Subota 1. prosinca
Herceg-Bosnu trebalo je čuvati, a ne ukidati
Vrhbosanski nadbiskup kardinal Puljić kaže: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: Ili ćete se seliti ili asimilirati.” Te napominje: “To je strategija moćnika”. Toj “strategiji moćnika” ne mogu se oduprijeti nemoćnici, a za nemoć naših sunarodnjaka u BiH krivi su i sami Hrvati i u toj državi i u Hrvatskoj. Čim bi se među Hrvatima u BiH pokazala volja za moći, upravo su od Hrvata dolazile najveće osude “ekstremista”, zgražanje, sotoniziranje pojedinaca... I desetljeća poslije rata u BiH piše se o mrskoj “Tuđman-Šušak-Bobanovoj Herceg-Bosni” i o njezinim tvorcima kojima je “bilo važno Bosnu i Hercegovinu i Hrvate u njoj iskoristiti kao gradivni element nove Hrvatske, po mogućnosti što veće, a sve to u suglasju sa srpskom ratnom politikom”. I dok su Srbi učvršćivali svoju Republiku Srpsku, a Bošnjaci se pripremali za prevlast u Federaciji BiH, Hrvati su “bosančili”, odricali se ratnih i drugih stečevina, ukidali Herceg-Bosnu. Kako su pak pisali trijezni autori, Hrvati su opstali tamo gdje su do kraja rata ostale institucije Herceg-Bosne i postrojbe HVO-a. A i za ono što je ostalo od Hrvata kao političkog naroda u BiH zaslužna je Hrvatska Republika Herceg-Bosna koja je ukinuta. Kako ćeš biti moćan kad se sam svoje moći odrekneš!?
Nedjelja 2. prosinca
Kolindi s Milanovićem još lakše nego s Josipovićem
Evo ga opet, ponovno se piše o Zoranu Milanoviću, o njegovoj kandidaturi za Pantovčak koja je gotovo sigurna. Bila istina da tu kandidaturu želi i priprema sam Milanović ili da mediji samo nagađaju – u oba slučaja nema baš savršenog osjećaja za stvarnost. Prvo, za predsjednika je države premlad, a i po mnogočemu drugom je neprikladan. Milanović je temperament, politički protivnik, svađa, naboj, eksplozija, fajt, ironija, cinizam, a što bi s time radio na mjestu na kojemu ništa od toga nije potrebno?! Potrebno mu je da neuspjehe svoje vlasti hvali kao uspjehe, a to ne može na Pantovčaku gdje nema ovlasti ni za uspjehe ni za neuspjehe. Napokon, Kolinda je jednog ljevičara, Ivu Josipovića, već pobijedila, a s Milanovićem bi joj bilo još lakše jer u izbore ne bi ušao ni izdaleka s onoliko kapitala koliko ga je imao Josipović. Milanović svojim karakterom i drskošću može pridobiti određen broj birača, ali nikad ne može u narodu biti omiljen kao sadašnja predsjednica.
Ponedjeljak 3. prosinca
Što bi tek bilo da se u Izraelu dogodio Agrokor
Židove treba voljeti i cijeniti zbog niza razloga, a jedan je poseban. Zamislite, na primjer, da Hrvatska policija predloži podnošenje optužnice zbog korupcije protiv Plenkovića ili da je htjela kazneno goniti Račana, Sanadera ili Milanovića dok su bili premijeri! Nezamislivo! Možda bi nečemu takvom mnogi zapljeskali, ali to nitko niti očekuje niti smatra normalnim i mogućim. Što će reći da nedužnost političkom vrhu jamči – cijela zemlja. Ta svetost i nedodirljivost prema vodećim političarima je, naravno, naslijeđena, iz hrvatskih političkih vremena u prošlosti, a i pojačana brigom o “stabilnosti mlade države”. Tome je jedan od razloga što dugo nismo imali državu i što smo nepovredivost stranih ili nametnutih vlastodržaca sada prenijeli na svoje. Ali stoljećima državu nisu imali ni Židovi, pa ipak danas čitamo naslov “Izraelska policija predložila optužnicu protiv Netanyahua...” Riječ je o spornom sporazumu s telekomunikacijskom kućom “teškom” više stotina milijuna dolara, za koji bi protuusluga bili pozitivni tekstovi o izraelskom premijeru na portalu te kuće. I to nije prvi put da se izraelska represivna tijela bave svojim državnicima i drugim političarima. A što bi tek bilo da se u Izraelu dogodio – Agrokor!?
Utorak 4. prosinca
Pobjednička Oluja na sportskim borilištima
Nikad nećemo saznati bi li Luka Modrić bio prvi svjetski igrač da nije dijete rata, ali sigurno znamo da je simbol one Hrvatske koja je herojski iz ratne tagedije izrasla u zemlju koja zaslužuje svjetsko priznanje i poštovanje. Ante Kostelić je više puta rekao – da nije bilo samostalne hrvatske države, da smo ostali u Jugoslaviji, ne bi bilo svjetskih uspjeha Janice i Ivice, ne bi bilo hrvatskog skijanja. Od nogometne utakmice s Amerikom 1990., od košarkaškog finala također s Amerikom na Olimpijadi u Barceloni 2002., od kockastog poveza na čelu Gorana Ivaniševića u mečevima sa svjetskim veličinama, preko bronce nogometaša u Francuskoj, Janice, Ivice, Blanke, Sandre, Sinkovića, Martina, Fantele i Marenića, Glasnovića, Srbića... do nogometnog srebra u Rusiji, Čilića, Borne i Lukine Zlatne lopte u Parizu – hrvatski je sport najsnažnija legitimacija države u kojoj se pobjednička Oluja prenijela na sportska borilišta. Zacijelo je golema većina istih građana koji su na Trgu bana Jelačića u Zagrebu dočekali generale Gotovinu i Markača dočekivala i hrvatske sportaše, u istom nacionalnom zanosu. Tako je i Modrića sinoć dočekala cijela Hrvatska, on je istu zastavu koju je Tuđman poljubio na kninskoj Tvrđavi izvjesio na dvjema najvećim i najjačim sportskim tvrđavama u svijetu, na tvrđavi Svjetskog prvenstva i Reala.
