Još nije do kraja složen mozaik tajanstvenog putovanja Françoisa Mitterranda u Sarajevo 28. lipnja 1992., dakle, prije punih 25 godina: koliko je to bio diplomatski pothvat, koliko marketinški blef, a koliko politička podvala ili čak ljudska prijevara? Zašto se tadašnji francuski predsjednik uopće upuštao u rizik dolaska u opsjednuti grad, slijetanja na razorenu pistu na koju su padale granate, i to na samu godišnjicu ubojstva austrougarskoga prijestolonasljednika Ferdinanda na sarajevskim ulicama?
Različiti odgovori i dalje kruže u vezi s tim događajem kojim je visoki gost na nekoliko sati možda i ugrozio vlastitu sigurnost, a ostavio u višegodišnjoj pogibelji Sarajlije koji su naivno povjerovali u njegovu misiju spasa. Na isti se dan odigrala i završna bitka na Kosovu, što Srbi slave kao Vidovdan, pa se u gotovo svim interpretacijama provlačila više-manje eksplicitna teza da je Francuz više koristio (veliko)srpskim moćnicima, koji su opkolili grad na gotovo srednjovjekovni način, ali s upotrebom modernoga oružja i bez ikakvih viteških obzira, nego što je stvarno pomogao ostavljenoj i nemoćnoj sarajevskoj raji da se oslobodi opsade.
Srpska legenda govori da su i zvona s Notre-Dame u Parizu svojedobno oglašavala srpsku tragediju na Kosovu; za tragediju koju su Karadžićevi i Mladićevi Srbi stvarali u Sarajevu (i BiH), na kraju 20. stoljeća, u Pariz su dolazili uvjerljivi dokazi iz mnogih izvora, službenih i neslužbenih podjednako.
Bilo je razvidno od prvoga dana tko je tko u tome ratu da agresori nisu zasluživali da im francuski predsjednik s ostatkom svijeta čuva leđa dok oni masakriraju jedan grad i njegove stanovnike. Ostalo je nejasno do dana današnjega kome je sve francuski predsjednik mazao oči kad je „otvarao humanitarni koridor“, a zapravo prepuštao Sarajevo na milost i nemilost ratnim zločincima koji se u Haagu, uoči izricanja presude, mogu cinički ponositi što su i oni toga dana bili u odboru za doček, u sarajevskoj zračnoj luci. Mir nije držao vodu ni dok majstori odu!
Nije htio sresti Tuđmana
Na Palama je Miloševićeva falanga instalirala svoju vlast i s oružjem bivše države više od tisuću dana i noći poslije francuske oslobodilačke misije slobodno ubijala jedan grad koji se branio jedinim sredstvom koje je imao na raspolaganju – dostojanstvom u kome je morala biti i nešto prkosa i mnogo prijezira prema onima koji su ga gurnuli u takvi pakao.
Poznato je da je Mitterrand osobito dobro poznavao povijest (uz literaturu), da je sigurno bio svjestan – sam je o tome ministru Bernardu Kouchneru govorio u avionu dok su zajednički letjeli „oslobađati“ Sarajevo – koliko ona „pritišće“ zemlju (i regiju) u koju je dolazio, i da je morao razlikovati mitsku dimenziju svoga putovanja od aktualno-političke (u)potrebe, koju nije mogao zaobići ni izbjeći. Uostalom, odbio je Miloševićev poziv da u Sarajevo putuje preko Beograda; plašio se, kako je sam rekao, naslova: „Mitterrand kod crvenog diktatora“! Nije prihvatio ni Tuđmanovu ponudu da najprije sleti u Zagreb, kad od prve nije mogao sletjeti u Sarajevo; nije htio dati „političko značenje“ svojoj inicijativi, pa ni u glavnom dalmatinskom gradu, gdje je neplanirano prenoćio prije konačnog puta u Sarajevo, nije htio sresti hrvatskoga predsjednika; kao da je gost nakratko postao domaćin u njegovoj državi.
