Austro-Ugarska Monarhija bila je poznata i kao Dunavska Monarhija jer je Dunav povezivao gotovo sve njezine zemlje i područja kao prometna i trgovačka žila kucavica. Uostalom, dva njezina glavna grada, Beč i Budimpešta, leže na Dunavu, stoga je za Austro-Ugarsku kao kontinentalnu silu riječna flotila imala iznimnu važnost.
No, austrougarska Carska i kraljevska dunavska flotila bila je rijetko opisivana u literaturi hrvatskog jezičnog područja jer je, prema mišljenju nekih jugoslavenskih povjesničara, i njihovih nasljednika, povijest bivših jugoslavenskih republika počela tek 1918. godine osnutkom Kraljevine SHS ili pak tijekom Drugoga svjetskog rata osnutkom Jugoslavije pod Josipom Brozom Titom. Sva povijesna i vojna zbivanja prije tog razdoblja smatrana su okupatorskima i stoga nisu bila relevantna, odnosno opisivalo ih se pretežno u sklopu borbe jugoslavenskih naroda protiv strane vladavine, i to uglavnom jednostrano.
Stoga su se čitatelji u Hrvatskoj i susjednim zemljama koji su željeli saznati nešto o Carskoj i kraljevskoj mornarici i dunavskoj flotili, morali posvetiti stranoj literaturi. U međuvremenu je u Hrvatskoj objavljen niz knjiga koje se bave Carskom i kraljevskom ratnom mornaricom na Jadranu, njezinim brodovima i operacijama. Dunavska flotila ostala je još u sjeni, te je konačno došla na red, premda su upravo brodovi austrougarske riječne flotile počeli napad na Srbiju, čime je započeo Prvi svjetski rat u jugoistočnoj Europi.
Zaljubljenike u vojnu povijest stoga će zasigurno zainteresirati nova knjiga "Austrougarska dunavska flotila u Prvome svjetskom ratu" autora dr. Zvonimira Freivogela, upravo objavljena u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Despot infinitus.
Autor navodi da je Carska i kraljevska dunavska flotila raspolagala između 1872. i 1918. godine s ukupno deset ratnih brodova, monitora, u pet različitih klasa, nazvanih prema rijekama Monarhije. Bila je riječ o brodovima Njegova Veličanstva "Leitha" i "Maros", "Szamos" i "Körös", "Temes I" i "Bodrog", "Enns" i "Inn" te "Sava" i "Bosna". Počela je gradnja dvaju još većih monitora s radnim oznakama XI i XII, koji ipak nisu dovršeni. Osim monitora i još 14 ophodnih brodica i brodova, na Dunavu je služila i stara torpiljarka br. I, kao i unajmljeni te naoružani parobrodi, rabljeni kao čistači mina, transportni parobrodi i tegljači ili bolnički brodovi. Rabljene su i opkoparske motorne brodice, oklopne brodice i teglenice (šlepovi), a postojala je čak i jedna (bivša ruska) džepna podmornica, zaplijenjena u posljednjoj godini rata.
Brodovi nove dunavske flotile djelovali su prvi put pri okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine, kad su podupirali postrojbe kopnene vojske u gušenju ustanka protiv zaposjedanja. Tako je monitor "Leitha" opremljen 12. rujna 1878. godine da bi podupirao XIII. vojni zbor. Djelovao je na Savi i gađao Brčko. Blizanac "Maros" štitio je 14. rujna prelazak IV. zbora preko Save, na području od Šamca do Svilaja, i također sudjelovao u gađanju Šamca.
Tijekom Prvoga svjetskog rata svih deset djelatnih monitora austrougarske dunavske flotile sudjelovalo je u borbama na rijekama, zajedno s ostalim brodovima flotile. Važan datum svakako je 26. srpnja 1914. kada povijest bilježi osnutak zapovjedništva dunavske flotile, samo dva dana prije nego što će Austro-Ugarska objavliti rat Srbiji. Već mjesec dana kasnije, 29. srpnja, dunavska skupina carskih i kraljevskih monitora gađa Beograd.
Prvi zapovjednik flotile tijekom Prvog svjetskog rata, od 28. srpnja do 15. rujna 1914., bio je kapetan fregate Friedrich Grund. Dana 19. rujna 1914. zamijenio ga je poručnik bojnog broda Olaf Richard Wulff. Kada je riječ o operativnom djelovanju flotile, najbolje je prepustiti riječ upravo njemu jer, naime, u knjizi "Austrougarska dunavska flotila u svjetskom ratu", objavljenoj 1934. u Beču, vrlo slikovito opisuje to vrijeme i događaje.
