Subota 21. srpnja
Ode još jedan promašeni Plenkovićev kadar
U priličnoj sjeni ostalih događaja iz ovog tjedna ostalo je Plenkovićevo razrješenje “komunikacijskog stručnjaka” Krešimira Macana, posebnog premijerova savjetnika. Netko je napisao da je na dočeku nogometnih reprezentativaca dovođenjem Thompsona pokušan državni udar, a Macan je na Twitteru dodao – “Koji nije uspio”.
Plenković je, naravno, znao tko je Macan, ali kao i u izboru niza drugih suradnika i imenovanju dužnosnika više je računao na korist koju mu mogu donijeti nego na njihov “lik i djelo”. Nabrojimo samo neke. Pupovac ustrajno blati Oluju, a Tuđman ga je spasio od sudskog progona nakon što je u vrijeme rata bio izjavio da je prekršteno 11.000 srpske djece. Vujčića, guvernera HNB-a, na sve strane optužuju da HNB, koji je u milijardskim gubicima, vodi kao servis stranih profitera. Saucha svojim glasom u Saboru održava HDZ na vlasti, a osumnjičen je za kriminal. Kadrovi su HNS-a desetljećima opanjkavali Tuđmana i HDZ, optužujući ih za agresiju na BiH i ustrajavali na Beogradu miloj tvrdnji o jednakoj krivnji za rat... Macan je ostao poznat po tome što je u dvije predizborne kampanje koje je vodio glavni cilj bilo ocrnjivanje protivnika lažima, poluistinama i ismijavanjem. Plenkovićev polusvijet.
Nedjelja 22. srpnja
Iseljavaju se Hrvati, a useljavaju strani interesi
Što će svojoj djeci i unucima moći pričati dužnosnici Vlade i HDZ-a – Andrej Plenković, Milijan Brkić, Zdravko i Goran Marić, Tomislav Tolušić, Ana Murganić i drugi drugovi? Pa moći će im pričati kako su im, iselivši desetke tisuća ljudi u inozemstvo, raskomotili život, učenje, upis u škole i na fakultete. Upravo je “njihov” Državni zavod za statistiku objavio podatak da je lanjska godina, a u cijeloj je vladao HDZ, bila rekordna – iselilo se 47.400 hvatskih građana koji su sa sobom poveli 8828 djece do 19 godina, od toga 6827 do 15 godina. Još nema podataka koliko je među njima djece iz osnovnih škola, vrtića i jaslica. Zatim će svojim potomcima iz svojih vlastitih primjera moći dati naputke za stvaranje životne sreće sebi i svojim bližnjima – kako zaposliti braću, svoje žene i muževe, sinove, stričeve, kumove, prijatelje. Zatim će im dati naputke kako se penjati u političkim i inim hijerarhijama, kako istiskivati poštene i opasne, a “utiskivati” nepoštene i bezopasne kako bi zemlja zadržala kontinuitet. Zatim će ih moći naputiti kako se osloboditi čestitih koji su se slučajno prokrijumčarili u elitu pokvarenjaka. I ne dao Bog da netko zaključi kako se iz Hrvatske iseljavaju Hrvati, a u nju useljavaju strani interesi i kako u njoj ostaju oni koji će ih štititi.
Ponedjeljak 23. srpnja
Teški tjedni za Pupovca, Novosti, Antu Tomića...
Ne jednom napisao sam da zapravo žalim jugonostalgičare ili one koji teško podnose hrvatsko domoljublje. Oni se svako jutro bude u državi koju nisu željeli, milijuni se bude u državi koju su jedva dočekali. A zamislite kako su se osjećali proteklih tjedana okruženi slavljem tih milijuna, grbovima, zastavama, pjesmama...! I nisu tom mnoštvu ostali dužni ni Milorad Pupovac ni Novosti ni Jurica Pavičić. No najiskreniji bio je Ante Tomić, miljenik kritike u Češkoj, zemlji slavnoj po humoru u književnosti u kojoj je dočekan kao otrcani autor kojega se ne isplati ni čitati ni prevoditi. Ako nema talenta za prozu, bar ne krije svoje namjere. Tako je svojedobno napisao kako bi strojnicom trebalo prošarati po Saboru. A sada je, dok su mu se stotine tisuća navijača pričinjale kao pijana rulja koja pjeva “Vilu Velebita”, spas vidio u zatvoru kojim se takvo pjevanje nekad kažnjavalo i kojeg se, kako pošteno priznaje, “s čežnjom sjetio” dok ga je pritiskalo nepodnošljivo veselje. Prije koji mjesec se i Nenad Stazić, poput Tomića, sjetio starih vremena pa je napisao: “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika”. Od Francuske revolucije do danas najjači su argumenti ljevice – metak ili zatvor. Pogotovo kad se ima talenta za humor.
Utorak 24. srpnja
Tko su zapravo ti veliki medijski autoriteti
Ljevičari su jedva čekali i dočekali kada će nam lekciju zbog druženja Thompsona s hrvatskim nogometnim reprezentativcima očitati inozemni mediji. Jer kad, na primjer, nešto o našim nepodopštinama napišu “Financial Times” ili “Frankfurter Allgemeine Zeitung”, onda to djeluje kao revolver uperen u čelo grešne Hrvatske koja bi se trebala unerediti od straha. Ali tko su zapravo ti veliki medijski autoriteti? Piše li “Financial Times” o svakodnevnim rasističkim incidentima u V. Britaniji? Kad piše o zločinima u NDH, srami li se redakcija toga lista svoga velikana Churchilla koji je Indijcima, Kurdima i drugima napravio nezapamćene zločine prema kojima su Pavelićevi bili “amaterski”? Srami li se što pripada zemlji koja je bez razloga, uz izmišljenu izliku o oružju za masovno uništavanje, s Amerikom pošla u vojni pohod na Irak, u kojem je izravno u ratu ili od posljedica invazije poginulo i umrlo milijun Iračana? Stidi li se “Frankfurter” što je Hitler preko ultradesničarske Alternative za Njemačku i danas u Bundestagu? Stidi li se što njegova Njemačka guli siromašne zemlje po svijetu i Europi, pa tako i Hrvatsku (Hrvatski telekom, banke itd.)? Ne stide se ni “FT” ni “FAZ” jer oni pripadaju državama čija zla iskupljuje moć.
