Nikad demokracija neće biti vladavina naroda; nije bila ni u staroj Grčkoj iako je tamo politička mudrost bila na visokoj cijeni, nije ni u današnjoj Švicarskoj, iako Švicarci svoju demokraciju grade prema potrebama građana. Ni u najmanjim državama, svi državljani ne mogu vladati ni iz običnih, praktičnih razloga; nema toga trga na kome bi se mogli svi okupiti. Zato u demokraciji postoje izbori, da se na njima izaberu ljudi koji će državom upravljati do sljedećih izbora.
Antički su mudraci govorili da bi filozofi trebali vladati državom, jer najbolje razumiju što je opći interes, a filozof Peter Sloterdijk misli da današnjim državama ne upravljaju daroviti nego ambiciozni. U stvarnosti, svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje; uostalom, sam je bira! Tako je to bilo, i ostalo, i na ovim prostorima: vlast nije pripadala narodu, najmanje kad su ga vladari sustavno varali, pa i semantičkim trikom o „narodnoj vlasti“. Hrvatskoj ne prijeti nova diktatura ili obnova totalitarizma, koji bi poništili plodove demokratske tranzicije da bi zbog toga bila zabrinuta; nema veće opasnosti ni od puzajuće restauracije autokratizma koja bi se provlačila kroz pukotine sadašnje „anarhije u državi“.
Video: Milanović sam položio vijenac: Očito je to netko želio izbjeći, to su sitna petljanja
Hrvatsku je pogodilo nevrijeme, a naši zapovjednici zanemaruje „razloge razuma“, o kojima je pisao Czesław Miłosz, i vode međusobnu borbu na razini koja državi sigurno šteti (ako ikome pomaže). Ispadi uzajamnog animoziteta Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića mogli bi impresionirati, čak i zaplašiti, građane, možda ih i navesti da se u očaju gorko nasmiju, i na vlastiti račun, svakako, da se ne izražavaju u ovako teškom, gotovo bolnom vremenu: Hrvatska doslovno ne zna danas što će biti sutra. Sadašnja neizvjesnost nema rok trajanja.
Ulazi pod kožu
Hrvatsko gospodarstvo ne počiva na sistemu koji bi dugoročnije znao što hoće, ni na novcu koji bi podržavao dobre projekte, a ni na ljudima koji pršte modernim idejama. Ne može se očekivati da će poslije korone poteći med i mlijeko. Hrvati se još, ni politički ni psihološki, nisu oporavili od posljedica strašnoga rata koji su im nametnuli susjedi, da ih spriječe u stvaranju vlastite države, a moraju se nositi s posljedicama jedne druge borbe; i ona ulazi pod kožu. Zemlja bi morala upregnuti sve svoje snage, ako to i danas nije kasno, da što lakše prebrodi ono najteže što je čeka kad se zaraza povuče. A ona rasiplje energiju. Konkurencija u politici ima istu vrijednost kao i na tržištu; podiže kvalitetu i regulira cijenu.
Što se cijene tiče, nju su birači galantno platili, kad im je bilo dosta Kolinde Grabar-Kitarović i kad su Andreju Plenkoviću produžili mandat jer na tržištu nisu vidjeli boljega. To što se Plenković i Milanović ne podnose bio bi samo njihov problem kad ne bi opterećivao državu i državljane. Ako Predsjednik sam kaže da ima „jezičinu“, smiju i drugi govoriti da ima dugi jezik. Kad govori, on uvijek nešto kaže; nekad i previše: u tome je njegov problem. Premijer rijetko izlazi iz kalupa diplomatske korektnosti; njemu su riječi služile da sakrije misao i u slučaju domoljubnog buntovnika Ivana Penave kome je davao sto i jednu šansu za suradnju; Zorana Milanovića je, pak, dočekao s dobrodošlicom o „tvrdoj kohabitaciji“ koja je najavljivala kakva će kohabitacija biti. Imaju i političari pravo na slobodu izražavanja; ne može se reći da ga ne rabe, nekad i zlorabe.
