Kakva je sudbina Mosta nezavisnih lista, političkog projekta koji je zaljuljao našom političkom scenom? Vjerojatno bi u ovom trenutku najtočnije bilo reći – neodlučna i nedefinirana, kao i oni sami. U ovih mjesec dana od formiranja Oreškovićeve Vlade nisu se uspjeli nametnuti nijednom vlastitom inicijativom, nisu uspjeli nametnuti svoju priču. Izgleda da su sebi namijenili ulogu kontrolora, a ne kreatora hrvatske politike. Njihova pozicija prije je reaktivna nego aktivna. Ustvari, možda je pogrešno tu govoriti o ikakvoj “poziciji”. Svojim glasanjem u Saboru za izbor Ranka Ostojića na mjesto predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, unatoč protivljenju svog koalicijskog partnera iz Domoljubne koalicije, pokazali su da sebe jednako vide i u ulozi opozicije. Mnogi su to protumačili kao odraz njihova političkog amaterizma, nedostatka jasne platforme i identitetskog lutanja, ako već ne i kao ozbiljnu krizu unutar vladajuće koalicije i najavu novih izbora.
No što ako su taj njihov amaterizam, to njihovo identitetsko lutanje i naivnost samo hinjeni, ako se radi o smišljenoj strategiji pozicioniranja nove stranke na hrvatskoj političkoj sceni? Ako je riječ o strategiji, onda je jedino smisleno reći da je glavna meta mostovaca u tom pozicioniranju ne HDZ, već SDP. Tome u prilog govore i izjave predstavnika Mosta odmah nakon izbora Ranka Ostojića na čelo Odbora, koje su redom bile usmjerene protiv SDP-a. Iz toga se može očitati zamisao Mosta da svoje koaliranje s Domoljubnom koalicijom iskoristi kako bi potisnuo SDP i uspostavio se kao glavna opozicija HDZ-u. Ideja je iskoristiti vlast kako bi se s tog mjesta učvrstili na mjestu oporbe. Politika naivnosti i hinjenje amaterizma ponekad i nisu potpuno naivni. Indiciju da je posrijedi upravo ovakav manevar možemo naći i u nedavnoj senzacionalnoj objavi da se Božo Petrov povlači s mjesta predsjednika Mosta, na kojem bi ga zamijenio Ivan Kovačić, koja je, doduše, odmah i demantirana, ali je ostavila mjesta za nagađanja o tome u kom se smjeru u Mostu razmišlja o tome kako izbjeći sudbinu da budu samo sezonski igrač na političkoj sceni.
Takav scenarij značio bi da je opcija raspada vladajuće koalicije isključena sve dok se Most ne konsolidira na toj poziciji premda ćemo vjerojatno učestalo svjedočiti Mostovim opstrukcijama u Saboru i Vladi i inicijativama Domoljubne koalicije. Most bi tako pokušao slati pozitivne signale prema ljevici, s namjerom da zadavanjem glavobolja HDZ-u pridobije simpatije SDP-ovih glasača i proguta dobar dio SDP-ova centra. U toj strategiji imala bi smisla i nagađanja o odlasku Petrova i imenovanju Kovačića za lidera Mosta jer bi Kovačić bio prihvatljiviji glasačima sklonijim ljevici od Petrova, za koga važi da je “čovjek crkvenih krugova”. Ovakvo guranje Mosta prema ljevici odgovara i Karamarku, ne samo zbog toga što bi time oslabio Milanovićev SDP nego i zato što se želi čvrsto usidriti na desnici kao lider “konzervativne revolucije” u Hrvatskoj. Trenutačni potresi u SDP-u, koji prijete i raskolom u toj stranci, ako Milanović odnese pobjedu na unutarstranačkim izborima, u što ne treba sumnjati, također idu u na ruku ovoj kalkulaciji. Most je tu sebi izborio vrlo lagodnu i efektnu poziciju za preuzimanje uloge glavne oporbe od SDP-a budući da oni mogu prihvatiti sve kritike na račun Vlade koje dolaze od SDP-a i provoditi ih u djelo. Tako bi SDP-ovi simpatizeri shvatili da Most provodi ono o čemu SDP samo priča.
Guranjem Mosta ulijevo Hrvatska bi tako praktički zaokružila proces marginalizacije ljevice i njena odlaganja na “smetlište povijesti”, koji je započeo još referendumom o braku. Već tada se, naime, pokazalo da dvije trećine hrvatskog biračkog tijela inkliniraju desnici. Dvije glavne stranke dolazile bi s desnice, kao što je to slučaj, primjerice, u Poljskoj. HDZ bi se ušančio na poziciji iliberalne (orbanovske) desnice, dok bi Most pokušao balansirati kao njen desni liberalni pandan. Tako bi Hrvatska ideološki krenula putem srednjoeuropskih država, koje su već jasno ocrtale okvire oko kojih će se strukturirati nova europska politička paradigma.
To je trend koji je teško zaustaviti. Jedino još nije sigurno ima li Most kapacitet provesti u djelo ovakav politički manevar. No to možda i nije presudno jer se radi o povijesnim silnicama koje su jače od namjera, motiva i odluka pojedinih političkih aktera. U svijetu bez alternative ponekad i politika naivnosti može, nenamjeravanim posljedicama, ishoditi predvidljiv rezultat.
>> Angela Merkel prvi antifašist demokratske Europe
>> Umalo smo postali Sirijci praveći se Englezima
