Kad policija istražuje ubojstvo, najprije traži tijelo, svjedoke i
oružje kojim je počinjeno, otkriva i sklapa zatajene djeliće
razlomljene priče dok je ne uspije zaokružiti i onda objavljuje tko je
ubojica. Politika, međutim, nije policija. U politici ne vrijede čvrsta
pravila struke – za mnoge, uostalom, politika i nije struka – a razinom
odgovornosti i profesionalnosti ionako se nikad nije mogla pohvaliti. U
politici je dovoljno na nekoga baciti blato pa da svi počnu vjerovati
kako je taj oduvijek prljav. Dosta je optužiti, i presuda, bez sudaca i
porote, već stiže. U politici je najlakše – a nerijetko i
najdjelotvornije – pljunuti na protivnika i pustiti ga da se koprca u
kaljuži, svjestan da se zapravo nikad neće uspjeti dokraja
oprati.
Tako je nekako i s najnovijim pričama o kupovanju lokalnih vijećnika
stotinama tisuća eura. Jedni glasno optužuju da su im nudili novac,
prozvani se vidljivo uznemireni pokušavaju oprati, treći pametuju i
analiziraju... S aspekta razvoja društva, koje bi u procesu
sazrijevanja rado uklonilo što više devijacija koje ga opterećuju, pak,
najiritantnijim se čini to što je cilj svih propagandnih akcija tog
tipa isključivo javna diskreditacija političkog protivnika, a ne
zaštita pravne države na koju se svi pozivaju.
Oni koji optužuju nekoga da im je nudio novac kako bi mu osigurali
političku prevlast zadovoljavaju se čim tom pričom oslabe protivnika i
tako preotmu ili zadrže vlast. Oni ne razmišljaju o tome da je
podmićivanje teško kazneno djelo za koje je predviđena i zatvorska
kazna te da bi stvarni doprinos mentalnom ozdravljenju društva u kojemu
su mito i korupcija ozbiljan problem bio aktivno sudjelovanje u
raskrinkavanju onih koji podmićuju.
Njima ne pada na pamet da, primjerice, odu u policiju, umjesto u
medije, i prijave pokušaj podmićivanja. Nije im ni na kraj pameti da,
recimo, ponude policiji da ih ozvuči i da tako ozvučeni odu na sastanak
s onim tko im nudi novac jer misli da je izborna volja naroda predmet
trgovine, i tako omoguće policiji da ga uhvati na djelu. Za razliku od
nabacivanja riječima, koje sve sudionike u politici stavlja pod sumnju,
to bi bilo konkretno djelovanje kojemu je cilj zaštita pravne države od
bahatih pojedinaca. Prvi političar koji bi tako postupio s pravom bi
bio slavljen zbog hrabrosti, odlučnosti i osjećaja odgovornosti.
No, na žalost, to su samo idealističke tlapnje. Teško je zamisliti
ikoga u hrvatskoj kasti “uvaženih” kako na opisani način prelazi s
riječi na djela. Ipak je lakše nekoga verbalno izmlatiti, pogotovu kad
je blaćenje bez dokaza odavno postalo društveno prihvatljiv stil
političkog djelovanja. No, svima koji žele kvalitetniju politiku pomalo
je nepodnošljivo slušati sve te priče o lakim vijećnicima za kojima
protivnici trče s kovčezima punim eura. Jer kome vjerovati? Onima koji
nose kovčeg ili onima koji tvrde da ga nisu htjeli
uzeti?
U politici, naravno, ima i mita i korupcije. Svi koji su blizu nje
znaju da se kupuje i prodaje na sve strane. Jednome se vjernost plaća
radnim mjestom za kćer, drugome poslovnim prostorom za ženu, trećemu
brzom prenamjenom livade naslijeđene od pokojne bake u skupo
građevinsko zemljište, trećemu namještenim natječajem za sina...
Međutim, zbog onih koji priželjkuju politiku s više odgovornosti i zbog
onih čiji su motivi za bavljenje politikom ostali čisti, razotkrivanje
njezine bijede ne smije ostati na razini trača za koji se i ne traže
dokazi. Dok god u Hrvatskoj negativan imidž imaju suci, liječnici,
političari, institucije koje čine državu..., svođenje politike na trač
dodatno truje ionako zatrovano društvo.
Lijepa naša politika
Mito na razini trača
