Krajem prošle godine mediji su prenijeli vijest o vjerojatnom otkriću mjesta pokraj mađarskog grada Sigeta (Szigetvára) na kojem je 1566. sahranjeno srce Sulejmana Veličanstvenog. Iskapanja su zaustavljena preko zime, a nastavit će se u travnju; arheolozi se nadaju da će posuda sa srcem osmanskog vladara biti pronađena do rujna ove godine kada se obilježava 450. obljetnica bitke kod Sigeta. Kao što je poznato, u njoj je dvije i pol tisuće vojnika, uglavnom Hrvata, pod vodstvom hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog dulje od mjesec dana odolijevalo napadima višestruko brojnije osmanske vojske koja se nalazila u vojnom pohodu na Beč. Siget je na kraju pao, ali je 71-godišnji sultan umro dva dana prije, a njegova je vojska bila toliko oslabljena da nije mogla nastaviti prema Beču. Pirova pobjeda Turaka iz 1566. označila je prekretnicu u sukobu Habsburgovaca i Osmanlija, a moć Visoke Porte odonda se nalazila u kontinuiranom opadanju, sve do konačnog ukidanja sultanata 1922.
Zaokret vanjske politike
Završetkom hladnoga rata rodila se ideja o simboličkom mađarsko-turskom pomirenju, pa je 1994. u blizini Sigeta otvoren Park mađarsko-turskog prijateljstva, s bistama Sulejmana Veličanstvenog i Nikole Šubića Zrinskog. U posljednje se vrijeme spominje ideja da se na 450. obljetnicu bitke kod Sigeta spomen-područje preimenuje u Park mađarsko-hrvatsko-turskog prijateljstva i da tom činu prisustvuju državni poglavari János Áder, Kolinda Grabar-Kitarović i Recep Tayyip Erdoğan. S jedne strane, svakako je poželjno da dotično spomen-područje dostojno valorizira i memorizira ulogu Hrvata u jednoj od najvažnijih bitaka u srednjoj Europi. No, s druge strane, pomalo je naivno simbolički se miriti s turskim predsjednikom koji naočigled oživljava osmansku baštinu i aktivno je koristi kao oruđe unutarnje, ali i vanjske politike, s posebnim naglaskom na Balkan i nama susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Da bismo razumjeli zaokret turske vanjske politike pod vlašću islamski konzervativne Stranke pravde i razvoja (AKP) moramo se vratiti Huntingtonovoj tezi o posthladnoratovskom rivalitetu između svjetskih civilizacija. Američki politolog Turskoj je sredinom 1990-ih namijenio ulogu središnje države islamskog svijeta i glavnog oponenta Zapada.
Njegov izbor pao je na Tursku zbog njezine povijesti, stanovništva, stupnja ekonomskog razvoja, vojne snage i jedinstvene strateške pozicije koja joj omogućuje kontakt s muslimanima Balkana, Kavkaza, Srednje Azije, Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Međutim, Huntington je kao preduvjet za preuzimanje ove uloge od Turske postavio njezino odbacivanje principa sekularne države i „ponižavajuće uloge prosjaka" koji moli da ga se primi u Europsku uniju. Također, naglasio je da će toj državi trebati vođa Atatürkovog kalibra koji u sebi kombinira politički i vjerski legitimitet kako bi svoju zemlju pretvorio u središte islamskog svijeta.
Koliko je Huntington utjecao na Ahmeta Davutoğlua, glavnog kreatora neoosmanske vanjske politike i aktualnog turskog premijera, najbolje je opisao njegov bivši student, a sada docent međunarodnih odnosa na istanbulskom sveučilištu Marmara Behlül Özkan. On je za New York Times napisao zapaženi komentar u kojem je ustvrdio kako je Davutoğlu krajem 1990-ih bio jedini profesor na spomenutom sveučilištu koji je eksplicitno nastupao protiv integracije Turske sa Zapadom, smatrajući da će Turska uskoro postati predvodnik islamskog svijeta, oslanjajući se na svoju povijesnu baštinu i geografski potencijal. U knjizi „Strateška dubina", objavljenoj 2001., Davutoğlu je napisao da se Turska ne nalazi na periferiji Zapada, već u središtu islamske civilizacije.
