Najveći civilizacijski iskorak – osvajanje svemira – bio je “malen korak za jednog čovjeka, ali velik za čovječanstvo”. Promatranje svemira i zvijezda od antike i srednjeg vijeka, preko renesanse, do suvremenog doba fasciniralo je čovjeka. I brojni su naši znanstvenici istraživali svemir.
Tim se riječima posjetitelje uvodi u veliku izložbu “Hrvatska svijetu” Večernjeg lista, a zapravo opisuje središnju impozantnu instalaciju ove izložbe koja govori o hrvatskim velikanima koji su tijekom povijesti svojim djelovanjem promijenili svijet. Riječ je o velikom “Suncu” promjera 5 metara čiji je autor naš poznati akademski kipar Marin Marinić. Stručni suradnik na Akademiji likovnih umjetnika u Zagrebu, autor je još nekoliko radova na izložbi na kojoj se može pogledati više od 1500 raznovrsnih eksponata. U Meštrovićev paviljon gdje se izložba može pogledati svakog dana od 9 do 21 sat, sve do 15. svibnja, izlošci su stigli iz cijele Hrvatske kako bi prenijeli ideju o utjecaju koji su Hrvati tijekom povijesti imali na globalne procese. Da mu je i samom ta ideja veoma bliska te da je pokušava svojim radom širiti dalje, u intervju za Večernji list govori upravo Marin Marinić te otkriva kako je tekao proces izrade “Sunca”, što ono predstavlja, ali i kakva je situacija s umjetnošću u Hrvatskoj općenito.
Koja ideja stoji iza “Sunca”, središnjeg izloška izložbe “Hrvatska svijetu” te kako je ono nastalo?
Ima puno poveznica između “Sunca” te izložbe koja govori o Hrvatima koji su mijenjali svijet. Za početak, mnogi su hrvatski velikani bili uistinu fascinirani svemirom te su zaslužni za mnoga postignuća koja su u konačnici omogućila čovjekov put u svemirska prostranstva. Tu se pritom posebno ističe Herman Potočnik Noordung, bez kojeg ne bi bilo slijetanja na Mjesec. Uostalom, “Sunce” simbolizira i toplinu te optimističnost koja nam je svima potrebna. Na projektu smo radili dva mjeseca, u prostoru Akademije likovnih umjetnosti. Najprije smo napravili kalup pa smo lijevali segmente od poliestera koje smo onda spajali, na licu mjesta,u Meštrovićevu paviljonu.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Što vas je osobno privuklo da se pridružite ovom projektu koji otkiva priče o Hrvatima koji su mijenjali svijet?
Autori izložbe došli su na ideju da izrade “Sunce”, a s obzirom na to da je odmah na početku organiziranja ove izložbe ostvarena suradnja s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj ja predajem, angažiran sam na projektu. Također, još me nešto povezuje s ovom tematikom jer sam ja, naime, prije osam godina imao izložbu koju sam nazvao “Mi Hrvati”, a koja je nastala na temelju slične ideje kao ova izložba Večernjeg lista. Cilj mi je bio educirati Hrvate o tome da nismo mi baš tako maleni. Odnosno, možda jesmo malen narod, ali imamo velike ideje. Tako da se cijeli moj rad u kojem pokušavam predstaviti javnosti hrvatstvo uistinu fantastično poklopio s ovom izložbom “Hrvatska svijetu”. Cilj je pokazati nama i svijetu da uistinu vrijedimo.
Oko “Sunca” su postavljene i vaše “Tarare”, osam skulptura iz 2012. godine koje zapravo prikazuju Hrvate s Novog Zelanda. Koja priča stoji iza tih skulptura i kako su povezane s tim Hrvatima koji su mijenjali svijet?
To je samo jedna od tih priča koje sam čuo i koje pokušavam širiti. Ja sam, naime, dugo godina igrao ragbi te su jednom prilikom, kada su došli igrati s nama, preda mnom hrvatski iseljenici s Novog Zelanda plesali ples “haku”. To me se jako dojmilo, a zapravo je riječ o njihovu tradicionalnom ratnom pokliku i plesu u kojem, između ostalog, pozdravljaju Sunce usklikom: “Sunce sja!” Tako su “Tarare” povezane sa “Suncem”, a uklapaju se u izložbu jer je to priča koja pokazuje kako su hrvatski iseljenici promijenili okruženje u kojem su se naselili. Početkom 19. stoljeća oni su, naime, naselili sjeverne obale Novog Zelanda te su se zbližili s lokalnim Maorima. Lokalno ih je stanovništvo prozvalo upravo Tararama zbog brzog govora i česte upotrebe glasa “r”. Ono što mi se u toj priči sviđa jest činjenica da su Hrvati na Novi Zeland došli bez ičega, a sada se ubrajaju među najuspješnije narode. Kada su stigli na Novi Zeland, bili su veoma radišni, za razliku od Maora koji su sakupljači i ratnici. No oni su se međusobno prihvatili i organizirali suživot. Eto, upravo su takve priče o Hrvatima one kojima se veselim i koje bih htio da što više ljudi čuje, između ostalog, i preko umjetnosti.
