Protekloga tjedna Radimir je Čačić imao dva osobita razloga za zadovoljstvo. Prvi je anketa o tome tko bi bio najbolji premijer, gdje je prvi put dobio više glasova od sadašnjeg i bivšeg premijera.
No varaždinskoga je župana sigurno obradovala i vijest da je saborsko povjerenstvo slično, i jednako neuspješno kao i nekadašna socijalistička komisija za "ispitivanje porijekla imovine" nakon što je zaključilo da je "bio u sukobu interesa" odlučilo "kazniti" ga da to mora i objaviti u županijskom listu te za to platiti!
Ako je saborska vijest Čačića nasmijala, onda ga je rezultat ankete dodatno učvrstio u naumu da postane hrvatskim premijerom. Za takav naum Čačić dosad, osim svoje volje i nešto javnih simpatija njegove ministarske cestogradnje nije imao temeljnije podloge.
Nakon ankete, valjda obodren njezinim rezultatom, Čačić je "Otvorenom" HRT-a nastupio kao budući premijer kojega u tome može spriječiti samo neko neobjašnjivo čudo. U pobjedničkoj pozi "premijer to sam ja", Čačić je tu večer podsjetio i na neke svoje već pomalo zaboravljene osobine, na sebeljublje koje ne kontrolira svoj prelazak u prepotenciju, i na samouvjerenost koja se ne može uzdržati od prelaska u bahatost.
Nije čudilo što je s mješavinom cinizma, sprdnje i podcjenjivanja govorio o mrskom mu HDZ-u i njegovu "dežurnom branitelju", te večeri nazočnom Andriji Hebrangu, nego puno više podcjenjivanje potencijalnog mu političkog partnera SDP, njegova TV predstavnika Zlatka Komadine i Ivice Račana. Te je večeri Radimir Čačić svojim nastupom pokazao da ne prihvaća Račana kao mogućeg predvodnika tzv. lijeve koalicije, ako ona ima za cilj da Račan postane premijerom. Čačićev stav ako netko treba biti premijer, onda sam to ja! te je večeri bio još izričitiji i još vidljiviji.
I dok su jedni uvjereni da je upravo on "pravi čovjek za premijera", da je neosporno poduzetan, uspješan i sposoban, drugi su uvjerenja da "možda i jest sposoban, ali nepošten". Čačić se u namjeri da postane premijer oslanja na samouvjerenje kakvo često imaju bogati pozivajući se pritom i na svoje poduzetništvo započeto Coningom i na "cestograditeljski lom" koji je učinio kao ministar.
Glas uspješnoga toga 57-godišnjaka rođena u Zagrebu, a već dugo Varaždinca, prati još od mladosti. Sin nekadašnjeg "proljećarskog" tajnika Izvršnog vijeća Sabora (za predsjednika Dragutina Haramije) već je samim tim pripadao "djeci komunizma". A imao je i sreću da mu otac poslije sloma Hrvatskog proljeća nije bio "pometen" kao njegovi lideri. Vjerojatno je, zahvaljujući samo tome, mladi Čačić nakon što je prije roka završio arhitekturu, mogao s prijateljima otići "landrati svijetom".
Kada je zbog ljubavi prestao biti "sretno dijete" i odlučio preseliti se u Varaždin, Čačić se vrlo brzo okušao u nečemu što ga je "moglo koštati". Postao je jedan od prvih poduzetnika u socijalizmu. Da se nije znalo čiji je sin, pitanje je što bi bilo i s Čačićem i s Coningom. Uspjeh s Coningom početak je Čačićeve poslovne slave. Ako se mislilo da je vođenje državnog graditeljstva njezin zenit, Čačić naumom da postane premijer, očito, misli da mu gloria mundi tek slijedi.
