Jednog dana, kada unuci današnjih maturanata budu pred maturom, privest ćemo kraju početak kurikularne reforme, ali i dalje ćemo se pitati jesmo li išta naučili. Ono što sada znamo jest da su floskule korporativizma preplavile obrazovanje, da se nesadržajno parolaštvo uvuklo u učionice, da djecu ne samo da ne učimo prave stvari, nego ih ne učimo učiti.
Ne učimo ih sagledavati svijet oko sebe, propitivati ga, sumnjati u njega u svakoj silom nam ponuđenoj dogmi, smijati mu se u lice i upozoravati na nelogičnosti. Upravo se trenira generacija bez volje i bez hrabrosti i ako je u našem cijelom obrazovnom sustavu nešto potpuno nedvojbeno, onda je to notornost floskule o nužnosti rasterećenja iza koje se krilo obično zatupljivanje.
Djeca zabave i površne informiranosti umjesto djece traganja i komparativnih spoznaja, to je budućnost u kojoj nema mjesta nadi. Možda je Veliki Brat to sve doista predvidio, možda sloboda jest ropstvo, možda je demokracija fingiranje, možda prava moć nikada i nije bila u rukama naroda, a možda tamo ni ne smije biti.
Veličina istine otkriva se u njezinoj jednostavnosti i tek će oportunisti od nje praviti filozofiju prilagođavajući je svojim kompromisima. A jednostavna je istina da živimo u državi koja je izgubila smisao prije nego što je uopće i pronašla razloge svog osnivanja koji bi nadilazili adolescentsku potrebu za razlikovanjem.
Može li se hrvatska državotvornost smatrati bilo čime višim od pukog separatizma kao kulminacijske točke domoljubne političke filozofije, a kroz krvnu osvetu kao krajnju točku realizacijskog potencijala milo za drago. Atmosfera permanentnog grča u sjeni lažnog svjetonazorskog konflikta oduzima pravo na spoznaju kako nož pod vratom nema ideologiju i kako krv na rukama nema katarzičan učinak.
Ispada da se od mene traži da svoje mjesto u svijetu određujem odnosom prema ubojicama, kako će me se prepoznavati tko sam kroz blagonaklonost prema točno određenim vrstama likvidacija.
Možda netko i može tek naknadno i tek u klimakteričnim godinama shvatiti da pozdravljati ljude stanovitim pozdravom jednostavno ne ide, nije pristojno u najmanju ruku, ali to ne znači da u međuvremenu nije stvorena atmosfera kvazihistorijske bontonike koja je ordinarni zločin svela na folklor.
Zato bi u reformi školstva moralo biti mjesta i za znanje i za spoznaju i za neprekinuti niz postavljanja pitanja koja će klincima svijet otkrivati u njegovoj mnogoznačnosti, istovremeno im pružajući mogućnost da u takvom svijetu svoje mjesto pronađu na sposobnosti sumnje, a ne na prinudi vjere.
Budemo li djecu tjerali da prestanu razmišljati u okviru svog materinskog jezika, budemo li tehnologiju učenja minirali učenjem tehnologije, škola za život neće biti ništa osim škole za kratkotrajan i upotrebljiv život potrošne i usko specijalizirane gomile ograničenog i strogo kontroliranog fonda znanja.
Samo takvi moći će ispunjavati naređeno im bez suvišnih pitanja, samo će takvima moment zadovoljenja ambicije moćnika biti trajni osjećaj vlastite sreće. Radit će se, dakle, o dresuri, ne o obrazovanju i odgoju. U ideologiji prinudne sreće kroz zabavu i neznanje u kojoj živimo, veselje mnogih ostvaruje se u sljepilu jednoga i, mada je sve rečeno, sve se zna i sve je kristalno jasno, odbijanje suočavanja sa svojim licem kao pravim licem problema zadivljujuće je kontinuirano.
Tko smo, tko smo bili, ali i tko se spremamo postati nije jednadžba s više nepoznanica, nego je to nepoznanica s više jednadžbi. Kako bilo, u godini navodnih izbora ponovno će se stvarati iluzije da postoji izbor, da država još uvijek može osmisliti svoje postojanje i da društvo može pokriti sve svoje bankrote.
Da smo i sami bili spremni učiti, već bismo odavno naučili da nema smisla živjeti u iščekivanju čuda kad je najveće čudo što nam se moglo dogoditi to što smo još uvijek živi. Poslije Drugog svjetskog rata ljudi su odlazili u Slavoniju u potrazi za kruhom. U vremenu mira i hrvatske samostalnosti ljudi iz Slavonije bježe u Zagreb da bi postali beskućnicima. Jesmo li mogli zamisliti luđi scenariji u ostvarivanju hrvatskog sna ili se netko tako dobro s nama zaje...
Kako god, uskoro će vas početi zasipati trećerazrednim izbornim mamcima u kojima će vam kao iz paralelnog svemira dolaziti politički ET-ovci da vam oduzmu još ono malo preostalog samopoštovanja. Ako vam može pomoći da prepoznate podvalu i prenemaganje, još je prije mnogo stoljeća Kvint Ciceron napisao deset koraka kako dobiti izbore.
Od tada se ništa nije promijenilo, a koraci su: pobrinuti se da dobiješ podršku obitelji i prijatelja, okružiti se pravim ljudima, tražiti da ti se vrate sve usluge, izgraditi široku bazu podrške, obećavati sve svima, komunikacijska vještina je ključna, ne napuštati grad, saznati slabosti protivnika i iskoristiti ih, besramno se ulagivati biračima i ljudima pružati nadu.
Pogledajte Kvintovu mudrost i pogledajte aktualne političke patricije ili senatore, kako si već vole tepati, i ne možete si ne priznati da se u proteklih desetak tisuća godina ništa nije promijenilo. Do te spoznaje možete doći čak i bez zloglasne kurikularne reforme.
Ugrađen najmanji elektrostimulator na svijetu
Ovaj autor priča kao vodenica a izlazi sve sama slama. Nemoj nas gnjaviti sa svojim pansrbstvom i panjugoslovenizmom. Nismo mi bolesni od štokholmskog sindroma i sve je jasno i nama vidljivo kao pod reflektorima u HNK. Hrvatski umjetnici dali su identitet jednom brdskom plemenu Crnogorcima -slikari, književnici i inžennjeri (Josip Slade). Sve što ima dobro sagrađeno na Cetinju projektirali su Hrvati (knjižnica, dvor,spomenik Njegošu....) U Beogradu sve vrihjedno od slika do građevina i kipova, slika tzv.kraljeva i carica , Hram sv. Save.grob neznanog junaka,Tesla......čak i konja Karađorđevićeg napravili su Hrvati. napravili su hrvati. A oteti nogometaši, pjevači, glumice 1945 prenosili su slavu beograda i srbije. A "profitirali" smo i mi 1918 ma dalje - pobijena politička i intelektualna elita, Radić...>Šuflaj....uvedeno batinanje koje je Sabor ukinuo još 1868 i štoš dalje...???? probaj silom ustaše-probaj milom Savka pa opet probaj silom - Tuđman i MI dragovoljci i za sada fertig.