Jesu li hrvatski uspjesi nedovoljno zastupljena tema, kako u umjetnosti tako u javnosti općenito?
Svaki bi umjetnik trebao raditi ono što osjeća, ja mogu samo za sebe govoriti da se svakako trudim potaknuti tu temu u javnosti i pritom treba naglasiti da meni, primjerice, nije toliko cilj educirati, nego probuditi zajednički duh i poticanje emocija. Ja svojim radom teško mogu nekoga nešto naučiti, ali pokušavam kvalitetnim pričama djelovati na to da naš čovjek, kada ode van iz Hrvatske, bude ponosan. Jer su Hrvati često, kada odu u svijet, jako uspješni, uspiju u svojim naumima i te priče treba ispričati. To isto radi i ova izložba, ali na nešto drukčiji način. Ona kroz umjetničke, tehničke i razne druge eksponate educira. Ista je ideja, ali izvedena na drukčiji način.
Kako se vama osobno sviđa kako je izložba na kraju ispala?
Meni je izložba odlična! Jako je zanimljiva i pitka te je prilagođena svim naraštajima tako da uistinu svi mogu ovdje pronaći nešto za sebe. Prikupljeno je jako puno eksponata, oko 1500, što je golem broj i to sigurno nije bilo nimalo lako, posebice ako se uzme u obzir da su stigli iz cijele Hrvatske. Dok se prolazi izložbom, vidi se da su priče o velikanima dobro uklopljene jedna u drugu. Sviđa mi se što ovdje nije riječ o nekom pojedincu koji je nekim svojim važnim izumom promijenio svijet, nego se priča priča o brojnim velikanima koji su promijenili svijet u cjelini.
Možete li izdvojiti nešto što je vama osobno najzanimljivije na izložbi ili nešto što vas je iznenadilo jer do sada niste znali?
Svakako, ima jako puno toga što sam tek sada naučio i to mi je jako drago. Mene se najviše dojmilo što su kreatori izložbe uspjeli pronaći autentične snimke vremena u kojima su ti velikani živjeli pa se tako na zidovima mogu pogledati projekcije kako je Ivan Meštrović radio svoje Indijance za Chicago. Ono što još primjećujem jest da su ljudi na tim povijesnim snimkama uistinu sretni. Čini mi se da su se puno više družili i smiješ nego danas iako nisu imali puno toga što mi danas imamo.
VIDEO Nanotehnologija štitit će sve posjetitelje naše izložbe "Hrvatska svijetu": Pogledajte kako!
Smatrate li da je sada, u vrijeme pandemije, ipak bilo pravo vrijeme za otvaranje jedne izložbe?
Osobno, pokušavam raditi i stvarati uopće ne misleći na pandemiju. Držim se, naravno, svih epidemioloških mjera, ali ne dopuštam da me to previše koči u životu zato mi je drago da sam radio na ovoj izložbi i da je ona u konačnici otvorena, makar u ovo izazovno vrijeme. To je potrebno ljudima i veselim se i novim projektima.
Kako biste opisali općenito stanje umjetnosti u Hrvatskoj i prije pandemije. Cijeni li se dovoljno?
U Hrvatskoj je umjetnost u dosta teškoj poziciji. Vani se ipak od umjetnosti može živjeti, umjetnici na svojim djelima zarađuju i pristojno žive. Normalno je da netko nešto stvori i onda netko drugi za to plati neki novac. Ovdje je nažalost sasvim drugačije, a to je problem na razini cijele države i društva, ne samo pojedinaca. U inozemstvu se, primjerice, kupnja umjetnine može voditi kao porezna olakšica. Također, postoje države u kojima je investitor koji gradi neku veću zgradu, primjerice, obavezan financirati i neku skulpturu, mural ili nešto slično. U svakom slučaju, ima puno ideja u svijetu koje bi se dale primijeniti i u Hrvatskoj no nije tako. Nažalost, puno umjetnika teško živi i kao da su, posebice u vrijeme jedne ovakve krize, kažnjeni.
Na Akademiji likovnih umjetnosti radite s mladima te što možete prema njima zaključiti, čeka li hrvatsku umjetnost svijetla budućnost unatoč teškim uvjetima?
Imamo sjajnih, jako dobrih mladih umjetnika. I drago mi je da mogu zaključiti da definitivno možemo ravnopravno hodati rame uz rame s cijelim svijetom.
Malo narod s malo mozga