Odluka o javnoj ponudi dionica HAC-ONC-u nije konačna jer cilj je naći dugoročni model razduživanja hrvatskih autocesta, nije utvrđen ni konačni model za IPO HEP-a, u Podravku će država uložiti novac u dokapitalizaciju, a vjerojatno i u HPB, a za Petrokemiju interes su pokazala dva ulagača, kaže predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović. Iskazuje i veliko nezadovoljstvo što se uvijek proziva država zbog neisplata plaća u državnim tvrtkama, što je slučaj u šest tvrtki, dok istodobno ima 7630 privatnika koji ne isplaćuju plaće.
Kada će Visia Croatica biti potvrđena za novog većinskog vlasnika Imunološkog zavoda?
Mislim da bi mogla biti na sljedećoj sjednici Vlade jer smo od njih dobili objašnjenja koja smo tražili. Prvo je bilo vezano za odnos Visia Croatice d.o.o. i Visia Croatice komanditnog društva. Naime, ljudi su uplaćivali novac u komanditno društvo, pa očekujemo da se odnos regulirati prije sklapanja ugovora države s njima. Objasnili su nam da će komanditno društvo biti vlasnik dionica. Drugo je bilo da nam objasne izvore sredstava i terminski plan ulaganja, što je predloženo i takav će plan ući u Vladinu odluku, a potom i ugovor, a tražimo da se tako izvršava. Ne smije se dogoditi da se netko poigra povjerenjem građana koji su uplatili novac, ali i države koja prodaje udjel.
Podravka najavljuje dokapitalizaciju, hoćete li pristati izgubiti kontrolni paket?
Mi ne odustajemo od Podravke i uložit ćemo sredstva jer mislimo da je Podravka profitabilan program. Nismo htjeli onemogućiti dokapitalizaciju s obzirom na razvojne programe. Mi trebamo uložiti 100 milijuna kuna. Očekujemo da će kontrolni paket koji imamo tamo vrijediti još više, a kad bi se pojavio strateški partner koji bi htio da država to proda, onda bi to bilo predmetom posebnih razgovora. Mi smo i prije pratili neke investicije koje su bile i puno teže, poput Borova, Đure Đakovića, Petrokemije... Nećemo odustati samo zato što je skupo, nego ćemo pratiti razvoj.
Ostaje li za Petrokemiju dogovor s Inom i PPD-om za ulaganje, tj. zamjenu potraživanja za vlasništvo ili su se javili neki novi ulagači?
Dobili smo za Petrokemiju dva pisma namjere prošli tjedan, to je sve što zasad mogu reći.
Dok neke tvrtke zbog razvojnih programa i isplativosti pratite, za neke više ne želite imati praksu davanja pozajmica?
Priča o državnim pozajmicama je ružna i ostavila je velike financijske obveze prema AUDIO-u, CERP-u te DUUDI-ju jer velik dio tih pozajmica nije vraćen. U nekim dokapitalizacijama jesmo sudjelovali, ali tamo gdje su novac ulagali i privatni ulagači. Da ih nije bilo u Petrokemiji ili Đuri Đakoviću, ne bismo ni mi mogli sudjelovati. Ulaskom u EU mi nismo izdali nijednu nedopuštenu potporu i toga se držimo. Jedino smo kompromise radili kod brodogradilišta, ali to je regulirano u pregovorima s EK tako da plaće koje idu u 3. maj MiD su dio tog programa. Nakon što je više brodogradilišta otišlo u stečaj, dijelovi 3. maja ušli su u državno vlasništvo kako bi bili restrukturirani. Na to smo potrošili oko sto milijuna kuna i djelomično uspjeli.
Ipak, od države tvrtke stalno traže pomoć?
Da, posebno za isplatu plaća. Pa nas se proziva zašto ne primaju plaću, a državna su tvrtka. Ja ne mislim da to tako mora biti, nego da plaća mora biti ako je nešto zarađeno i da je to naplaćeno. Takav je primjer nedavno bio kod TIBO-a, koji su nas prozivali zbog plaća, a nisu se naplatili od brodogradilišta. Ne treba očekivati da isplaćujemo plaće od poreznih obveznika svakom tko ne naplati potraživanje. TIBO će dobiti i zemljište u Matuljima ako to ne bude ocijenjeno nedopuštenom potporom. U Hrvatskoj ima 7630 poslodavaca koji ne isplaćuju plaću, no državnih šest je stalno na naslovnicama. To nije fer.
Kojih je to šest tvrtki?