Njihova je sloboda ograničena činjenicom da imaju moć kakvu drugi ljudi nemaju, i da imaju publiku kojoj ne bi smjeli davati loši primjer. Tekući sukobi na vrhu države nose u sebi i tu opasnost da demoraliziraju demoralizirane građane. Zasad ne paraliziraju državu da njene institucije ne bi mogle „raditi svoje poslove“. Linije vladanja dobro su uhodane: Vlada i njen šef drže banak, i nije ih lako izbaciti iz sedla, sve dok imaju većinu na drugoj strani Markova trga. Predsjednik države ne održava vladu na životu, ali joj može olakšati ili otežati funkcioniranje, ovisno o tome da li se postavlja suradnički ili konkurentski. Zoranu Milanoviću mora se priznati da je nudio suradnju više nego što ju je Andrej Plenković prihvaćao.
Video: Plenković sa suradnicima obišao groblje Mirogoj uoči blagdana Svih svetih
Otkako je vlast preselila na Markov trg, svakoga se predsjednika nastoji izolirati u njegovu zlatnom kavezu na Pantovčaku; s Milanovićem to teže prolazi, iako je i on izložen i izolaciji i ignoranciji, uglavnom razmjerno njegovim nastojanjima da se iz izolacije izvuče. Sistem kohabitacije bio bi dobar način obostrane kad bi funkcionirao na zamišljeni način. Ako ministar obrane odlazi Vrhovnome zapovjedniku samo kad nema prečih poslova, onda su komunikacije dviju vlasti ozbiljno poremećene. Javna je tajna da Hrvatska ne koordinira svoje diplomatske aktivnosti u centrima koji diplomaciju vode, da nema zajedničke strategije u vanjskoj politici. Iz ustavne definicije da šef države surađuje s Vladom u „usmjeravanju i radu sigurnosnih službi“ i u „oblikovanju i provođenju vanjske politike“ ne bi se moglo zaključiti da je predsjednička funkcija autsajderska u domenama podijeljene odgovornosti. U Francuskoj, kod kohabitacije, Predsjednik ima nepisano pravo veta na izbor ministra obrane i ministra vanjskih poslova.
U nas ministri „granatiraju“ šefa države čim on „zapuca“ na njih. Nije normalno ni jedno, ni drugo. Nikad Hrvatska nije imala žešću konkurenciju na vrhu države: u Tuđmanovu desetljeću, sva je vlast bila u njegovim rukama; u desetljeću Stipe Mesića, šef države je – bez ovlasti svoga prethodnika – paktirao s Ivicom Račanom, Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor; u „petoljetkama“ Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović, država je stolovala u banskim salonima na Markovu trgu, iako joj je nominalni šef živio u nekadašnjoj Titovoj vili na Pantovčaku. Zoran Milanović se tamo uselio s iskustvom koje mu je govorilo da neće vladati Hrvatskom, ali i s ambicijom da sam uživa više vlasti nego što je on prepuštao uglađenom stranačkom kolegi Ivi Josipoviću ili ambicioznoj Kolindi Grabar-Kitarović iz HDZ-a. Problem je što Andrej Plenković ni u odnosima s HDZ-ovom predsjednicom nije dovoljno podržavao konkurenciju: on je htio biti i Tuđman i Sanader (s onim najboljim) u istoj osobi, držati čvrsto vlast i pokazivati umiljato lice. U odnosima s Milanovićem, nije se postavio ni s tuđmanovskim autoritetom, ni sanaderovskim lukavstvom; prihvatio je fajt, iako je morao znati da se njegov konkurent u tome bolje snalazi.
Razlozi stabilnosti države i interesi državljana upućuju – ili čak diktiraju – ključne političke ličnosti da se uzdignu iznad karakternih razlika, ako bi one u politici uopće smjele biti važne. Sukob između šefa Vlade i šefa države počinju od toga da je premijer stranački čovjek, obično šef stranke, da je izabran na stranačkom programu i da je vezan stranačkim kriterijima. Predsjednik je nadstranačka ličnost: da bi mogao zastupati sve građane, mora se – i Ustav ga na to obvezuje – osloboditi svih (vidljivih) stranačkih stega.