I doista, povučemo li na karti svijeta kružnicu u radijusu od 1500 kilometara oko Ankare, vidjet ćemo da se unutar toga kruga nalaze Irak, Sirija, Libanon, Izrael/Palestina, Jordan, Egipat, Libija, Albanija, Kosovo te Bosna i Hercegovina – zemlje koje aktualni turski čelnici osjećaju kao „fantomske udove" amputirane krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kako se efektno izrazila Julia Ioffe u članku nedavno objavljenom u stručnom časopisu „Foreign Policy".
Da je metafora o „fantomskim udovima" prikladna, može se iščitati iz Davutoğluova govora održanog 2009. u Sarajevu, prilikom otvaranja konferencije „Osmansko naslijeđe i muslimanske zajednice Balkana danas". Na početku govora, tadašnji turski ministar vanjskih poslova čestitao je na pobjedi bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije nad turskom nacionalnom momčadi te istaknuo kako zbog toga nije bio tužan jer „mi smo pobijedili nas". Zatim se okrenuo povijesno-političkim temama: „U vrijeme osmanske države balkanska regija postala je cantar svjetske politike. To je zlatno doba Balkana...
Mehmed paša Sokolović je dobar primjer.
Da nije bilo osmanske države, on bi bio siromašni, zaostali srpski seljak... Ali, zahvaljujući Osmanskom Carstvu, on je postao lider u svjetskoj politici". Davutoğlu je također dao do znanja da se muslimani i danas mogu pouzdati u Tursku: „Za sve muslimanske nacije Balkana, Kavkaza i Bliskog istoka, Turska je neka vrsta sigurnog utočišta, domovina, da! Najvišu dobrodošlicu imate. Anatolija pripada vama, draga naša bošnjačka braćo i sestre.
A i mi smo sigurni da je Sarajevo naše! Kada kažem da je Anatolija vaša, to znači: ako hoćete doći, dođite! Ali mi želimo da vi budete sigurni i postojani ovdje kao posjednici Sarajeva i Bosne i Hercegovine!".
Neoosmanski vanjskopolitički diskurs koristio je i Erdoğan, pa je tako u listopadu 2013. u Prizrenu izjavio:
„Nemojte zaboraviti da je Kosovo Turska i da je Turska Kosovo", zbog čega su na neko vrijeme zahladili odnosi između Beograda i Ankare. No, važno je istaknuti da takav pristup nije jednosmjeran i da slične izjave dolaze i od balkanskih čelnika. Član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u ljeto 2014. izravno se, preko videolinka, javio u Erdoğanov predizborni skup u Konyi i rekao: „Dignite visoko zastave za našeg lidera Tayyipa Erdoğana, za našeg predsjednika. On nosi našu zastavu, on nosi naš ponos, on nosi naš amanet (zavjet), on nosi zastavu koju je nosio rahmetli (pokojni) Alija Izetbegović u krvavom bosanskom ratu... Tvoja pobjeda je naša pobjeda. U Kairu, u Bosni i Hercegovini, diljem islamskog ummeta (zajednica vjernika), milijarda ljudi moli se za tvoje zdravlje i tvoj uspjeh. Pobijedit ćeš sutra ako Bog da, i nastavit ćeš pobjeđivati do konačne pobjede".
Osmanska baština kao instrument vanjske politike
Turska se na području bivšeg Osmanskog Carstva ponajprije koristi „soft power" pristupom, koji je američki politolog Joseph Nye definirao kao sposobnost države da putem svoje kulture, političkih vrijednosti i vanjskih politika utječe na ponašanje drugih država. „Soft power" znatno se razlikuje od koncepta „hard power", koji se oslanja na prijetnju ili uporabu vojne sile te na gospodarske mjere poput ekonomskih sankcija („smart power" je kombinacija ovih dvaju pristupa).