Uz TIBO, to su 3. maj MiD, koji ne uspijeva naći dovoljno posla i koji bi trebao preuzeti Uljanik te, prema dogovoru, osigurati dvije plaće. Nakon što je država već donijela odluku o osiguranju dviju plaća, a spremna je osigurati još dvije ako bude potrebno za spašavanje. Treća i četvrta tvrtka u sastavu 3. maja nisu problem. Napadaju nas, a zaboravljaju da bi bez državne intervencije odavno bili likvidirani. Neki iz političkih razloga vide samo prava. Dalma je godinama u problemima, ali radnici redovito primaju minimalac, Inel i Kaštelanski staklenici u stečaju su kao i Uljanik TESU, koji pokreće predstečajnu nagodbu.
Pri obećanjima za IPO-ove ostajete? HEP je vjerojatno prvi iako se već govori o referendumu protiv prodaje?
Rad na pripremama IPO-a najavljen je u Planu upravljanja državnom imovinom za 2015. O tome nikakva odluka nije donesena, a kada stručni savjetnici i uprava izađu s prijedlogom, onda će se o tome raspravljati. Svejedno mi je kada će biti IPO, osnovno je da HEP nađe način za svoj razvoj.
Uključili ste se i u rješavanje problema HAC-a i ARZ-a. Je li odluka za IPO HAC-ONC-a konačna?
Zbog velikih kamata na cestarske kredite povećava se deficit države. U uvjetima prekomjernog deficit pitanje je kako će HAC servisirati svoje obveze a da istodobno ne opterećuje državu. Sve analize pokazuju da HAC I ARZ ne uspijevaju skupiti novac ni za kamate. To znači da se svake godine dug povećava. Pa se može reći da država ima švicarce u tim tvrtkama. Zato je potreban ozbiljan razgovor o načinima razduživanja tvrtke, ali i države po pitanju cesta. Jer će se u suprotnom javni dug zbog toga povećavati, a EU to više ne dopušta. Dakle, mi sada tražimo model razduživanja. S prijedlozima ćemo uskoro izaći van.
Kapital je potreban i za HPB?
HPB nismo uspjeli prodati, a problem je gubitak, koji moramo riješiti, ili ga pustiti u stečaj. No širi je interes da se spasi. Nastojat ćemo osigurati sredstva za dokapitalizaciju, da nastavi s radom, a modalitet će ovisiti o suglasnosti EK u vezi s dopuštenim potporama. Dio pregovora je već održan u Bruxellesu. I na tome se radi. Mislim da će tijekom ljeta doći do dokapitalizacije. Ali to je samo jedan od primjera da, kada se pravi potez ne napravi na vrijeme, stiže veći račun. Kamo sreće da je npr. Petrokemija prodana prije deset godina, Imunološki prije 15 godina... A sada na njih trošimo strašna sredstva, ali i nadalje imamo povike da se ne prodaje, ali bez sagledavanja koliko će to dodatno koštati u budućnosti.
Možete li izdvojiti neke tvrtke koje bi sada trebale kapital kako ne bi uskoro bile u problemu?
Ima cijela grupa hotela, od Imperijala do Maestrala... Zašto se nisu prodavali kada su imali cijenu? Sada je nemaju. Imamo Jadroplov, za koji se tražilo da se ne proda, i to u istom mjesecu kada je Tankerska plovidba izašla u IPO i uspješno prikupila 200 milijuna kuna te demantirala da je tržište takvo da se kapital ne bi našao. Stoga je jasno da su mnogi zahtjevi motivirani na ekonomski neobjašnjiv način.
U kojoj su fazi razgovori vezani za biranje članova uprava i nadzornih odbora u državnim tvrtkama?
To će biti završeno u prvoj polovici godine. Pa će ubuduće imenovanje svakog nadzornog odbora proći savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, odnosno javnost će reći što ima za svakog kandidata. Nakon toga bi Vlada odlučila. Što se tiče uprava, one će se birati na javnom natječaju ili headhuntingom. Time bismo zaokružili koncept korporativnog upravljanja od planiranog za ovaj mandat. Jedino nećemo uspjeti riješiti sustav nagrađivanja. S obzirom na ekonomsku situaciju, to nam je bilo otežano.
Koja bi bila plaća članova tih uprava?
Zbog situacije, ostat će kao i sada, ograničena u rangu plaća ministara.
Vjerujete da će biti kandidata...
Već sada su te rukovodeće ekipe u tvrtkama bitno pomlađene, zato bi interesa moglo biti.
Opet je aktualizirano pitanje cijene iznajmljenih prostora za državne institucije, odnosno zašto se ne koriste vlastitim prostorima?