Srijeda 25. srpnja
Sportski uspjesi postignuti su vlasti i politici unatoč
Širi se a i zaoštrava rasprava o gradnji nacionalnog nogometnog stadiona. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić odlučno je za gradnju, a protivnicima poručuje neka crknu. Predsjednik NK Osijek Ivan Meštrović predlaže da taj pothvat financira iseljeništvo. Predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić je za nacionalni stadion, ali ne treba žuriti i nipošto projekt dati “Hrvatskom nogometnom savezu dok ga vode Mamićevi prijatelji, Gradu Zagrebu dok ga vodi uskočki optuženik Milan Bandić ili do sada najkorumpiranijoj vladajućoj većini predvođenoj Andrejem Plenkovićem”. Jer će izbijati skandali i nikad neće biti završen. Da je uvelike u pravu pokazuje i skandalozni primjer maksimirskog stadiona. Ja pak imam prijedlog koji će se u prvi mah malo kome svidjeti. Dakle, nacionalni sadion ne treba graditi, ne treba dirati u nogometnu organizaciju i iz nje pokušati istjerati Mamićev duh, ne treba mijenjati ni Bandića ni Plenkovića. Jer gotovo svi veliki hrvatski sportski uspjesi nisu postignuti zahvaljujući državi nego unatoč njoj, niti zahvaljujući dobrim uvjetima u kojima se sportaši pripremaju nego unatoč nepodnošljivm uvjetima. A Hrvatska bi definitivno izgledala jadno kad ne bi bilo sportaša koji tom jadu što ga stvaraju vlast i politika ne bi bili radosna suprotnost.
Četvrtak 26. srpnja
Zašto Hrvat ne može u BiH ono što može Turčin
Uoči dočeka koji mu je priredilo rodno Livno u Bosni i Hercegovini, nogometni izbornik Zlatko Dalić među ostalim je izjavio: “Kao što smo na Svjetskom prvenstvu bili puni domoljubnih emocija i nogometom predstavili Hrvatsku i Hrvate cijelom svijetu, učinimo to i u našoj domovini, u mome Livnu”. Bio je to po svemu hrvatski događaj, i po desecima tisuća Livnjaka i drugih koji su došli pozdraviti Dalića, i po pjevačima Buliću, Škori, Thompsonu, Joli i Nini Badrić, i po pjesmama, i po dekoru... Baš kao da je doček u Hrvatskoj. Trenutačno sam blizu Dalićeva zavičaja, odakle svake godine skoknem do Hercegovine, do Gorice, Gruda, Širokog Brijega, Međugorja, ali i do Tomislavgrada i Livna, i ondje se uopće ne osjećam kao da sam u drugoj državi. Zar taj osjećaj da sam u svojoj domovini, u Hrvatskoj, ili doček u Livnu mogu “ugroziti suverenitet” Bosne i Hercegovine, kako bi se učinilo Ivi Goldsteinu i sličnima koji tu ugrozu vide u pjesmi “Lijepa li si” koja slavi Herceg-Bosnu? “Ugrožava” ga, na primjer, puno manje nego trijumfalni Erdoğanov skup u Sarajevu. Pa kad može Turčin u tuđoj zemlji biti Turska mogu i Hrvat i Srbin u svojoj zemlji biti Hrvatska i Srbija.
Petak 27. srpnja
Kutleša – vjerni poslušnik Papinske Države
Vatikan navodno priprema veliku smjenu na Kaptolu – kardinala Bozanića, koji bi otišao u mirovinu, naslijedio bi porečko-pulski biskup Dražen Kutleša. Ne bi to bilo ništa ni neobično ni neočekivano. Kutleša je svojedobno na svom sadašnjem mjestu zamijenio biskupa Milovana koji se odlučno usprotivio predaji istarske, hrvatske Dajle Talijanima. Okrećući leđa hrvatskim nacionalnim interesima, pokazao se kao vjerni poslušnik Papinske Države, nimalo se ne razlikujući od hrvatskih vlasti koje su poslije Tuđmanove smrti mnoga hrvatska nacionalna bogatstva budzašto prodale odnosno predale Europskoj uniji, to jest njezinim moćnim zemljama. A jedno veliko moralno hrvatsko bogatstvo, kardinala Stepinca, papa je Franjo relativizirao na nečuven način – za ocjenu o Stepincu osnovao je mješovitu vjersku komisiju u kojoj su bili i predstavnici Srpske pravoslavne crkve koja je, na primjer, 2006. godine, na zgražanje i srbijanske javnosti, svetima proglasila dva četnička koljača iz Drugog svjetskog rata. A bila je i huškač na rat protiv Hrvatske devedesetih te je manastire ustupala srbijanskoj agresorskoj vojsci. Ljevičarskom papi iz Južne Amerike očito je cilj iz crkvene hijerarhije u Hrvatskoj ukloniti sve koji hrvatski dišu. No u Boga se može vjerovati i kad se ne vjeruje u papu.
Ono što je izmišljeno ni ne postoji...zato je idealno na to se i pozivati! Ivkošić to dobro zna.