Bilo je to davno, prije 160 godina, kada je car Franjo Josip odlučio: prostori iz kojih su gotovo stoljeće ranije iz Lepoglave protjerani pavlini imaju se pretvoriti u zatvor. Od onda do sada namjena je cijelog kompleksa, u kojem je na početku Prvog svjetskog rata sazidana centralna zgrada, ostala ista. Stroga kaznionica za najbrutalnije zločince. Danas je u Lepoglavi oko sedam stotina osuđenika, više od stotinu no što ih ovdje stane.
– I drugdje u Europi problem je prenapučenost u zatvorima. Samo ga Nizozemska nema pa zato oni uvoze zatvorenike iz zemalja Beneluxa – domeće Zlatko Manjerović, pomoćnik upravitelja kaznionice u Lepoglavi, prije no što smo u pratnji pomoćnika Ivice Markovića i Ivana Juga iz pravosudne policije nakratko zavirili u taj od javnosti odsječeni kutak svijeta, opasan visokim zidom i ogradom.
Doktor zadovoljan
Postoji neko nepisano pravilo da u centralnu zgradu zaposlenici stubama ulaze s desne, a zatvorenici s lijeve strane. Zašto je to tako, tko će ga znati, ali taj se običaj prenosi s koljena na koljeno. Vjerojatno se nitko ne bi pobunio i kada bi bilo drukčije. Do centralne zgrade je, s lijeve strane, prizemni objekt s osam “ljubavnih soba”. Tu zatvorenici primaju u intimni posjet svoje bračne ili izvanbračne družice.
Unutrašnjost središnje zgrade u obliku je zvijezde čiji krakovi vode k odjelima. U obliku zvijezde je i strop iznad njih. Radi se, zapravo o rešetkama kroz koje se vidi sve do “pravog” stropa. One su ovdje, na prizemnoj razini, postavljene nakon što se zatvorenik Sveto Trška ubio skokom s vrha zvijezde. Bilo je to 1993. godine.
Nekoć se na svaki odjel penjalo vanjskim stubama, sad su ostale samo one središnje, gdje je bila stražarnica. Jedan hodnik iz prizemlja zvijezde vodi k Odjelu pojačanog nadzora na kojem je možda i najdugovječniji stanar trostruki ubojica Srđan Mlađan. Doduše, prošle je godine po preporuci suca izvršenja izišao s tog odjela i bio smješten s ostalim zatvorenicima. Ali nakratko. Nije trebalo proći puno vremena da ga vrate natrag, a varaždinsko tužiteljstvo još uvijek istražuje hoće li ga optužiti jer je drugom zatvoreniku, Kristijanu Kameniku, improviziranim nožem prijetio ubojstvom ako mu ne da novac. Sljedeći krak zatvorske zvijezde vodi ka odjelu na kojem su samice. Njih dvanaest. To je odjel izolacije. Na kraju hodnika nalazi se “soba za razmišljanje”, takozvana gumenjara. U toj prostoriji bez prozora, čiji su i pod i strop i zidovi gumeni da si zatvorenik ne može nanijeti kakvo zlo, ostaje se najdulje 48 sati, i to pod paskom liječnika.
Sva sreća da u Lepoglavi konačno imaju doktora. Nije razlog u tome što je radno mjesto liječnika u ovoj kaznionici “ukleto” pa su dvojica prijašnjih doktora završila u zatvoru – Goran Šarić osuđen je na sedam godina zatvora zbog uzimanja mita od zatvorenika, a Davorin Zver u zatvoru je, gdje je i umro, završio stoga što je na ovrhovoditelje bacio bombu. Razlog je, zapravo, vrlo jednostavan – penalne ustanove liječnicima nude manje plaće od civilnih. Ipak, novi je doktor svojim poslom, na kojeg svakoga dana putuje iz Zagreba, kaže, iznimno zadovoljan:
– Radim od osam do 16 sati i dnevno pregledam barem pedeset pacijenata. Od lijekova najviše “idu” oni za smirenje – kaže dok nas vodi prema stacionarnom bolničkom odjelu na kojem se može smjestiti dvadesetak zatvorenika-bolesnika.
Još će nam jednu sobu liječnik rado pokazati: onu u kojoj će doskora sjediti psihijatar! U kaznionici u Lepoglavi nijedan psihijatar nikada nije htio raditi pa su svi dosadašnji natječaji uvijek neslavno propali. Kad se sredi papirologija s psihijatrom, od zdravstvenog osoblja nedostajat će još samo jedan liječnik, s kojim bi sadašnji mijenjao smjenu:
– Dok nismo imali liječnika za stalno, dolazio nam je iz Turopolja. Na ugovor o djelu imali smo i psihijatra, dolazili su nam doktori iz zatvorske bolnice... Nitko nije ostao bez zdravstvene skrbi. Ovdje radi osam medicinskih sestara, još jednu imamo kod stomatologa, a u ljekarni je farmaceutski tehničar. Dobro je to što smo postali zdravstvena ustanova i što su svi zatvorenici, i koji su imali i koji nisu imali zdravstveno, sada u sustavu HZZO-a. Mi sada plaćamo liječenje samo za strance – tumači Zlatko Manjerović.
