uspije li Rohani u svom naumu, dogodit će se nekoliko zanimljivih stvari. Prva se, dakle, već dogodila – nazire se zatopljenje odnosa između Amerike i Irana. Nesnošljivost ovih dviju zemalja ide dotle da pune 34 godine nemaju diplomatske odnose, a ministri vanjskih poslova sastali su se tek u petak, prvi put nakon isto toliko godina. Obama je bio raspoložen da se već u New Yorku sastane s Rohanijem, no Iranci su odustali uz obrazloženje da je takav susret u ovom trenutku previše kompliciran. To može značiti samo jedno – Rohani je odvagnuo da ne treba prebrzo vaditi mast domaćim konzervativcima i da je za svoje prvo putovanje u Ameriku učinio previše. A već sljedeće putovanje, nastave li se stvari odvijati ovim putem i ovakvom brzinom, vjerojatno će biti okrunjeno predsjedničkim ručkom. Popravljanje odnosa sa SAD-om znači da će Rohani doista morati dopustiti međunarodnim promatračima da nadgledaju njihov nuklearni program sve dok se svijet ne uvjeri da je on doista isključivo civilni. Kako tvrdi – ima dopuštenje vrhovnoga vođe Alija Hamneija za to. S druge strane, to znači da bi Iranu ubrzo nakon toga mogle biti ukinute sankcije koje su zemlju dovele u predinfarktno stanje. Iran želi biti regionalna sila. Iran želi biti predvodnik muslimanskog svijeta. Ali ako to doista želi, mora biti i ekonomski jak. To je za ovu zemlju puno važnije nego eventualno posjedovanje nuklearne bombe. Mnogi su ovih dana bili skeptici i nisu vjerovali u približavanje Teherana i Washingtona. No sjetimo se samo kako još do prije dvije godine između SAD-a i Mijanmara nije bilo nikakvih odnosa, a danas se javno grle.
Druga zanimljiva stvar koja se također već dogodila jest reakcija Izraela. Prije svega premijera Benjamina Netanyahua. Ovaj tvrdokorni političar, koji je imidž cijelo vrijeme gradio na ratobornim pokličima prema Teheranu, odlaskom Ahmadinejada i dolaskom Rohanija izgubio je glavnog neprijatelja. A njemu neprijatelj treba da bi politički opstao. Stoga je sve Rohanijeve iskorake, kakve gotovo i ne možemo zamisliti od Netanyahua, nazvao licemjerjem. A osim što je izgubio "sisu" na kojoj je gradio politički imidž, Netanyahu se našao i u fokusu zbog Rohanijeva zahtjeva da se Iran pridruži svojevrsnoj antinuklearnoj koaliciji. Dakle, nije trebalo puno, manje od dva mjeseca otkako je preuzeo Iran, da praktički okrene priču na svoj mlin. Naravno, SAD je previše blizak saveznik Izraelu da bi ga sada lupao po prstima i doista tražio da se odrekne nuklearnog naoružanja. No ovakvom će politikom i nadasve vještom, pomirljivom retorikom Iranci u očima svijeta biti pacifisti, a Izraelci militaristi. Stvar ide dotle da već i izraelski mediji naveliko pišu o tome da je Netanyahu zatečen brzinom kojom Rohani šarmira svijet, a list Haretz mu pomalo podrugljivo savjetuje da si hitno nađe novog Ahmadinejada. Teško je očekivati da će još dugo godina Iran i Izrael biti prijateljske zemlje. Ali ono što je učinio Rohani – novogodišnja čestitka i priznanje holokausta – zahtijeva barem verbalnu izraelsku reakciju. Ne dođe li do nje, stvari bi se mogle potpuno obrnuti i netko bi mogao pomisliti da Izrael zapravo želi uništenje Irana, a ne obrnuto.
Treća bitna stvar koja se događa reformiranjem Irana jest i preslagivanje u cijeloj regiji. Još jedna značajna stvar koja se dogodila prošloga tjedan jest susret Rohanija s turskim predsjednikom Abdullahom Gulom. Ove dvije države imale su uzlaznu putanju u bilateralnim odnosima, ali je te odnose onda opasno narušio sirijski sukob. Iran nikada nije krio da podržava Assadov režim, a Turska nikada nije bježala od činjenice da podržava pobunjenike.
Egipat na iranskoj strani
Turski list Hurriyet u povodu ovog susreta napisao je da bi pad Assadova režima nanio smrtonosan udarac iranskom utjecaju u regiji. I tu ima prilično istine. No isto tako, što turski list ne piše – opstanak Assadova režima zadao bi podjednako snažan udarac utjecaju Turske. Znatan udarac Turska je pretrpjela ovog tjedna kada su utjecajne brigade sirijskih pobunjenika raskinule s opozicijskim Sirijskim nacionalnim vijećem sa sjedištem u Istanbulu. Nadalje, pojedini izvori optužili su Tursku za suradnju s Al-Qa'idom. Uz Rohanijev politički zaokret te ako nađe rješenje za opstanak Assadova režima, Iran može računati na golem rast utjecaja u regiji. Dijelom i zato što na svojoj strani sada ima i Egipat koji je potpuno eliminirao Muslimansku braću.
I četvrto, Rohanijev kurs može pridonijeti stabiliziranju unutar muslimanskog svijeta. A njega muči štošta: sektaška mržnja sunita i šijita, nesloga oko palestinskog i sirijskog pitanja, odnos prema terorističkim organizacijama, razdijeljenost po pitanju američkih i ruskih saveznika, odnos prema nafti... U tom smislu je najvažnije da se ponovno uspostave dobri odnosi između šijitskog Irana i sunitske Turske te Irana i Saudijske Arabije.
Na koncu, Rohanijev najtvrđi problem mogla bi biti unutarnja politika. Bitka s konzervativnim klericima mogla bi se pokazati najtežim zalogajem. On je najavio da mlade Irance želi osloboditi utega tvrdih šerijatskih pravila, a to bi moglo značiti i liberalizaciju tržišta alkohola (kao u Turskoj). A to je ono protiv čega će tvrdokorni klerici najsnažnije ustati.
>> Iranski predsjednik priznao postojanje holokausta
