- Jedna desetica krunice više, jedna tableta manje – jedinstven je recept ozdravljenja od teškog PTSP-a Mirka Sigurnjaka, danas 42-godišnjeg umirovljenog hrvatskog branitelja iz Požege koji je prošao mnoga ratišta u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, piše magazin Oluja.
U rat se uključio od prvoga dana. Među prvima je, 7. srpnja 1991.godine postao profesionalni pripadnih Zbora narodne garde, a formiranjem 123.požeške brigade prelazi u nju. Bio je prvi zapovjednik protuzračne obrane koju je i oformio unutar 123.brigade te njezin najmlađi satnik. U borbama u Gornjoj Šumetlici je ranjen, a sudjelovao je na ratištima u Hrvatskoj i BiH. Mnogo puta je gledao smrti u oči te nekim čudom bivao spašen, a najteže mu je bilo proživljavati smrt svojih suboraca.
Poslijeratno ludilo
Sve to odrazilo se na njegovo zdravlje zbog čega je zajedno sa svojom obitelj prolazio tešku kalvariju liječenja po različitim psihijatrijskim ustanovama. Oni koji su ga tek sada upoznali u njemu vide čovjeka vedrine, životne radosti i nesalomljivog duha. I zbog toga im je nezamislivo da je upravo taj čovjek pomišljao da si oduzme život te strahovao da bi mogao nuditi i svojim najmilijima.
- Rat i sve ono što sam prošao počelo se manifestirati na meni već krajem moje profesionalne vojne službe iz koje sam 1995. otišao u mirovinu. U početku nisam imao neke ispade već sam osjećao da se mijenjam i da nisam više kao prije. Na početku sam svoju bolest pokušao riješiti s nekim laganim tabletama. Liječnik mi je rekao da nije ni čudo što mi se to događa s obzirom na sve što sam prošao, ali da vjeruje da je to mogu prebroditi jer sam jak. Međutim, moje stanje se iz dana u dan pogoršavalo. Sve više me je hvatalo poslijeratno ludilo. Počinju se javljati problemi sa snom, vrištanje i galama u snu, mokrenje u postelju, svađe u obitelji i sa bližnjima. Nemogućnost normalnog djelovanja u obitelji sa sobom je nosila i neke određene posljedice kako na mene tako i na moju obitelj. Znao sam se zatvoriti u sobu i razmišljati o najcrnjim scenarijima završetka svoga života bojeći se da ću nauditi i svojoj obitelji. Kćer je tada imala godinu dana – prisjeća se Mirko koji je postajao sve agresivniji sa sve većim brojem ispada.
Na liječenju sam upoznao časnu sestru koja me je rečenicom: 'Moli se i bit ćeš spašen', trgla iz mog ludila
Tada su krenula liječenja po ustanovama koja su bila nova trauma, ne samo za njega, nego, kako kaže i za njegovu obitelj, ali i liječnike. –Liječio sam se u više navrata i kod više liječnika tražeći pomoć, ali nikako nisam želio priznati da je to PTSP i nisam želio da drugi znaju da sam ja zbog rata ‘prolupao’, jednostavno bilo me sramota te moje bolesti. Bilo je jako puno krasnih osoba koje su mi u tom životnom razdoblju pomagale, od dr. Marice Topić iz lipičke bolnice pa do dr. Jakovljevića kojeg mi je ona preporučila – objašnjava Mirko čije je liječenje trajalo punih šest godina.
Za to vrijeme, dodaje, i Bog je činio svoje. O Bogu i vjeri Mirko je intenzivnije počeo razmišljati tek odlaskom u rat jer do tada nije išao ni u crkvu niti se redovno molio i obraćao Bogu. -Moja majka bila jedina osoba u obitelji koja nas je odgajala u vjeri iako se to baš ne bi mogao nazvati pravim odgojem u vjeri. Naime, moja je obitelj bila jako siromašna i ta velika neimaština je diktirala naš život. Tako da nedjeljom nisam išao na misu jer nisam imao što obući i obuti za misu. Nije bilo molitve za stolom. Kao dijete želio sam biti bolje upoznat sa vjerom, ali materijalna situacija je bila takva da se jedino mislilo kako preživjeti. Ali bez obzira na sve to mogu reći da sam odgajan u vjeri koliko je to bilo moguće u situaciji kada si gol i bos, žedan i gladan – prisjeća se Mirko kojeg je odlazak u rat preko noći natjerao da počinje žuditi za nečim što će mu dati sigurnost u vremenima kada je život imao malu cijenu.