Napuštamo ambulantu koja je trenutačno u fazi preuređenja i ostavljamo doktora da primi na pregled novu “rundu” od desetak zatvorenika koji su strpljivo čekali. Produžujemo pokraj ćelije u kojoj je tamnovao kardinal Alojzije Stepinac. Ona je pretvorena u spomen-sobu i nalazi se pod ključem pa pomoćnik upravitelja Ivica Marković otvara njezina vrata. U toj je prostoriji starinski krevet, drveni stolić na kojem su lavor i vrč s vodom. Na podu su drvene daske, a iz ćelije se ide u kapelicu koja je bila u sklopu nje. Kardinal je ovdje bio sam. Danas je na tolikoj površini smješteno barem šest zatvorenika.
Lepoglavski nas hodnici dalje vode u kapelicu u kojoj se služe mise za zatvorenike. Zanimljivo je da se zatvorski dušobrižnik preziva Krčmar, a “šef podruma” u Lepoglavi je – Biškup.
Odlazimo put zatvorske biblioteke, a na jednom od hodnika, tko će ga znati više kojem, stoji zatvorenik i pozdravlja. Njegovo je lice toliko često bilo u medijima da ga je teško zaboraviti. To je Ivan Bulj, do prije dvanaest godina direktor Radio Sinja i ugledni član društva, a od ožujka te 2002. godine hladnokrvni ubojica sedamnaestogodišnje Anđele Bešlić. Kad je prije šest godina u Lepoglavi izbila pobuna zatvorenika, Bulj je bio njezin predvodnik. Od prigovaranja zatvorskim vlastima, čini se, nikada nije potpuno odustao. Tako se, nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju, pismeno požalio da u zatvorskoj biblioteci nema dovoljno literature s tematikom iz EU. Tu, izgleda, nije mogao puno učiniti, ali se zato pobrinuo da u zatvorskoj biblioteci, u kojoj je ukupno 11.000 naslova te 1500 videokazeta i DVD-a, ne nedostaje pravne literature. Bulj je, naime, od izdavačkih kuća tražio da za potrebe kaznionice doniraju knjige pravne tematike pa, kada su izdavači zvali nadležne u Lepoglavi, oni su zacijelo ostali u čudu što će dobiti ono što nisu ni tražili. Sredio je tako Bulj nekoliko donacija, sve dok mu jasno i glasno nije rečeno da to više ne smije raditi. Prošavši kroz hodnike pokraj učionica u kojima se zatvorenici osposobljavaju za kuhare, konobare i operatore na računalu (ovo potonje ih najviše zanima), dolazimo na dvorište pa s vanjske strane gledamo prema prozorima ćelija. One središnje nekoć su bili dnevni boravci zatvorenika, ali su zbog gužve postale spavaonice u kojima je po 12 zatvorenika. U onim “klasičnim” ćelijama smještena su dvojica-trojica. Jedna od njih najvjerojatnije će uskoro postati “dom” bivšeg premijera Ive Sanadera.
Predstavke i tužbe
Dok na dvorištu promatramo teretanu, a i ona je ovdje ograđena žicom i pod ključem, iz centralne zgrade začuli su se užurbani koraci. Zatvorenici, odreda odjeveni u traperice i traper-košulje, idu prema blagovaonici. Vrijeme je ručka. Postrojavaju se u red, a prije no što dođu do šaltera s hranom, prislanjaju iskaznicu na kojoj su zapisani podaci kakav će objed dobiti:
– Pripremamo klasične, vjerske, vegetarijanske i obroke koje je prepisao liječnik – kaže kuhar Štef iznoseći sva četiri menija na dugački stol. Za ručak je juha, meso sa zapečenim sirom, prilog, salata i kruh ispečen u pekarnici kaznionice.
Zatvorenici koji tijekom izdržavanja kazne rade, njih oko tri stotine, imaju pravo na četiri obroka dnevno. Ostali dobiju tri. Dok je cijela grupa koja je za našeg posjeta išla na ručak već bila do ulaza u blagovaonicu, jedan se zatvorenik laganim korakom “vukao” dvorištem, vjerojatno zbog svoje poodmakle dobi. Je li to Vlatko Mesek, ubojica slikara Slavka Stolnika, koji je do 2000. godine bio u bijegu, sve dok nije uhićen u Skoplju? Mogao bi biti. Mesek je u Lepoglavi od 2001. godine, a ovamo je došao isti dan kada i zapovjednik jasenovačkog logora Dinko Šakić. Uz blagovaonicu nalazi se dobro opremljena kantina s cijenama poput onih u vanjskim trgovinama. Unatoč punim policama, zatvorenici se znaju požaliti na opskrbu. Jedna je predstavka bila upućena jer nije bilo – Nesquika. Raznorazne žalbe, predstavke i tužbe ovdje su, izgleda, iznimno popularne. Tako je jedan zatvorenik tužio kaznionicu tvrdeći da ih tu tjeraju da posuđe peru – nogama. Ne zbog ovog vec zbog drugih navoda iz tuzbe Europski sud za ljudska prava obvezao je Hrvatsku da mu isplati oko sto tisuća kuna odštete.
>> Ostaje u Remetincu do kraja postupaka, a nakon toga ide u Lepoglavu ili Gospić
Alaj se radujete da ode tamo .