"Carske i kraljevske riječne bojevne postrojbe posebice su uspješno ispunile vlastitu svrhu u borbi, pri prelascima rijeka, osiguravanju plovidbe i transportnoj ulozi. Bojevne operacije uključivale su borbu protiv kopnenih postrojba (topovskih položaja, strojnica, utvrđenih položaja, pješaštva, konjaništva i zrakoplova), kao i protiv bojevnih sredstava na vodi (naoružanih plovila, postaja za lansiranje torpeda, plutajućih mina, minskih zapreka i barikada). Pritom je, što se tiče sukoba s protivničkim kopnenim postrojbama, u prvoj fazi rata, do početka rujna 1914. godine, došlo do početnih problema zbog pogrešne uporabe flotile u stalnim dvobojima s kopnenim bitnicama. Potonje nisu izazvale veliku štetu na brodovima, a posade su poslije dugog razdoblja mira konačno imale vatreno krštenje, što je povećalo bojevni moral", navodi zapovjednik flotile, kapetan korvete Olaf Richard Wulff, pa nastavlja:
"Razlog tog neuspjeha bila je činjenica da viša zapovjedništva nadređena dunavskoj flotili nisu poznavala mogućnosti njezine uporabe. Čak ni stožeru flotile zbog manjka ratnih iskustava prvotno nije bilo jasno da je prostor kretanja na rijeci ograničen i često ovisan o vodostaju te da zbog suše plovidba nije moguća, što je ponekad prekidalo bojevna djelovanja na Savi.
Posljedica je bilo navodno opravdano nepovjerenje viših zapovjedništava u bojevnu vrijednost riječne flotile kao takve, što se radikalno promijenilo kad se jedna skupina monitora – koristeći visok vodostaj – uspjela probiti kroz navodno neprobojnu topničku i minsku zapreku kod Beograda, a flotila je poslije tijekom prelazaka rijeka i tijekom svih operacija duž riječnih obala vrlo uspješno podupirala bokove vlastitih kopnenih postrojba. Bočna zaštita bila je tipična za borbe na Savi.
Rumunjske minske zapreke na ulazima u kanal Belene probijene su u nekoliko navrata, pri čemu riječne snage nisu pretrpjele nikakve gubitke. Uklanjanje protivničkih minskih zapreka i barikada od balvana ne bi bilo moguće bez djelovanja posebnih plovila flotile."
Prelasci preko rijeka, navodi zapovjednik, zahtijevali su od dunavske flotile ofenzivne i defenzivne zadaće. Prve su obuhvaćale potporu prelaska vlastitih postrojba, za što su prelasci kod Beograda i Svištova klasični primjeri u Svjetskom ratu. Prelazak savezničkih (njemačko-austrougarskih) postrojba 7. i 8. listopada 1915. preko Dunava i Save kod Beograda obavljen je pod vrlo teškim uvjetima, jer je obrana Srba i njihovih saveznika bila vrlo dobro organizirana.
Drugi veliki prelazak Dunava bio je onaj savezničkih postrojba (njemačkih, bugarskih i austrougarskih) pod zapovjedništvom feldmaršala von Mackensena kod Svištova 23. studenoga 1916. godine. Pripreme su u tom slučaju bile planirane još mnogo prije i vrlo pomno, stoga je prelazak izveden gotovo bez gubitaka. Da bi se postigao brzi uspjeh, gotovo je cijela flotila bila zajedno uključena u potporu operacije.
Prigoda za sprečavanje i ometanje protivničkog prelaska rijeke pružila se dunavskoj flotili pri rumunjskom pokušaju prelaska Dunava kod Orjahova (Rusa) 1. listopada 1916. "Naše riječne snage napale su tek 2. listopada, nakon što je protivnik već uspio postaviti pontonski most, te onemogućile povlačenje već iskrcanih postrojba na desnoj obali, koje su skoro potpuno izbačene iz stroja. Pri tom pothvatu veliku ulogu igralo je vrijeme – što se često zbivalo u ratu na rijekama – jer je olujna i kišna noć najprije spriječila isplovljavanje flotile, a zatim omogućila neprimjetni prilazak bojištu, stoga je protivnik nije ni primijetio", navodi zapovjednik.
