Što je moje, što je tvoje... mogao bi zapjevati Gibonni da se nađe u Istri, ali ne bilo gdje, već uz samu državnu granicu koja dijeli nekadašnje dvije republike, a danas dvije države – Hrvatsku i Sloveniju. Iako su obje članice nove Unije, granica je i dalje ostala problem zbog kojeg lete teške riječi, pljušte optužbe, a ima, kažu nam stanovnici tog područja, i neugodnih situacija. Razlog tome najmanje su ljudi koji žive uz granicu, i onu kopnenu uz prirodni tok Dragonje, i onaj skrenuti, dakle Kanal sv. Odorika, ili ribari koji su svakodnevno na plavoj njivi ispred Savudrije. Uzroci neriješene situacije, kažu nam, tražiti se mogu jedino u Ljubljani i Zagrebu.
U Mlinima, Škudelinu, Bužinu i Škrilima živi manje od pedesetak ljudi. Mali su to zaseoci na potezu između graničnih prijelaza Kaštel i Plovanija, i onamo će skrenuti samo mještani ili oni koji im dolaze u posjet. Plodna dolina zelena je čak i u ove sparne dane jer su brojni rukavci Dragonje puni vode. Sočne breskve ondje uzgaja obitelj Pribac. Glava obitelji, Bruno je hodajuća enciklopedija povijesti toga kraja.
Nitko ih ništa ne pita
– Škudela u dijalektu znači zdjela pa je selo dobilo naziv upravo po izvoru koji je bio uklesan u stijenu u obliku zdjele, dvjestotinjak metara od naše kuće. Živjelo je nekada ovdje gotovo stotinu ljudi, upravo zbog izvora koji su Austrijanci uredili kao spremnik i pojilo... No, Talijani su odvukli cijevi k sebi u Kaštel, a iz Škudelina se većina ljudi iselila u Ameriku 50-tih godina – kazuje Bruno. On i supruga Nadija ostali su, umirovljeni su i pomažu mladima u poljoprivredi. Nasljednici, sin Danijel i supruga Vesna, svojih troje djece šalju u školu u Sečovlje. Bliže im je, kažu, nego voziti ih u Umag ili Buje.
O ponovnom otvaranju pitanja granice, kažu, niti znaju niti ih itko pita pa čemu onda razbijati glavu kad ništa ne mogu promijeniti.
– Čuli smo da će kopno 99 posto ostati Hrvatskoj, a more ćemo vjerojatno izgubiti. Ionako će oni gore sve to riješiti bez nas i ostat će onako kako se onima u Ljubljani i Zagrebu sviđa. Da je Tito živ, ne bi to bilo pitanje – našalio se Bruno Pribac. Sve je to trgovina, kao kad prodaješ kuću – puno traži pa ćeš puno i dobiti, čak i kad spustiš cijenu. Ako se ne cijeniš, i ne tražiš puno, ostat ćeš kratkih rukava ili, bolje reći, bez gaća.
U kojoj će državi živjeti, Pribci znaju onoliko koliko doznaju iz medija, od novinara koji dolaze svaki put kada se otvori to pitanje, a to je periodično, od izbora do izbora.
Nepun kilometar dalje, cestom kojom najčešće dolinu istražuju biciklisti rekreativci i na kojoj bi se dva automobila teško mimoišla, živi Anka Mrđa. Ne voli se, kaže, slikati, a ona i kujica joj Luna jedine su žene Bužinu.
– Nikada nije bilo da nekako nije bilo, a za nas male ljude uvijek najlošije. Smjenjivale su se države i vlasti, a s nama su se loptali kako su htjeli. Sve je propadalo, propast će i ovo – kaže Anka, koja poljoprivredničku mirovinu od 850 kuna nadopunjava prodajom cvijeća i povrća na umaškoj tržnici.
– Više me zabrinjava što sa 75 godina moram ustajati u 4 sata i po suncu dreždati na tržnici ne bih li prodala za još kojih stotinjak kuna onoga što sama uzgojim nego u kojoj ću državi živjeti – negoduje Anka.
