Nacionalni park Paklenica i park Velebit mamac su za mnoge turiste željne aktivnog turizma, no osim uživanja u hodanju i pogledu na čari prirode najmoćnije hrvatske planine, mnogi se ne mogu oteti i tamošnjem dojmu mistike. I ne, nije ovaj put riječ o velebitskim vilama, skrivenom vuku kojeg odaje noćno zavijanje, huku ili klepetu krila...
Riječ je životnim putima isklesanim u kamenu kao spomen-znamenjima za preminule, a potom prenošenima velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama. Tu na Velebitu uz planinske puteve smještena su mirila. Planinari na toj lokaciji svjedoče nečemu što je nastajalo između 17. i 20. stoljeća u doba dok je na Velebitu stočarstvo hranilo ljude koji su, kad bi došlo njihovo vrijeme, preminuli na planinskim obroncima i koje bi, kako nalaže običaj, potom trebalo prenositi do seoske crkve i seoskog groblja.
Običaj je dopuštao njihovim najmilijima i onima koji su nosili pokojne da se na tom teškom putu kojim danas planinare turisti, zaustave i odmore. – Bilo je dopušteno pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu – mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem. Na tom mjestu nastajalo je mirilo – mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih te simbolima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena.
Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu” – ističu iz Nacionalnog parka Paklenica povijest i iscrtavanja mističnih likovnih prikaza na uzglavnicama, među kojima su najčešći križ i solarni krug, a što sve, kako navode, upućuje na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od pretpovijesnih kultura. Do ove lokacije turisti mogu doći iz Starigrada, a pejzaž je nevjerojatan i poseban doživljaj za sve zaljubljenike u kamen, planinu, zelenilo i, dakako, more...
Moć prirode, ali i podsjećanje na prolaznost i na to da svako ima “svoju miru”, nešto je o čemu ćete pokraj mirila definitivno intenzivno početi razmišljati, a i vratit ćete se ponovno na čarobni Velebit...
