Mjesto zbivanja najvećeg ovogodišnjeg blockbustera “Black Panther”, u kojem konačno crnac postaje superjunak, je Wakanda, bogato i uređeno kraljevstvo, potpuno sakriveno od ostatka svijeta. Zahvaljujući padu meteorita koji daje vibranij, metal budućnosti, mjesto u središtu Afrike postaje raj na zemlji. Geografski, Waknada bi mogla predstavljati, u nekoj utopijskoj inačici, Kongo, zemlju s najviše izbjeglica u svijetu i nestabilnosti kojoj se ne nazire kraj.
Nakon pada belgijske okupacije, prvi demokratski odabran premijer bio je Patrice Lumumba kojeg se ubili Belgijanci (samo pretekavši Amerikance u istom naumu). Zloglasni Mobutu Sese Seko vladao je od 1965. do 1997. kao tipičan totalitarni lider. Šokantno nesposoban, ali uz pristaše sa Zapada, Mobutu je iza sebe ostavio propali državni mehanizam čiji kolaps je ubrzao genocid u Ruandi. Njegovi počinitelji su pobjegli u Kongo, a snažna ruandska vojska, iako znatno manja od kongoanske, bila je bolje organizirana te je bez otpora promarširala čitavim Kongom, dovodeći na vlast Laurenta Kabilu, oca sadašnjeg predsjednika. I buknuo je sukob, u koji se uključilo osam zemalja, i koji je uzeo živote gotovo 5 milijuna ljudi – više nego u Koreji, Vijetnamu, Iraku, Siriji ili ratovima vođenim na prostoru bivše Jugoslavije. Kongo je rudama bogata zemlja, pa su ratovi, iako uz druge izlike, vođeni za prirodna bogatstva – bakar, kobalt, zlato, dijamante, čijom prodajom se dobivaju sredstava za kupovinu oružja za brojne vojne frakcije ustrojene gotovo po pravilu po etničkom-plemenskom načelu. Dio rudnika drže multinacionalne korporacije i Kina, ali otprilike isto je u rukama oko 2 milijuna rudara, koji u principu rade za zaraćene milicije koje nastoje proizvode plasirati vani i pored uvedenog embarga. Već prije dvije godine Kabilinom sinu Josephu je istekao mandat, ali izbori se stalno prolongiraju, dodatno kreirajući nestabilnost, što je samo eufemizam za stvarne ratne sukobe u 10 od 26 provincija. Samo u prošloj godini domove je napustilo 4 milijuna ljudi. Uobičajen je život bez struje i vode, u strahu za život, koji tek svaki sedmi održava s prihodom većim od 1,25 dolara dnevno u zemlje koja ima manje cesta od minijaturnog Luxemburga. Bivši kolonizator, Belgija, nikad se formalno nije ispričala a na direktne upite odgovara nejasnim formulacijama o istraživanju i pomirenju. U posebno neobičnom obraćanju, beljgijski premijer rekao je da se ne osjećaju odgovorno jer je prošlo više od 50 godina od neovisnosti Konga, zanemarujući na kolikom bogatstvu počiva njihova državica, sagrađena na blagodatima desetljećima izvlačenim iz tadašnjeg Zaira. Bolno za gledati ne znači da se treba i odvratiti pogled. Da je stabilan Kongo bi mogao biti element stabilnost za sve okolne države, s oko 200 milijuna stanovnika. Ali srce Afrike gori.