Isplelo se nekoliko priča i došlo je do nekih ratova zbog najamnine. Država koristi 500.000 m2 poslovnih prostora, od čega je 400.000 m2 u državnom vlasništvu. Ono što se iznajmljuje raspoređeno je u oko 500 ugovora. Od toga oko 50 ugovora prelazi limit od 11 eura za četvorni metar, koji je postavljen. Analizirat ćemo ugovore, no već sada možemo reći da ih je najveći dio preseljen u jeftinije prostore. Primjerice i Zmajlovićevo ministarstvo s cijenom od 8,33 eura po kvadratu plus PDV u okviru je tih kriterija. Analizirat ćemo stanje, ali tamo gdje nas se bude klevetalo, mi ćemo se braniti. Ugovore inače sklapa svaka institucija samostalno, i to plaća iz svoje pozicije u proračunu. Treba i spomenuti da imamo neke prostore u kojima samo održavanje košta 15 eura po četvornom metru. Primjerice, to je slučaj sa Zagrepčankom, dakle, gdje je skuplje biti u svojem.
>>Šef državne imovine Mladen Pejnović vrijeđa zdrav razum
>>Nije šala, seli Državne nekretnine u privatni prostor
Mladen Pejnović, obavještajni kadar iz starog režima Mladen Pejnović rođen je 27.5.1953. u Sisku, oženjen otac dvoje djece, potiče iz partizanske obitelji otac – pripadnik Sisačkog partizanskog odreda, nakon rata visoki oficir JNA. Unuk Kate Pejnović, taj podatak često isticaoicao gradeći karijeru omladinskog aktiviste. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu bio privilegiran i zaštićen, izostanci sa nastave po tjedan dva, bio je arogantnog ponašanja omalovažavajući okolinu. Dvije godine stariji Brat Mićo (Milivoj) oženjen je Mirjanom koja je bila zaposlena u tehnici u Udbi, SDS Centar Zagreb. Mićo je preminuo 2012. god., ima dvoje djece Marka i Marinu. Pejnović je kao omladinski aktivist bio na rukovodnim funkcijama i pripreman za političkog radnika Saveza Komunista Hrvatske, 80-tih bio na funkciji Predsjednika omladine Hrvatske gdje uspostavlja i zadržava kontakte s Goranom Radmanom, Darinkom Kosorom, Nikicom Gabrićom, Ivicom Drpićem, Koljom Družićem, Duškom Ljuštinom, Ivom Družićem, Ninom Pavićem, Ivom Jelušićem i Stipom Oreškovićem. Kad je preminuo Tito 1980. na ispraćaju na koldvoru u Zagrebu bio je uz lijes držeći štafetu, 1983. bio je profesionalni tajnik odbora za izgradnju cesta zadužen za vođenje poslova oko upisa općenarodnog zajma za ceste. Izabran je za Predsjednika Saveza Socijalističke Omladine Hrvatske (SSOH), na toj funkciji bio je dvije godine i odlazi na služenje vojnog roka gdje započinje njegova suradnja sa Vojnom bezbjednosti JNA. Nakon vojnog roka premješten je u stručni ekonomski tim CK SKH gdje se odlučivalo o strateškim ekonomskim pitanjima razvoja SRH. U tom timu bili su Jakov Sirotković (akademik), Ivo Perišin, Ivo Družić, te još nekolicina vodećih hrvatskih ekonomista. U tom timu raspravljalo se o formiranju ACY-ja, Petrokemije, UBH (Udružene banke Hrvatske). Pejnović je s Nikolom Miljevićem napisao prijedlog odluke kako likvidirati Obrovac, potpisao ju je Jure Bilić. Jedna od tema rasprava na CK SKH bila je pojava da se direktori koji poslovno surađuju s SSSR-om vrlo brzo obogate. Analizirali su pojedinačne slučajeve provjeravajući njihove političke stavove nakon povratka tih osoba. U svojim biografskim podacima nikada ne iznosi podatke za razdoblje 1973.-1976. god. U životopisu dostupnom na stranicama AUDI-a stoji: 1974-1986 Omladinska organizacija, vojni rok. Jedna od najznakovitijih funkcija koje je obnašao bila je - šef kabineta Mike Špiljka do 1986. godine, a koji je bio član predsjedništva CKSKH. U uredu Mike Špiljka Pejnović se profilirao kao pripadnik tvrde srpske struje u SKH, zapažen po unitarističkim stavovima. O svom radu kod Špiljka Pejnović je 2013.god. u društvu bliskih osoba iznio da je tek tada shvatio značenje INE. Špiljak je 1986. imao informaciju da hrvatski i slovenski političari žele razbiti INU i podijeliti je po republikama. U tom razdoblju ostvaruje prisan odnos sa Slavkom Malobabićem, koji radi jedno vrijeme s njm u kabinetu a kasnije ga nasljeđuje na