Književnik Bora Ćosić (69) rodio se u Zagrebu, odrastao u Beogradu, od 1992. živi u Berlinu. Prije raspada Jugoslavije objavljeni su mu "Bel Tempo", "Intervju na Ciriškom jezeru", "Muzilova beležnica"... Napisao je oko 40 knjiga. Na izmaku 2001. u Berlinu mu je objavljena knjiga stihova "Mrtvi. Berlin mojih poema" (njemački prijevod i od Irene Vrkljan). A kao Srbin, lišen zavičaja i domovine, izražava se romanom "Carinska deklaracija", izd. Suhrkamp, Frankfurt 2001.
Birokratski čin carinske prijave na pragu tuđine pretvara se u bilanciranje ljudske i književničke egzistencije. Za leđima je domovina, koja postaje tuđinom. Duhovni zavičaj ostaju vlastite knjige, koje "nitko ne čita", premda kritičar K. M. Gauss piše (frankfurtski FAZ) da je Ćosićevih "desetak prognaničkih knjiga objavljeno u hrvatskim, nedavno i u srbijanskim izdanjima".
Ćosić je napustio Miloševićev Beograd. Do 1992. zadržavao se u Istri, Rovinju. On više ne pamti Zagreb. A Beograd mu u mislima postaje šupalj: prazne ulice, prazni stanovi, grad bez tradicije i ikakva života. Egzilom iscrpljeni pisac ima odmazdu domovini koja ga je otjerala: "Uskraćujem joj i svoju smrt. Beogradu ostavljam smrti mojih roditelja. Svoju smrt nosim sobom, drugamo".
Berlin mu nije ni drugi ni treći zavičaj. To je hotelska soba, tipsko mjesto egzila: "Ostavljajući sobu, na recepciji pišem testament". Posljednji postupci za finale: opet molba za dozvolu boravka, onda traganje po Berlinu za Srbima koji su izbjegli ranije i za onima koji su već umrli.
"Carinska deklaracija" ili gorak prijavak osobnog bankrota. Jer piščeve knjige nitko ne čita. A "Carinska deklaracija" i knjiga pjesama "Mrtvi" prevedene su za Nijemce.
Heine bez tajne
"Mislim li na Njemačku u noći, zaspati neću moći" jesu "vječiti" stihovi iz "Zimska bajke", jednog od obračuna s poretkom, kakve je Heinrich Heine (1797-1856) prkosno nizao sve do svog bijega 1831. u Pariz. Satirički je bockao i po židovskom identitetu, a "radi ulaznice u društvo" prešao je na kršćanstvo. Ipak je većina njemačkih Židova cijenila britko pero ovog pjesnika i prozaika.
U Izraelu je Heineovim nazvan maleni trg u Haifi, naseljenoj brojnim Židovima iz Njemačke. Odnos prema Heineu u Izraelu se mijenja. Štoviše, 145 godina poslije Heineove smrti pripremljene su mu izraelske službene počasti. Čak je knjižarskim hitom postao Heineov životopis književnog povjesničara Jigala Losina. Za 10. do 13. prosinca priređen je simpozij "Heine u Jeruzalemu". Dokumentarne materijale dao je Heinrich-Heine-Universität iz Düsseldorfa, a Stefan Heym i Wolf Bierman recitatorski su i muzički dopunili debate. Jer uglazbljene Heineove pjesme još su melodički evergreen, a njegova "Lorelei" cijelo se stoljeće prima i shvaća kao njemačka narodna pjesma.
U Izraelu se smekšao otpor ortodoksnih zastupnika u Knesetu i većinom religioznih gradskih vijećnika Jeruzalema. Zato se jedna jeruzalemska ulica već zove Heineovom, a izraelska pošta izdala je marku s pjesnikovom slikom, natpisom Heinrich Heine latinicom i hebrejskim pismenima i faksimilom njegova potpisa "ultranjemačkom" goticom. "Židovski odmetnik" bez tajne je postao moguć u Izraelu.
Latinski - jezik "finski"
Pod naslovom "A sad Bellum Afganicum" na ovoj je stranici 19. studenoga objavljen komentarčić s podatkom da Radio Bremen na Internetu objavi jednom u mjesec dana vijesti na latinštini. Još je stariji latinitet vijesti koje finski državni ra-dio YLE emitira od 1989. - sada jednom tjedno, također pod nazivom Nuntii Latini. YLE je nedavno, latinski, komentirao kosovske izbore, pa je temom bio i "Rugova Albanus moderatus", zatim proces u Egiptu gdje su osuđeni "musulmani extremisti", napokon najtraženiji terorist u bijegu: "Osama Bin Laden fugitivus".
"Nuntii Latini" razlog su što finskome radiju stižu molbe za tekstove koje želi oko 60 sveučilišta iz 50 država. Doznala su da YLE raspolaže izborom već objavljenih vijesti na latinskome, zasad u pet knjiga. To je osebujna radio-kronika posljednjih 10 godina na latinštini.
"Cezarov jezik" u "zemlji sobova"? Malo koji stranac nauči finski, jezik srodan estonskome, nešto manje mađarskome. Finci su u XIII. stoljeću s kršćanstvom primili i latinštinu. Svijet je o Finskoj, od XIV. stoljeća nadalje, doznavao posredstvom latinski pisanih tekstova. U finskom, kao i u mađarskom parlamentu, baš kao u hrvatskom Saboru u XIX. stoljeću, debatiralo se latinski. A dugotrajna prevlast Rusije i rat protiv SSSR-a zaoštrili su finsku težnju da se latinštinom približe Zapadu.
Zato stranac u Finskoj dobije turističke informacije i na latinskome. Zato ima i CD-a sa starorimskim odama Horacijevim i Katulovim. Estradni sastav Reine Rimon pjeva u ritmu jazza ili rocka sve što je na latinski preveo prof. Pekkanen. Njega to zabavlja nakon što je latinski prepjevao 23.000 stihova "Kalevale", finskog nacionalnog epa.
"Cezarov jezik" u Finskoj je doma.
