Krajem srpnja u zagrebačkom Muzeju Mimara dva su člana Plenkovićeve vlade, točnije ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić svečano podijelili izdašne ugovore o dodjeli bespovratnih sredstava u sklopu Poziva na dostavu projektnih prijedloga Umjetnost i kultura 54+. Podijeljeno je ukupno dvadeset milijuna kuna, a čak 85 posto iznosa osigurano je iz Europskog socijalnog fonda, dok preostalih petnaest posto osigurava Ministarstvo kulture iz državnog proračuna.
Ovog se puta “omastilo” četrdesetak projekata iz cijele Hrvatske, a sve u cilju, kako je to službeno navedeno, postizanja bolje socijalne uključenosti i unapređenja kvalitete života osoba starijih od 54 godine poboljšanjem pristupa kulturnim i umjetničkim aktivnostima. Ministrica kulture istaknula je da je Poziv usmjeren podizanju razine vidljivosti i pozitivne percepcije navedene skupine (dakle ljudi starijih od pedeset i četiri godine) u društvu općenito. Tako je ispalo da javnost treba osvijestiti važnost uključivanja osoba starijih od 54 godine u društveni život i osnažiti tu skupinu stanovništva, kako bi se ostvarili preduvjeti za unapređenje njihova položaja u široj zajednici.
Ministar rada i mirovinskog sustava podsjetio je, prema izvješću objavljenom na webu Ministarstva kulture, da je jedan od prioriteta njegovog ministarstva upravo rad na boljoj uključenosti starijih osoba. Među ciljevima ovog projekta je spomenuto poboljšanje socijalnih, kognitivnih, emocionalnih i kreativnih vještina osoba starijih od 54 godine, povećanje vidljivosti starijih osoba i prepoznavanje njihovih potencijala u svrhu veće socijalne uključenosti te jačanje kapaciteta kulturnih djelatnika i umjetnika za rad usmjeren na socijalno uključivanje osoba starijih od 54 godine.
Ono što mene muči je činjenica da imam više od pedeset i četiri godine te da očito spadam u kategoriju starijih ljudi kojima treba pomoć kako bi se povećala njihova vidljivost u društvu da bi se bolje uključili u društveni život!? Netko je dakle procijenio da je i meni potrebna pomoć u poboljšavanju mojih socijalnih, kognitivnih, emocionalnih i kreativnih vještina, ali i da mi je potrebna potpora kako bismo ja i moja generacija stekli pozitivnu percepciju u društvu (koja se valjda gubi čim navršite pedeset i četiri godine života).
Apsurdno je da ovakve poruke šalje društvo koje baš od mene i moje generacije mrtvo hladno traži da u mirovinu idemo kasnije nego dosad, za što se, kao što naveliko pišu mediji, bori i sadašnji ministar rada i izrešetanog mirovinskog sustava.
Dakle, država želi ljude koji rade svoj posao dulje od tri desetljeća iscrpljivati još desetljeće i pol obaveznim doprinosima i svim drugim nametima, a pritom deklarativno tvrdi da oni s navršenih pedeset i četiri godine života zahtijevaju posebnu društvenu skrb. Pa tko je tu lud?
Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