čelu kabineta u mandatu Stanka Stojčevića. Pejnović 1986.odlazi na funkciju pomoćnika direktora Zagrebačkog Velesajma gdje ostaje do 1987., ne postiže značajnije poslovne uspjehe ali je upamćen po autokratskom ponašanju. U Jugohospitaliju dolazi 1987. na mjesto generalnog direktora gdje ga pamte po autokratskim metodama i prijetnjama liječnicima partijskim sankcijama pri čemu je isticao svoje bliske veze sa Špiljkom, Antunom Milovićem, Stankom Stojčevićem, Jakovom Sirotkovićem, tvrdeći da iza njega stoji Partija. U tom razdoblju intenzivno kontaktira Malobabića i Radenka Radojčića. Kontakt s KOS-om JNA bio mu je Bude Divljaković. Uspostavlja i veze s Udbom, SDS-om SRH i to s Koljom Družićem, Mišom Deverićem, Slobodanom Platišom i Slavkom Bogdanovićem. Službi daje korisne informacije o stanju u zdravstvu, korupciji, provizijama, devijantnim ponašanjima političara. U Hospitaliji ulazi i u komercijalne vode pa je omogućio izvjesnom Krsniku prodaju med. aparata po visokim cijenama klinici Kajfeš (magnetska rezonanca) dok joj je na čelu bio dr.Rušinović. Godine 1988. Pejnović, Rušinović, Malobabić i Platiša razrađuju megaprojekt za izgradnju Like, Banije, Korduna i Dalmatinske Zagore (buduća SAO Krajina) pod radnim nazivom AMPLE – vitez mora, gdje planiraju proizvodnju zdrave hrane, turizam, zdravstveni turizam. Operativac za provođenje bio je Platiša a u projekt su bili uključeni Asim Kurjak, Mirko Barišić, Nikica Gabrić, Stipe Orešković te Škorić. Za navedenu grupaciju postoji neprovjereni podatak da su 1990. osnovali i masonsku ložu. Od 1988. Platiša napušta SDS Centar Zagreb i zapošljava se u Kajfešu. Znakovito je da je 2010.god. Platiša kao direktor Pupovčevog Centra za razvoj i investicije SNV (srpskog narodnog vijeća) uz pomoć Tesla banke na istim područjima poticao obnovu i razvoj područja nastradalih u ratu te pomagao povratak izbjeglih i raseljenih osoba. Pejnović se 1991. god zapošljava u Astri na zahtjev Ante Markovića, a zapošljava ga Franjo Gregorić na mjestu direktora komercijalne direkcije. Zajedno s Željkom Tomljenovićem, Darkom Lončarevićem, Mihom Ferenčićem i Nikom Midrićem (svi naslonjeni na obavještajni dio Vojne Službe) razvijaju koncepciju za osnivanje AKD i ALANA kao firmi posredstvom kojih se naoružava RH. Koncem 1991. postaje direktor predstavništva Astre u Moskvi do 1995. godine, 1995.-1997. radi u predstavništvu Luxemburške tvrtke, 1997.-2001. radi u GTS (Global tele systems) iza koje stoji George Soros. Od 2001. do 2004. radi u vrijeme narančaste revolucije u Ukrajini u Golden Telecom-u, 2004. -2007. vraća se na dužnosti u Moskvi. Godine 2008. godine napušta uspješnu karijeru u Rusiji i vraća se u Hrvatsku i formalno se zapošljava u tvrtci Nova Internacional vlasnice Melihe Mehmedagić udane Ivanić kao jedini uposlenik. Obnavlja svoje kontakte sa pripadnicima SDP-a te uz pomoć Nevena Mimice približava se i Stipi Milanoviću kojem je predstavljen kao uspješan menadžer s međunarodnim iskustvom. Od 2011. do 2012. bio je direktor gradske plinare, a 2012 postaje Predstojnik državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Ima veliki utjecaj na Zorana Milanovića i Pejnović, odnosno negov ured postaje mjesto gdje se pripremaju sva kadrovska rješenja od pomoćnika ministara, nadzornih odbora javnih poduzeća i dr. Znakovito je da Pejnović u intervjuu Nacionalu (br.858 24.4.2012.) iznosi da protokol provjera ne postoji te da se ne bave policijskim provjerama nego razgovaraju s osobama koje poznaju biografiju kandidata te da se koriste novinarskim metodama. Takovo stajalište je poslije javno iznosio i premijer. Također je obnovio i kontakt s Franjom Gregorićem koji mu je vjerojatno i konzultant. Sin Nikola star 26 godina 2011. se zapošljava u HBOR-u gdje ubrzano napreduje i postaje i rukovoditelj. Do 2005. pohađao je privatnu školu u Kijevu a od 2005-2009 fakultet u SAD-u. Prema neprovjerenim informacijama koristeći svoj utjecaj lobira za Ruse poglavito u odnosu INA-MOL.