Slobodan Milošević jest bio diktator, i to ga je udaljavalo od Mitterranda demokrata više nego gora činjenica da je on pripremio i pokrenuo rat za “veliku Srbiju”, koju je francuski predsjednik relativizirao i u avionu, na putu prema Sarajevu. Kad mu Kouchner priča kako je spašavao Dubrovnik od „invazije crnogorskih trupa koje su vodili srpski generali“, kako je uništen Vukovar, kako je bombardiran Osijek, kako je u Hrvatskoj „tisuće mrtvih“, Mitterrand ga prekida: „Što se moglo učiniti? Da Francuska objavi rat Srbiji? Da ginu naši vojnici? Dok sam ja predsjednik, Francuska neće voditi rat protiv Srbije“ (Kouchner je zapisao razgovor, i objavio u knjizi „Ce que je crois“)!
Nije Mitterrand volio „svoga“ generala (De Gaullea) dok je bio na čelu francuske države, da bi imao drukčiji odnos prema hrvatskome generalu predsjedniku; manje mu zamjera što je rušio Jugoslaviju (Roland Dumas u svojoj knjizi „ Coups et blessures“ uvjerava da su s time računali, samo su njen raspad htjeli odgoditi, da bude manje krvav!); ne smeta mu previše ni Tuđmanov autokratizam jer se Francuska s njime naučila živjeti, najviše ga iritira njegov nacionalizam: u Mitterrandovoj semantici, takvi masovni politički osjećaji sigurno vode u rat.
Profinjeni francuski predsjednik doživljavao je nacionalizam u državama (narodima) bivše Jugoslavije kao novo izdanje „plemenske borbe“. I u tome je, opet, nalazio olakšavajuće okolnosti za jedan narod, za Srbe. „Trebate znati“, govori Kouchneru, „da su Srbi suočeni s jakom tradicijom, i da se osjećaju napušteni“. Kad ga ministar pita: „Otkud tolika popustljivost“(prema Srbima), Mitterrand objašnjava da je u njemačkim logorima vidio „najnesretnije, najsiromašnije zatvorenike koje su najviše tukli“, da su se oni „jedini opirali podjeli koju su nacisti provodili“, da su se „jedini sami oslobodili“.
Pamti da su ti zatvorenici bili Srbi. Svi biografi navode da je Mitterrand stvarno bio u njemačkim logorima, čak tri puta, ali ni jedan ne otkriva kako se otuda izvlačio. Taj period njegova ratnoga života manje je poznat nego dok je bio u Vichyju, gdje je dobio visoko odlikovanje maršala Pétaina iz njegovih ruku, ili dok je kasnije kao Morlack djelovao u pokretu otpora, što mu je otvaralo vrata prve poratne De Gaulleove vlade.
Ratni Mitterrand zagonetan je koliko i njegovo putovanje u Sarajevo. O Aliji Izetbegoviću, kome je išao u goste, i koga je poslije često primao, u aranžmanima filozofa Bernarda-Henrija Lévyja, francuski je predsjednik ostavio najmanje tragova iako se iz njegove ukupne političke i spisateljske ostavštine dade zaključiti da nije sa simpatijama mogao gledati na njegovo uporno igranje na kartu vjere, odnosno muslimanstva.
Mitterrand potječe iz jedne gotovo rigidne katoličke obitelji, ali je s vremenom usvojio laičke standarde. Bošnjački je vođa za njegova stroga mjerila bio neodlučan, znao je dopodne braniti cjelovitost BiH, a popodne se boriti za muslimansku državu u njoj. To više zbunjuje Mitterrandova odluka (i odlučnost) da se postavi za samoproglašenog osloboditelja Sarajeva, i da u etnički složenoj državi dođe s nejasnim planom o njenoj budućnosti, ili čak bez ikakvoga plana.