U knjizi se navodi kako su riječne bojevne snage sudjelovale u operacijama kopnene vojske i vlastitim iskrcanim odredima, protuzrakoplovnom obranom, izvidničkim plovidbama i prenošenjem poruka. Povezanost kopnene vojske i riječne flotile došla je jasno do izražaja pri potpori povlačenju iz Srbije, Bugarske i Rumunjske. Poslije poraza u Srbiji u prosincu 1914. godine skupina monitora štitila je povlačenje kod Šapca (11. prosinca), a dunavska skupina monitora kod Vinče (15. prosinca). Na brodovima flotile uspješno su na sigurno povučene i zalaznice postrojba u povlačenju.
Što se tiče osiguravanja prometa, dunavska flotila morala je riješiti niz raznovrsnih zadaća velikog značenja za privredu Središnjih sila, posebice po pitanju prijevoza. Bez njezine zaštite ne bi bilo moguće slati logistička tvoriva (posebice streljivo) za postrojbe saveznika, kao ni opskrbljivati Bugarsku i Tursku, ali ni obavljati životno bitnu dopremu žita i nafte i drugih tvariva te vrste Dunavom. Djelovanje Odjela dunavske flotile na Crnom moru i ukrajinskim rijekama pruža još jedan dobar primjer kako su operativne i privredne zadaće bile usko povezane u području djelovanja austrougarskih brodova na Dunavu.
Zajedničko djelovanje mornaričkih minera s opkoparima kopnene vojske bilo je uzorno i omogućilo je glatko i brzo čišćenje plovnih putova. Također, Dunav je tijekom Prvog svjetskog rata imao veliko značenje i za sanitetsku službu. Bolnički brodovi prebacili su Dunavom tijekom rata 75.000 ranjenika i bolesnika.
Zapovjednik dunavske flotile bio je u mirnodopskom razdoblju i početkom rata ukrcan sa svojim načelnikom i osobljem stožera na zastavni brod, odakle je vodio vježbe i operacije. Smještaj zapovjedništva flotile na brodu-vođi bio je ipak nepovoljan zbog manjka prostora na riječnom brodu za ukrcavanje stožera flotile i samog broda jer su se međusobno ometali u radu. Da bi se omogućile neometane pripreme operacija, bilo je potrebno stvoriti nezavisno i mobilno zapovjedništvo flotile. Rezultat je bilo opremanje posebnog nenaoružanog stožernog broda, na koji se mogao smjestiti cijeli stožer.
Nasljednik zapovjednika Olafa Richarda Wulffa, od 2. listopada 1914., bio je kapetan bojnog broda Karl Lucich. Taj položaj preuzeo je 3. prosinca 1917. kontraadmiral Viktor Wickerhauser, kojeg je 17. lipnja 1918. zamijenio kapetan bojnog broda i komodor Marius Ratković. Njegov nasljednik, ali samo u kratkom razdoblju od 3. do 6. studenoga 1918. (već poslije sklapanja primirja sa Saveznicima), bio je ponovno Olaf Wulff, u međuvremenu promaknut u čin kapetana korvete.
Iz njegovih zapisa također doznajemo kako su glavno oružje monitora bili topovi kalibra 120 mm D/35 i D/45 u kulama, prvoklasni i precizni topovi na udaljenostima potrebnim za rat na rijekama. Ti su topovi početkom rata bili nadmoćniji od protivničkog kopnenog topništva.
Mjere zaštite uključivale su oklop monitora (bočni, palubni, kao i oklop topovskih kula i zapovjednih tornjeva), koji je bio otporan na paljbu poljskog topništva, a nadgrađe otporno na krhotine granata, šrapnel i metke iz pješačkog oružja. Početkom 1914. monitore se često gađalo šrapnelom, koji se odbijao od oklopa kao zrna graška, a zadržavanje na palubi tijekom okršaja bilo je strogo zabranjeno.
Haubice kalibra 120 mm D/10 u oklopnim kupolama bile su učinkovite na manjoj udaljenosti, a često su rabljene kao topovi u izravnoj paljbi jer zbog nepostojanja motritelja nije bilo moguće rabiti ih strmom paljbom preko uzvisina. Bolje rješenje bilo bi, kako navodi zapovjednik, postavljanje topova istog tipa s različitim barutnim punjenjima.