Čudo se dogodilo
Tada je počeo sve više razmišljati o Bogu, zazivao ga da mu bude u pomoći kao i u pomoći njegovim suborcima i prijateljima te domovini. -Moj prvi odlazak na teren povezan je sa susretom sa svećenikom koji nam je dijelio krunice. Tada nam je poručio da nam krunica ne bude samo privjesak oko ruke ili vrata nego snaga i zaštita u trenucima ratnih djelovanja. Moja prva molitva u rovu je bila: „Dragi Bože znam da nisam dobar vjernik i tvoj sluga, ali od sada ću uvijek tebe častiti i slaviti, moliti se Tebi uvijek i svagda u svim prilikama svoga života samo me sačuvaj i pazi na mene.“ Svakim danom moja vjera je sve više i više rasla u svim prilikama i neprilikama. Shvatio sam da sam bez Njega nitko i ništa, da mi je On sve, da me čuva i da se na Njega mogu uvijek osloniti – objašnjava Mirko čija se vjera ponovno poljuljala na početku bolesti.
Na liječenu je upoznao jednu časnu sestru koja ga je trgla iz njegova ludila i vratila u normalan život jednom rečenicom: „Moli se i bit ćeš spašen“. Uzeo je krunicu u ruke i odlučio moliti. Zbog toga je i svoje liječenje počeo lakše prihvaćati. Kako je vrijeme prolazio krunica je postala nerazdvojni dio njega. Kada su svi u bolnici pozaspali iskradao se i tražio mirno mjesto gdje bi mogao moliti.
- Sam sebi sam rekao da ću sada moliti krunicu, i za svaku izmoljenu deseticu neću uzeti tabletu. To je bila metoda liječenja za koju nije znao ni moj liječnik. Samo Bog mi je mogao pomoći da se riješim tableta i da danas ništa više ne pijem. Jednostavno sam osjetio da u toj krunici ima nešto što me izvlači iz moga ludila. Krunica je napravila čudo. I liječnici su kazali da je to čudo jer nisu zabilježili da je netko nakon toliko godina liječenja ostavio tablete i da je zdrav – objašnjava dodajući da mu je časna sestra puno pomogla i s jednom knjižnicom „Put u život“ koju je svima podijelila.
Danas je, kaže, sretan čovjek zahvalan svima koji su mu pomogli, pogotovo časnoj sestri i liječnicima, svojoj obitelji i prijateljima, a najviše dragom Bogu.
– Nezamislivo mi je da mi danas dan prođe bez molitve i zahvale Bogu za zdravlje, ali i za sve drage ljude. To je nešto što mi je duboko u srcu, hrana za moju dušu. Iako sam više puta operirao kralježnicu ja mogu reći da sam zdrav čovjek jer sam u srcu i duši zdrav. Žao mi je što među braniteljima nema više pouzdanja u Boga kao što je bilo za vrijeme Domovinskog rata jer to je jedino što nam može pomoći, a ne neka politika koja nas samo razdvaja – poručuje Mirko koji već 21 godinu živi u skladnom braku s Mirelom.
Sin i kći su mu potpora
Imaju 19-godišnju kćer Ana Mariju, studenticu prve godine marketinga u turizmu i 11-godišnjeg sina Davida, učenika petog razreda Katoličke osnovne škole u Požegi.
Nakon ozdravljenja pomalo se počeo uključivati u život svoje Župe sv. Terezije Avilske u Požegi. Postajao je sve aktivniji da bi danas bio glavni župnikov suradnik, čitač na misnim slavljima i aktivni Caritasov volonter. - Nakon dugogodišnjeg liječenja nije bilo lako privikavati se na nekakve nove stvari u životu. Trebalo je ponovno steći povjerenje, pokazati drugima da si se promijenio. U župi su me dragi ljudi i na neki način bliže privukli Crkvi i za to sam im jako zahvalan. Volontiranje u raznim župnim aktivnostima moju vjeru produbljuje svakim danom sve više i čini sretnim – poručuje Mirko koji je svakodnevno na raspolaganju župniku, a mi smo ga zatekli kako marljivo izrađuje upravo krunice Caritasovoj radionici.
>>'Zbog rezanja prava branitelja ići ćemo i do Strasbourga'
>>Iz pakla alkohola izvukla ga je podrška supruge i prijatelja franjevaca
Tko vjeruje u Boga sve mu je jasno o čemu čovjek priča. A onima koji ne vjeruju preporučujemo da budu strpljivi doćI će i njihovih pet minuta a barem na samrti jer onda ostajemo sami i svi se ponovo vjerojatno pitamo A možda ipak postoji?