Njegovo obrazloženje da „Europa neće napredovati ako Sarajevo padne“, moglo je na prvi pogled zvučati uvjerljivo. Ali, s neuvjerljivim rezultatom: obrana koju je postavio francuski predsjednik bila je slaba. Sasvim je slučajno što se u avanturu – zbog koje je i kanadski vojni zapovjednik u Sarajevu general Mackenzie u panici odvraćao Francuze od opasnosti, s vojničkim, a ne diplomatskim, dakle, grubim izgovorom: „Vi ste ludi“ – upustio na dan kad je Gavrilo Princip opalio startni metak za početak prve velike ratne utrke u 20. stoljeću.
Dan ranije, 27. lipnja 1992., u Lisabonu je završen sastanak na vrhu tadašnje Europske „dvanaestorice“ na kome je, valjda prvi put od krvavog raspada Jugoslavije, jedan istaknuti državnik (Giulio Andreotti) spominjao potrebu da Europa vojnom silom prekine novi rat koji je – poslije Hrvatske – počinjao u susjednoj Bosni i Hercegovini. Francuski ministar bilježi da je šef talijanske vlade rekao: „Treba vojno intervenirati da se oslobodi aerodrom u Sarajevu. Ne možemo primati slike etničkoga čišćenja i ostati prekriženih ruku!”
Velika solo akcija
Andreottijeve prijetnje brzo su izgubile smisao: kad se vratio u Rim, nije više bio premijer, vlada je još jednom pala u stranačkim obračunima, a nemoćna Europa prešutno je prepustila Mitterrandu da provede zamjenski, tj. diplomatski, a ne vojni plan i da poput nekog „novog Valtera“ brani Sarajevo tako da se pod vatrom iskrca u njegovu zračnu luku, da se dobro zaštićen prošeće njegovim ulicama u društvu naivnoga Alije Izetbegovića i da proglasi diplomatsku i humanitarnu pobjedu (u vojnom i političkom sukobu).
Ni za milimetar nije pomaknuo Mladićeve topove koji su s Trebevića i s drugih čeka držali na nišanu svaki kutak opkoljenog grada, niti je dobio ikakva jamstva da Srbi neće upotrebljavati topništvo. Bila je to dobro zamaskirana prijevara, možda najveća u cijelom ratovanju koja je, htio to ili ne htio, europskoj politici otupio i ono malo mlječnjaka, na koje je računao Andreotti. Nije čak ostvario minimalne ciljeve s kojima je išao na put – da „prekine srpsku blokadu, i ništa drugo“.
Blokadu nije prekinuo, a ništa drugo (pozitivno) nije postigao. Malo da opravda tolike putne troškove. Bila je to velika solistička akcija koja je montirana i izvedena u punoj tajnosti. Intrigira što Mitterrand na dan polaska za Sarajevo, na uobičajenom radnom doručku s kancelarom Helmutom Kohlom, ni riječju svome najbližem partneru nije spominjao plan o putovanju u BiH metropolu, da otvori „humanitarni koridor“.
Ništa nije govorio ni Johnu Majoru, iako je britanski premijer naslijedio nešto od povjerljivog statusa koji je kod Mitterranda uživala Margaret Thatcher. Začuđen je bio i domaćin Mario Soares kad je (tek) u zračnoj luci u Lisabonu otkrio da njegov francuski gost ne leti velikim Airbusom, nego Falconom C 130, i da ne polijeće prema Parizu, nego prema Sarajevu. Ni članovi Mitterrandove delegacije, izuzev njegova intimusa Rolanda Dumasa, koji je cijeli dan, pripremajući put, bio na telefonskoj vezi sa Sarajevom i Beogradom i, nešto manje, sa Zagrebom, nisu bili upoznati kakvo se iznenađenje sprema.
Zbunjivala je i iznenadna pojava ministra za humanitarna pitanja Kouchnera koji se, u svome stilu, egocentrično poput pauna šepirio press-centrom, ali nije novinarima odškrinuo veliku državnu tajnu. Jedino su političke i vojne vlasti u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu znale što se sprema, s obvezom da čuvaju diskreciju.