Noviji monitori i ophodni brodovi imali su pomoćno topništvo samo u kulama, od 1915. i topove kalibra 66 mm D/281 u dvocijevnim kulicama, a kasnije i protuzrakoplovne topove kalibra 66 mm D/50. Brojne strojnice dopunjavale su opremu te su služile za borbu protiv motornih brodica i pješaštva.
Torpedo u riječnom ratu nije igrao gotovo nikakvu ulogu. Promašaj torpeda koje je ispalila jedna britanska motorna brodica (kod Beograda) i potapanje teglenice s benzinom u Rusama početkom rumunjskog rata bili su jedini umjereni uspjesi tog oružja.
Budući da je karakter vođenja rata na Dunavu bio uglavnom ofenzivan, mine su kao obrambeno sredstvo došle do izražaja tek u pohodu na Rumunjsku, a minska služba bavila se pretežno sprečavanjem minske opasnosti. To nije uvijek uspijevalo jer je po jedna kontaktna mina bila dovoljna da potopi monitore "Temes" 1914. i "Inn" 1917. godine.
"Tijekom pohoda na Rumunjsku topništvo (naših) bojevnih jedinica potpuno je zadovoljavalo, no kad je neprijatelj u pohodu na Srbiju počeo rabiti mornaričke topove kalibra do 140 mm u betoniranim položajima, topničkoj premoći monitora došao je kraj", piše zapovjednik Wulff.
Godina 1918. protekla je poslije izlaska Bugarske iz rata u znaku općeg povlačenja, koje je dunavska flotila stalno štitila, a nije od protivničkog oružja izgubila ni jedan brod. U listopadu 1918. slijedi povlačenje flotile uzvodno i potpora povlačenja Carskoj i kraljevskoj postrojbi kopnene vojske iz Srbije preko Dunava i Save. Koncem istog mjeseca, car Karlo I. predaje ratne brodove i kopnene ustanove ratne mornarice na Jadranu predstavnicima Narodnog vijeća nove Države SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba), a Carsku i kraljevsku dunavsku flotilu mađarskoj kraljevskoj vladi. Samo dan kasnije, 31. listopada, Ugarska prekida veze s austrijskim zemljama. U idućim danima, 13. studenoga, održava se vojna konvencija u Beogradu između Ugarske odnosno Mađarske i Saveznika, s još lošijim posljedicama za Mađarsku, koja gubi sve zemlje u kojima se ne govori mađarski, kao i cijelu dunavsku flotilu.
Prema zaključku autora knjige Zvonimira Freivogela, Carska i kraljevska dunavska flotila ispunila je, uglavnom, sve zadaće tijekom rata, a djelovala je i na Crnom moru te ukrajinskim rijekama, što uopće nije bilo predviđeno. Noviji monitori bili su jači od starijih, ali su ipak imali nekih nedostataka, posebice u načinu postavljanja topova. Noviji ophodni brodovi bili su, naprotiv, nešto bolje konstruirani; na njima su uklonjene pogreške uočene na prethodnicima, a posade su tijekom okršaja na svim mjestima bile zaštićene od pješačke paljbe, šrapnela i krhotina granata.
Poslije raspada Austro-Ugarske gotovo svi veći brodovi prešli su u ruke pobjednika, dok su Mađarska i Austrija smjele zadržati samo nekoliko ophodnih brodova. Ti su ipak bili suvremeniji i poslije dodatne modernizacije djelovali su uspješno i u Drugom svjetskom ratu. Rumunjski su monitori, za razliku od jugoslavenskih, intenzivno modernizirani u međuratnom razdoblju, te su preživjeli čak i Drugi svjetski rat, koji se za jugoslavensku ratnu flotu i riječnu flotilu odvijao potpuno drukčije od očekivanog. Tradicija bivše Carske i kraljevske dunavske flotile očuvala se u Mađarskoj, između ostalog i obnovom monitora "Leitha/Lajta" kao broda muzeja, dok je bivši carski i kraljevski monitor "Bodrog", potonja jugoslavenska i hrvatska (NDH) "Sava", obnovljen kao muzejski brod u Beogradu, ali u namjeri očuvanja tradicije srpske i jugoslavenske riječne flotile.
Video: Bjelorusija prikazuje vježbe protuzračne obrane
U vrijeme rata u Hrvatskoj kod Vukovara je plovio nenaoružani Ukrajinski rječni Brod Srbi su otvorili vatru i ubili dva Ukrajinca i nitko nije odgovarao