Srijeda 5. prosinca
Putin umire od straha jer je Plenković osudio Ruse
Putin će umrijeti od straha, Andrej Plenković iznova je osudio Ruse, ovaj put njihovu akciju u Kerčkom tjesnacu gdje su zarobljena tri ukrajinska broda. U takvim osudama premijer postiže dva učinka, oba “u interesu” Hrvatske – umanjuje šanse za hrvatski izvoz u golemu zemlju kojoj je potrebno mnogo toga što Hrvati proizvode ili mogu proizvoditi, i ide na ruku uvoznom lobiju, to jest moćnim zemljama EU iz kojih uvozimo manje-više sve, pa i – slamu. Premda bismo slamu mogli izvoziti jer je ima neizmjerno mnogo u glavama hrvatskih političara. Inače je Plenkovićeva pomoć Ukrajini (među ostalim i obećanje da će joj iz iskustava Hrvatske pomoći u reintegraciji “okupiranih teritorija”) urodila nezapamćenim plodovima – dok se hrvatski premijer istrčava ne bi li se dodvorio europskim i svjetskim gazdama, dotle te gazde boli ona stvar za ruska posezanja i “tenzije” u Ukrajini. Zapravo postoje samo dva europska državnika koji “štite” Ukrajinu, i ne zna se koji je jadniji i nemoćniji – hrvatski premijer Plenković i ukrajinski premijer Porošenko.
Galerija - Luka Modrić osvoji Zlatnu loptu
Četvrtak 6. prosinca
Hrvatski ‘žuti prsluci’ otjerani u inozemstvo
Prosvjede “žutih prsluka” kakvi su razbjesnili francusku vlast sada imaju i Belgija i Nizozemska. Tako se u tri elitne i ugledne članice Europske unije pokazalo da su bruxelleske fraze jedno, a život drugo. A taj život u spomenutim zemljama diktiraju upravo oni – pogotovo Macron u Francuskoj – koji su postali ikone blagostanja u EU. Kad gledate čelnike razvijenih europskih država kako danomice paradiraju, rekli biste da svadba ne prestaje. Kroz blještavi zastor te svadbe provalili su građani s kojima se eksperimentira kao sa životinjama i koje se povećanjem državnih trošarina na gorivo želi odvratiti od automobila i prisiliti na javni prijevoz, a sve su nezadovoljniji i drugim poskupljenjima, troškovima i porezima kojima se na njih, pogotovo na sirotinju, svaljuje nepodnošljiv teret. Tako ne prestaje tradicionalni antagonizam između naroda na jednoj i sprege vlasti i bogatuna na drugoj strani. U Hrvatskoj ima mnogo više razloga za prosvjede, ali Plenković vodi razumnu politiku: da ne bi izišli na ulice i sukobljavali se s policijom, očajnike i nezadovoljnike tjera u inozemstvo.
Petak 7. prosinca
‘Sukob interesa’ maska koja služi moćnicima
Opet sprdačina s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa. Zašto? Prvo zato što je “sukob interesa” ublaženica za kriminal, nekome se škakljaju ruke umjesto da se na njih stave lisičine. Zatim, očekuje se moć gdje je nema. S Natašom Novaković na čelu odluke donose nemoćni koji moć glume. Kažnjavaju kaznama koje se tako i ne mogu nazvati – od osude ponašanja bez sankcija do sankcija teških nekoliko šteka cigareta umjesto nekoliko godina zatvora. Primaju prijave od onih koji bi sami trebali biti prijavljeni. Trebali bi biti odlučni, a svaki čas mogu biti smijenjeni. Moćnicima služe kao maska, kao dokaz da su pod nadzorom i budnim okom morala. I na njima se u javnosti uglavnom uvježbava prezir i poruga. Seljački ljevičar i liberal Beljak reći će da ne znaju “bi li piškili ili kakili”, a osuda Marića i Dalićke zbog kontakata i sastanaka kojima su ugrozili svoju vjerodostojnost “zgrozila” je bivšeg ministra financija Linića: “Živio sam s privrednicima, razgovarao s njima, sa svakim se nalazio, razgovarao sa svakim i svakog primio. Zar sam i ja ugrozio svoju vjerodostojnost?” Čelnica Povjerenstva, koja je došla na mjesto maknute Dalije Orešković, kaže da bi sada i sama mogla biti maknuta – do nove HDZ-ove komedije.
>> Pogledajte video o usponu Luke Modrića
Bez brige, Mile. Kad bi Milanović ušao u utrku, Pantovčak bi već bio na pola puta da se vrati u Hrvatsku, a Vučić zauvijek istjeran. Samo kad bi ušao u utrku!