“Od prvoga objavljivanja Ispovijesti londonskoga gangstera 2002. posjetio sam mnoge zemlje držeći govore po župama, školama, fakultetima i zatvorima. Ostao sam iznenađen shvativši da je moja priča o napuštanju svijeta nasilja i kriminala i okretanju prema Bogu pronašla svoj put do mnogih srca”, piše na početku svoje knjige “Ispovijest londonskoga gangstera” John Pridmore, koja je na hrvatskom izašla u izdanju splitskog Verbuma. Svjedočanstvo je to koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim, jer Pridmore počinje svoju ispovijest brutalnim scenama iz londonskog podzemlja, u kojem je bio izbacivač i diler droge, a kulminaciju doseže tučnjava u kojoj je gotovo ubio mladića. No, to je bio i trenutak koji mu je stubokom promijenio život te je od brutalnog kriminalca postao obraćenik i evangelizator. – Ljudi u meni vide osobu koja nije savršena unatoč snažnu duhovnom obraćenju koje se dogodilo te noći u mojemu stanu u Londonu. Vide osobu koja je razorena i kojoj je stalno potrebno Božje milosrđe i milost. Svakome od nas potrebni su Božje milosrđe i milost jer svi griješimo (što znači da doživljavamo neuspjeh). Često u životu činimo stvari zbog kojih se kajemo. Često povrijedimo jedni druge, riječju ili djelom. Ali Bog i njegovo beskrajno opraštanje uvijek su tu za nas bez obzira na počinjena djela. On nas ne napušta. Kada se osjećam slabo ili slomljeno jer sam možda bio grub prema nekome ili sam se odao bludnim mislima, zamolim Boga da mi pomogne da volim sebe i budem blag prema sebi – piše u uvodu Pridmore i dodaje da je “jedna od najtežih stvari prihvatiti samoga sebe”.
Smatrao sam se zlim
– Dugo mi je trebalo da uspijem u tome. Smatrao sam sebe zlim zbog nasilja u kojemu sam sudjelovao i počinjenih zločina. Nisam mogao vjerovati da bi Bog mogao voljeti nekoga poput mene – iskren je Pridmore. Evo kako opisuje taj ključni trenutak u svome životu, kada je pomislio da je ubio čovjeka. – Bilo je ljeto 1991. Bio sam izbacivač u Nightingalesu, popularnome pubu u londonskome West Endu. Te je večeri bilo prilično mirno pa sam se nadao da ću na kraju smjene odvesti jednu plavušu koja mi se nabacivala u noćni klub Stringfellows. Bila je to jedna od povlastica rada na mjestu izbacivača: žena koliko ti srce hoće. Na kraju večeri, kao i obično, počeo sam obilaziti bar i govoriti ljudima da dovrše svoje piće. Većina izgreda u pubovima i klubovima događa se u vrijeme zatvaranja. Ljudi očito ne shvaćaju da izbacivači nisu dodatno plaćeni za čekanje dok oni, odugovlačeći, završavaju svoje piće. Zbog toga izbacivači često gnjave goste dok ne odu. Otišao sam do skupine mangupa koji su imali nešto više od dvadeset godina i koji su sjedili na samom kraju šanka.
– Idemo, momci. Molim vas, završite s tim pićem – rekao sam odlučno.
– Otići ću kada me bude volja – odbrusio mi je jedan u bijeloj majici. Bio je vrlo pijan.
– Slušaj – odgovorio sam oslonivši se o stol – imate dvije minute, a onda svi letite van. Jasno? Nasmijali su se i nastavili pijuckati iz svojih krigla. Dok sam se probijao prema drugomu kraju šanka da potjeram nekolicinu koja je tamo još uvijek pila, čuo sam komešanje. Okrenuvši se, vidio sam dvojicu drugih izbacivača kako podižu onu skupinu pijanih tipova, vuku ih prema vratima i izbacuju na ulicu. Požurio sam da pomognem kolegama. Kada sam došao do vrata, ova su petorica vikala i pokušavala se vratiti unutra. Uz nekoliko spretnih poteza prepriječio sam im put i, zaronivši ruku u džep svojega štofanog kaputa, pronašao sam i lako nataknuo na šaku metalni bokser. Dok su se drugi izbacivači mučili s četvoricom iz te skupine, peti, najpijaniji, pokušao se progurati pored mene. A ne, nećeš, pomislio sam i odgurnuo ga svom snagom. Navalio je ponovno. Ovoga sam puta zamahnuo šakom i odalamio ga po bradi te je zateturao unatrag. Izdahnuvši glasno, srušio se i pri padu udario glavom o pločnik tako da mu je lubanja puknula. Krv je prsnula na sve strane. Brzo sam skinuo metalni bokser i vratio ga u džep mašući rukama po zraku kako bih pokazao da sam ga samo udario šakom.
Nisam očekivao da će tako pasti. U tomu su trenutku ljudi već paničarili i vrištali vidjevši tipa kako nepomično leži u lokvi krvi. Moji kolege izbacivači stajali su uokolo, ne znajući što učiniti. Tada je jedan od njih otrčao u klupski ured nazvati hitnu pomoć. Oko tipa na pločniku počele su se okupljati mušterije kluba, vidno potresene. Ja sam bio omamljen i sve mi je bilo kao u magli.
Ruka na ramenu
– Mrtav je! Mrtav je! – vrištala je jedna djevojka.
Ako jest, mislio sam, sam je kriv. U sljedećemu sam trenutku osjetio nečiju tešku ruku na svojemu ramenu.
– Sinko, hajdemo odavde, ubio si ga. Bio je to moj prijatelj Buldog koji je došao ovamo čak iz istočnoga Londona popiti piće sa mnom.
– Johne, daj mi ključeve svojega auta. Ja ću ga odvesti natrag, a ti uzmi taksi ispred Cairosa. Buldog je znao da, kada izbacivač ozlijedi mušteriju, pub uvijek pozove taksi ispred Cairosa, kluba u susjednoj ulici. To činimo zato da nas nitko ne bi vidio kako napuštamo pub. Dodao sam mu ključeve, zatim sam brzo prošao kroz podrum bara i izišao na stražnja vrata. Kada sam došao u Cairos, Buldog je već bio tamo; sjedio je u mojemu autu. Odlučio sam ne čekati taksi, nego se sam odvesti natrag u Leyton. – Johne, ubio si tipa. Moraš smisliti što ćeš sada – klinički je hladno rekao Buldog dok smo se vozili Ulicom Strand.
da bog zaista postoji, ne bi ovaj lik ni postao gangster