Tko poznaje Zagreb zna i da je Čulinečka cesta “Žitnjak dalje od Žitnjaka”, industrijska zona u kojoj ispod golemoga silosa stoje nizovi skladišta i prostora tvrtki koje se izmjenjuju sa skladištima skupljača staroga željeza.
Jedan polucilindrični hangar, daleko je od izlaza na samu zavojitu ulicu. Nije ni označen. Unutrašnje su mu stijenke “tapecirane”, a u golemoj hali radi samo nekoliko ljudi. Nas su tu pustili da vidimo kako se u njemu priprema vrhunski svjetski tehnološki proizvod. Kameru nisu.
– Sve što imamo i znamo uložili smo u tri godine rada, a sada smo na pragu toga da ubiremo plodove. Međutim, naše inovacije još nisu dokraja zaštićene – nepotrebno nam se ispričavao menedžer Robert Grilc.
Balon umjesto satelita
Na postolju u hangaru među još mnogim čudima stoji, zapravo lebdi elipsasti prozirni oblik. Iznutra ga napinje rešetkasta struktura od ugljikovih vlakana. To je hipersfera, izum koji je dao i ime tvrtki – Hipersfera.
Za razliku od Grilca, koji je menadžerski mozak projekta, njegov je znanstveni mozak astrofizičar Bojan Pečnik, doktor astronomije s instituta Max Planck. Fiziku je diplomirao na PMF-u u Zagrebu nedavne 2001. godine, već se 2006. i 2006. vlastitim argumentima s velikim dečkima astronomije tukao u određivanju definicije “što je to planet, i zašto” Međunarodne astronomske unije. Pluton je tada degradiran u status patuljastoga planeta.
– Hipersfera je helijem ispunjen zračni brod – objašnjava nam Bojan.
– “Airship”, kako na engleskom zovu upravljivu letjelicu lakšu od zraka, cepelin? – pitamo.
Da i ne. Ova hipersfera u hangaru je korak u razvoju projekta, u kojemu su Bojan i Robert financijerima i budućim ulagačima dokazali da ono što su zamislili – radi. Hangar je tapeciran da se u letu po njemu ne ošteti prototip promjera 3,2 metra na vrijedan milijun eura ulaganja Bicroa i drugih.
Na četiri boka balona su motori koji u svim pravcima pokreću elise. Balon se podiže, spušta, lebdi. Kao vjeran pas doputuje, zaustavi se i odleti kako mu se odredi pa se nadvije tek nekoliko centimetara iznad laptopa kojim se njime upravlja! Netko u hangaru hipersferu odgurne od sebe, a ona se sama vrati i lebdi na točno zadanom mjestu
Prava veličina s jednim međukorakom
U kutu su poslagane poveće “ljuske” s istom “šarom” strukture kakva napinje hipersferu. – To su kalupi za sljedeću. Bit će promjera 14 metara, a umjesto po hangaru letjet će i do pet kilometara. Ali i to je radni prototip. Gotova će imati promjer 42 metra, penjat će se do visine od 21 kilometra. Ondje će na zadanom mjestu moći ostati tjednima i mjesecima, radeći isto što i sateliti, samo iz veće blizine i puno jeftinije! – objašnjava Bojan.
– Svjetsko tržište onoga za što je hipersfera lani je vrijedilo 5,5 milijardi dolara. Toliko su voljni platiti oni kojima trebaju sateliti ili snimanja iz aviona. Hipersfera je konkurentnija i od aviona, a gotovo neograničeno nadzire zadano područje – kaže Robert Grilc.
Idealna im je visina od 20 kilometara. Ni preblizu niti predaleko tlu. Zrak ondje miruje, a elektromotore koji hipersferom upravljaju energijom hrani sunce. Može se i premještati.
Kome sve to treba, pitamo.
– Mnogima koji se sada služe satelitima, a skupi su im – kaže Robert Grilc.