Ankara poseban naglasak stavlja upravo na zajedničko kulturno naslijeđe kao instrument vanjske politike, a ključnu ulogu u toj strategiji igraju Yunus Emre kulturni centri. Yunus Emre Institut osnovan je 2007. godine kao pandan sličnih instituta drugih europskih država (npr. njemački Goetheov institut ili španjolski Instituto Cervantes). Međutim, dok je primarna uloga ovih instituta popularizirati njemački i španjolski jezik diljem svijeta, turski kulturni centri strateški su raspoređeni u zemljama bivšeg Osmanskog Carstva i u članicama EU s brojnom turskom dijasporom. Od četrdesetak centara (odnedavno i u Zagrebu), više od polovice nalazi se na području nekadašnjeg carstva, a čak trećina ih je na Balkanu. Samo u BiH i na Kosovu ih je šest.
Politički i vjerski legitimitet
Turski sociolog Ayhan Kaya istražio je fenomen turske kulturne diplomacije i zaključio da trenutačna politička elita teži pozicioniranju Turske kao hegemona u svom regionalnom okruženju – Bliski istok, Balkan, sjeverna Afrika i Kavkaz – koristeći se neoosmanskim i turkoislamističkim diskursom. Navodi kako je prvi kulturni centar Yunus Emre izvan Turske otvoren upravo u Sarajevu i citira bivšeg turskog predsjednika Abdullaha Güla (također AKP), koji je 2009., prilikom otvaranja centra u Tirani, izjavio da su kulturni centri „nevidljiva moć Turske" i da samo „rijetke države imaju takvu moć".
Kaya navodi kako istodobno s institutom Yunus Emre djeluje i Turska međunarodna agencija za koordinaciju i suradnju (TIKA), koja pruža razvojnu pomoć postkonfliktnim i zemljama u razvoju. TIKA je u BiH obnovila Višegradski most, rodnu kuću Alije Izetbegovića u Bosanskom Šamcu i brojne druge objekte, među kojima su najbrojniji oni s vjerskom funkcijom. Turski sociolog smatra da se AKP u svom vanjskopolitičkom djelovanju oslanja na ideju oživljavanja Pax Ottomana (razdoblje stabilnosti u osmanskim provincijama tijekom 16. i 17. stoljeća) i vjersku naklonost susjednih zemalja kako bi postala regionalni hegemon.
No, turska uloga u sirijskom građanskom ratu nam pokazuje da je Ankara itekako spremna koristiti i „hard power" pristup u svom okruženju, pa tako naoružava tzv. umjerenu opoziciju, sastavljenu od najrazličitijih sunitskih grupacija, čime aktivno sudjeluje u pokušaju svrgavanja alavitskog vlastodršca Bašara al-Asada. Uz to, bombardira položaje Kurdistanske radničke stranke (PKK) u Iraku i prijeti kurdskim Jedinicama narodne zaštite (YPG) u Siriji, što je jedan od razloga zašto zločinačka Islamska država još uvijek nije poražena. Tu su i optužbe da Ankara dopušta liječenje ranjenih boraca ID-a na svom teritoriju, ali i da sudjeluje u transportu i prodaji nafte s okupiranih naftnih polja u Siriji. Turska, kao tranzitna zemlja, istodobno vješto koristi izbjegličku i migrantsku krizu kako bi od EU iskamčila financijsku pomoć i otvaranje pregovaračkih poglavlja u procesu pristupanja uniji.
Vraćajući se Huntingtonovim predviđanjima za Tursku, možemo zaključiti da su Turci s Erdoğanom dobili karizmatičnog vođu koji posjeduje politički i vjerski legitimitet da Tursku transformira u središnju zemlju (sunitsko) islamskog svijeta. Međutim, on još uvijek ne odustaje od europskog puta, nego staro kemalističko opredjeljenje za integraciju sa Zapadom kombinira s neoosmanskom težnjom za dominacijom prostora bivšega carstva, što u slučaju BiH ide izravno na štetu hrvatskog naroda.
Erdoğan zasada ne zadire u ustavnu odredbu o sekularnosti države, iako sasvim otvoreno islamizira tursko društvo. Sve su to razlozi zbog kojih valja dobro razmisli treba li Hrvatskoj simboličko produbljivanje odnosa s takvom Turskom putem povijesnog pomirenja podno zidina Sigeta.
>> Erdogan: Nema predaha u turskom ratu protiv kurdskih militanata
>> Erdoganov ured: Turski lider nije nikada hvalio Hitlerov stil vladanja