Koju su, začudo, poštovali. Kako se mogao osjećati kancelar Kohl kad je prije odlaska na počinak saznao što (mu) je iza leđa učinio državnik s kojim je samo šest mjeseci prije toga u Maastrichtu progurao povelju europskoga ujedinjenja i s kojim se nekoliko godinu prije toga držao za ručicu u Verdunu, na mjestu velikog francusko-njemačkog pokolja. Jedno i drugo trebalo je značiti isto: nikad više rata!
A kad je rat izbio u još jednoj priznatoj državi bivše Jugoslavije, francuski je predsjednik nezapamćenim soliranjem demonstrirao nadmoć i nad Europom, koju i sam učinio nemoćnom, jer ni malim prstom nije micao da spriječi zločine nad Hrvatskom i u Hrvatskoj, i nad Njemačkom, koju je, nekad i s malo takta, sumnjičio da želi obnoviti nekadašnju (opasnu) moć, i nad Alijom Izetbegovićem, kome su Karadžić i Mladić kidnapirali cijelu državu, a on se religijski uzdao da će mu je Mitterrand vratiti, čim se spusti u Sarajevo. Mitovi su pobjeđivali zdravi razum.
S liste prevarenih jedino je Helmut Kohl u memoarskim zapisima vratio milo za drago kad je napisao da su „dva srca kucala u prsima F. Mitterranda, jedno za DDR, a drugo za Francusku i njenu veličinu“! Grubo, ali ne i netočno, zna li se da je francuski predsjednik bio jedan od vatrenih pobornika čuvene formule nobelovca Françoisa Mauriaca da „toliko voli Njemačku da mu je drago da postoje dvije“, i da je bio posljednji zapadni državnik u istočnonjemačkoj državi.
Posebno se plašio – kao što to otkriva njegov ministar vanjskih poslova – da će kancelar Kohl, sa svojim vatikanskim vezama, dominaciju ujedinjene Njemačke, poslije Hrvatske, proširiti i na BiH i „zavladati“ Balkanom. Američki general Collin Powell pamti da su se Mitterrand i Thatcher plašili povratka na 30-te godine kad francuski i britanski državnici „nisu znali reagirati na težnje za njemačkom hegemonijom“.
U cijeloj operaciji spašavanja Sarajeva od velikosrpske ruke, najtragičnija figura ispao je Alija Izetbegović: on je najviše očekivao, a najmanje dobio: hvalio je “gestu velike hrabrosti, dostojnu Francuske“ dok je Mitterrand bio u zrakoplovu, a kad ga je dočekao u Sarajevu, raspadao se od nerealne sreće. Sarajevo se nije izvuklo iz obruča. Bošnjački vođa u zatvoru je izgubio osjećaj za opasnost i za važnost vremena u politici: nije vidio da s „planom Couthilero“, prije nego što su Karadžić i Mladić stavili prste na obarač, može kupovati vrijeme; on ga je olako odbacio i bosanskim Srbima, i njihovim pokroviteljima u Beogradu, pružio na pladnju casus belli.
Tjedan dana prije nego što su bojovnici s Pala krenuli u krvavi pohod za Veliku Srbiju, Izetbegović je u hotelu Hilton u Bruxellesu uvjeravao sve oko sebe (da li i sebe?) da je rat u BiH „nemoguć“, poslije „svega onoga što je bilo u Hrvatskoj“. A rat je bio na vidiku; samo ga on nije vidio kad je pristajao da se oružje JNA, koje više nije služilo u pacificiranoj Hrvatskoj, prebaci u BiH! U strateškoj projekciji Titove Jugoslavije središnja je republika ionako bila najveće skladište oružja; kad su pridodani arsenali iz dviju zapadnih republika, BiH je postala bure baruta.