Države, svakako. S infracrvenim uređajima moći će nadzirati svaki metar granice. Vojska i policija također. Gradovi za upravljanje prometom u stvarnom vremenu. Potom sve vrste kartografskih službi. Istraživači ruda, oceanografi, meteorolozi i drugi znanstvenici. Privatne tvrtke koje se dosad nisu usuđivale ni pomisliti da bi koristile satelit. Mnogo toga ovisit će i o tome kakve će senzore korisnici objesiti o hipersferu, a to opet ovisi o namjeni i primjeni.
– Hoćete li onda uskoro graditi ovu hipersferu za koju imate kalupe? – pitamo.
– Naravno, ali to je novi krug razvoja koji traži mnogo više novca. Upravo razgovaramo s raznim mogućim investitorima, ali i tvrtkama s kojima bismo ušli u strateško partnerstvo. Mi želimo ostati istraživači, tvrtka koja će vrlo brzim tempom proizvoditi nove izume, nadzirati proizvodnju, uvoditi hipersfere u korištenje, obrazovati korisnike. Naš bi ih globalni partner trebao unovčiti širom svijeta, a nas puštati nas da ih “hranimo” novim izumima – otkriva poslovni plan Robert Grilc.
Danaso zapošljavaju 25 radnika, a ne misle da bi bili produktivni ako bi u budućnosti prerasli više od 60 stručnjaka u tvrtki. Bude li teklo sve prema planu, tako će samo 5-6 godina proteći do komercijalne dostupnosti hipersfera svakome tko ih bude želio kupiti ili unajmiti.
Ne treba im tvornica
– To bi mogao biti Google? – nagađamo.
– Da, to je jedan od mogućih partnera koji sam treba puno hipersfera, a zbog svoje snage i pokrivanja cijeloga svijeta idealan su partner. Razgovarali smo i s njima i dobili izvrsne ocjene – kaže Bojan Pečnik.
– Nikamo ne bismo stigli ako bismo ono što najbolje radimo, inovaciju, zapostavili i iscrpljivali se gradnjom vlastite tvornice. Želimo biti što i Zagrepčanin David Schwartz koji je izumio dirižabl, a izbjeći nepravdu sudbine, anonimnost. Njegov je izum grofu Zeppelinu prodala njegova udovica – podsjeća nas Robert Grilc.
S hipersferom će lebdjeti i senzori za otkrivanje požara
Hipersfera je nešto kao isturena komunikacijska stanica pričvršćena za stup visok 20 kilometara. Tereta može ponijeti ovisno o njenoj veličini. To mogu biti senzori za otkrivanje požara u šumama, oceanografski detektori, infracrveni, ultraljubičasti ili laserski detektori. Jedna ili više hipersfera mogu održavati stalnu vezu s baznom stanicom i slati sliku i druge podatke u stvarnom vremenu.
Lako je zamisliti i neku buduću mrežu mobilne telefonije koja se neće temeljiti na ružnim antenama i baznim stanicama posvuda u krajoliku. Prema potrebi, hipersfera može putovati i brzinom od 60 kilometara na sat, a svu energiju dobiva od fotonaponskoga sloja na gornjem dijelu lopte.
ovakvim projektima bi vise koristilo kad bi se o njima pisalo na manje senzacionalisticki nacin. Samo po sebi, ovo sto je opisano u tekstu nije nesto posebno novo, ali to nije ni bitno: ako ljudi uspiju napraviti jako dobru implementaciju te ideje, onda uspjeh ne bi trebao bit upitan. Kod ovakvih balona postoji citav niz tehnickih problema koji se mogu rijesiti na bolji ili losiji nacin (npr. treba vidjeti kako ce se ponasati spojevi balona u uvjetima vrlo niskih tlakova, koliko je kontrolni sustav precizan i \'inteligentan\', itd). Iz opisanog se cini da je naglasak na inovativnom sustavu upravljanja, sto moze i ne mora biti razlika koja ce konacni proizvod uciniti uspjesnim. U svakom slucaju, bombasticni naslovi o \'pokoravanju svijeta\' vjerojatno nisu dragi ni samim ljudima koji stoje iza proizvoda. Tim vise sto ce tipicna hrvatska reakcija, kad se pokaze da se ne radi o revoluciji, biti nesto poput \'ne\'s ti izuma, to bi ja mogao u kuhinji napravit za 200 kuna\'