Interesi jedno, život drugo
U istom je zaseoku rođen Mario Budak, no živi nešto dalje u Škrilima. Na njegovoj je rodnoj kući još uvijek nacrtana crvena petokraka. Kaže da bi radije da zaseoci pripadnu Sloveniji jer im je to, naprosto, praktičnije.
– Ondje sam radio, ondje su mi liječnici, imam slovensko zdravstveno osiguranje, a samo mi je imanje, odnosno starina, u Hrvatskoj. Nama u dolini treba mir, a političari se dogovaraju i nikako da se dogovore. I tako je od izbora do izbora. Pa nećemo valjda pucati. Uvijek ima onih kojima ne bi pasale drugačije granice, no jedno je interes, a drugo stvarni život. Jednostavnije je otići 200 metara do stanice autobusa u Sloveniju nego kilometar i pol do one s koje se vozi u Umag, zar ne – pita Mario Budak.
Čovjek koji od prvog dana prati situaciju s granicom na moru jest Danilo Latin, ribar iz Savudrije. Upitate li ga kakva će biti granica, šeretski će se nasmijati i reći:
– Pa, zajednička!
No, Danilo budno prati sve što se događa i drži kako je afera koja se razvila oko povezanosti slovenskog suca u Arbitražnom sudu i tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova zapravo stara stvar i datira iz veljače kada se Erjavcu već omakla izjava tko “ima informacije”.
– Dokaz je to da Slovenci nemaju zakonske osnove za postizanje cilja, a to je izlaz na more i želja da postanu pomorska zemlja. Velik je problem što puno ljudi ne razlikuje dva pojma: geografski pojam za otvoreno more i pravi pojam, međunarodne vode, a to nipošto nije isto – upozorava Latin.
Da bi se bilo što od toga definiralo, valja napraviti jednu jedinu važnu stvar, a to je odrediti ulaz kopnene granice u more, tumači Latin. Slovencima je to ulaz Kanala sv. Odorika u more, a ne prirodno ušće rijeke Dragonje, koje je bilo granica za vrijeme Jugoslavije i kao takva je unesena u karte.
Kanal sv. Odorika održavali su Slovenci i Hrvati dijeleći trošak kako solana ne bi plavila. Detalje o tome zna ing. Božidar Ekel iz Rijeke, čiji je to projekt bio. No to nipošto nije prirodni tok Dragonje. Možda se čini detaljem, no bez polazišne točke ne može se koristiti termin ravna crta kao pomorska granica.
Latin napominje i kako pomorska praksa kazuje da zaljev unutar zaljeva, pa tako ni Piranski unutar Tršćanskog, ne može postojati.
– Pretpostavljam da će se tražiti način dodira slovenskih i talijanskih teritorijalnih voda, no ni tako Slovenija neće ispuniti uvjete da postane pomorska zemlja – kaže Latin.
No, njega i ribare iz Savudrije i dalje muče loši odnosi sa slovenskom policijom. Prisjeća se zapljene, uhićenja i fizičkog ozljeđivanja ribara 1993. godine, vremena kad nisu mogli prijeko zbog prijetnji uhićenjem.
Iako je u Stockholmu, podsjeća Latin, arbitražnim sporazumom dogovoreno kako nema odstupanja do rješenja spora, policija i dalje presreće hrvatske ribare u Valonu, piše im kazne ili ih preinačuje u zatvorske. A sve zato što je administrativnim aktom ušće Dragonje “preseljeno” u Kanal sv. Odorika, a prema njemu Slovenci i dandanas mjere svoju granicu na moru.
– Kako, samo oni znaju – zaključuje Danilo Latin.
Procitaj..janezgranica...tekst malo pazljivije, ribari se prisjecaju «zapljene, uhićenja i fizičkog ozljeđivanja ribara 1993”, a policija i dalje presreće hrvatske ribare u Valonu, pa tko zeli u 21. stoljecu zivjeti u takvoj drzavi. A ovaj Budak moze ici na autobusnu stanicuu i u skolu i u Italiju, tko mu brani, sve je to eu…