A. Izetbegović nije držao ključeve, kao što se to vidjelo na tragični, ili tragikomični način, kad su ga oteli Mladićevi ađutanti, a on se sam ponašao kao da je riječ o pljački diližanse na Divljem zapadu, a ne o napadu na suverenu i priznatu državu i njenoga zakonitog predsjednika. Kasnije je napadačima bilo sve lakše: znali su kakva je snaga otpora njihovoj krvavoj i zločinačkoj politici. Suveren BiH države pokazivao je zečji karakter, pa je i u Mitterrandu (po)miješao hrabrost s lukavstvom“.
Francuskome predsjedniku nije padala na pamet Andreottijeva ideja vojne intervencije. Kad mu Kouchner, na povratku iz Sarajeva, kaže da će trebati intervenirati, ako se nastave bombardiranja, Mitterrand ga zaustavlja: „Ne dodavajmo rat na rat“. A kad ga ministrica Marie-Noelle Lieneman (kako otkriva R. Dumas u svojoj knjizi) na sjednici vlade podučava da „nema razloga“ da se protiv Srba ne postupi „kao s Iračanima u Kuvajtu“, Predsjednik joj grubo odgovara: „Gospođo ministrice, ne pravite pretjerani paralelizam. Treba uvijek gledati dalje od nosa“! S prve veće distance, nema dvojbe da je francuski predsjednik više pomogao Srbima da se osjećaju kao ratni gospodari BiH nego što je spasio BiH, njen glavni grad i njene stanovnike, od velikosrpske falange koja je u Srebrenici dosegla genocidnu apoteozu.
Nagrada za zločince
Žrtva Sarajeva bila je teška i uzaludna. Država je faktički podijeljena, i teško funkcionira, međunarodna politika (zajednica?) više je u konačnome rješenju nagradila zločince nego što je zaštitila žrtve, a frustracije opsjednutoga glavnoga grada stoje kao moralna rampa koja teško može propustiti tolike nečiste savjesti. Nakon obavljene misije, na povratku iz Sarajevo, François Mitterrand otkriva svome pratitelju, ministru Kouchneru, pravi cilj svoga putovanja: „Ako mislite da Bosna ima pravo živjeti, zašto takvo pravo nema i Srbija“!
Tko bi išta mogao prigovoriti takvome načelnom stavu da su i Bošnjaci držali u šaci Srbe i da je francuski predsjednik putovao u Beograd da oslobađa glavni grad Srbije? Povijesne i političke okolnosti dale su pravo piscu Danielu Rondeau-u da u knjizi „Mitterrand et nous“ zaključi da je Francuska „izabrala svoju, srpsku stranu, kao da ništa nije znala“. „
Jesmo li ikad čuli od našeg predsjednika da je ijednom optužio stožer etničkoga čišćenja? Jesmo li od njega Europljanina čuli da kaže da pakt s rasnom mržnjom uništava Europu“? Niti je François Mitterrand prije četvrt stoljeća spasio Sarajevo, niti Sarajevo 25 godina poslije njegova nekorisnog puta može afirmirati mirotvorstvo francuskoga predsjednika u BiH
Taj probisvjet imao je jasan plan. Pomoći saveznicima Srbima da preko njih na Balkanu širi svoj pompozni utjecaj države koja odavno više ne predstavlja ništa. Putovao je u Sarajevo da osujeti američki plan oslobađanja Sarajeva. Ljubomorni na Engleze i Nijemce, država nemorala i lažne veličine. Eu je stara prostiututka odd koje nikome ništa dobro nije došlo. Povijest EU je povijest ratovanja, izdaje, osvajanja tuđeg, pljačke i svega negativnog. A EU, to su njeni političari poput Miterranda. No čini se da dolazi sve na svoje mjesto. Kolonije Francuskoj sve hrabrije na njenom teritoriju organiziraju 'vatromete' u znak zahvale za sve. Mi u EU ne smijemo vjerovati, već od nje trebamo uzeti što god se može. Uzima i ona nama, ionako je ta zajednica velika farsa