Dok se šef Vlade u vladanju s državom oslanja na svoju stranku, šef države komunicira s biračima koji su ga izabrali, bez posrednika; njegova je baza šira, obuhvaća cijeli narod, ali je neorganizirana da bi mogla biti efikasnija od organizirane stranke. Zato se Predsjednik koristi s alatom koji ima na raspolaganju – s javnošću; zna dobro da ne može proširiti vlast, ali želi povećati utjecaj; ne piše zakone, hoće oblikovati mišljenja; ne dijeli novac, dodjeljuje odlikovanja. Kad dijele vlast, ni najbolji pisci ustava ne mogu biti toliko pravedni i precizni da crtu razgraničenja tako postave da ne dolazi do pograničnih incidenata. Hrvatska je utoliko složeniji primjer što ima predsjednika države s većim legitimitetom a s ograničenim ovlastima, i predsjednika vlade koji drži praktično svu vlast, a legitimitet izvlači iz Sabora.
Njihov sukob ne može biti samo osobni sukob, čak i kad se veže uz privatne teme. Ozbiljnija puškaranja o korupciji i radu istražnih tijela, o radikalizmu u politici i govoru mržnje, mogli bi izazvati ozbiljniju krizu države, čak i ustavnu krizu, ako bi jedan pritiskao na kočnicu a drugi na kvačilo gasa. Vjeruju u svoje zvijezde Neki su prijepori toga tipa izbili na vidjelo: što bi u uvjetima pandemije trebalo biti primarnije, ugroza zdravlja ili zaštita prava i sloboda ljudi; što je za suzbijanje korupcije važnije, hermetička zaštita istrage ili obavještavanje državnih vlasti; što je (ne)dopuštenije poslije pucnjave na Vladu, da DORH i Uskok hodočaste Premijeru, ili da se drže skrupulozno pravila o (tro)diobi odgovornosti? Glavni akteri podijelili su se na različitom čitanju samoga Ustava. Nije šef države primoran pružati dlan da mu šef Vlade udijeli neku milostinju; njegove ustavne ovlasti da „brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“ jesu samo načelne, ali toliko široke i jake da mu otvaraju prava koja može koristiti u mnogim pitanjima države i državne politike, ovisno o vještini i znanju da ih upotrijebi. Zoran Milanović može se pozivati na Ustav kad govori o djelovanju DORH-a, Uskoka ili drugih državnih institucija, baš u ime odgovornosti šefa države za funkcioniranje državne vlasti, da se konačno afirmira neostvareno načelo da su svi ljudi jednaki pred zakonom i da zakoni vrijede jednako za sve.
Državna vlast tako je ustavno dizajnirana da svatko tko dolazi na Pantovčak mora ostaviti nadu da će upravljati državom; Vlada vlada, predsjednik Vlade dirigira. U toj konstituciji, Predsjednik može funkcionirati kao vrhovni čuvar zakona, i to mu daje izdvojeni status u državi, ali ne može biti djelitelj pravde u pitanjima odnosa države i njenih državljana. Postoje za to druga tijela. Milanovićevu političkome profilu bliža je predsjednička funkcija; nije on veliki operativac, prije je mislilac. Plenkoviću bi manje odgovaralo da je na čelu države, jer on više drži do vlasti nego do časti, preferira konkretni rad i rezultate koje može mjeriti na biralištu. Predomislio bi se, vjerojatno, kad bi imao ovlasti francuskoga predsjednika, pa da se legitimno postavlja kao faraon, ili kao monarh. Milanović mu je u tome smetnja.
Ne čini se da je šef HDZ-a anticipirao kakva mu sve opasnost može doći od Zorana Milanovića, sudeći po tome da nije sve uložio u pobjedu svoje kandidatkinje. Možda nije dobro procijenio ni čuveni Milanovićev „karakter“, ni političke granice njegove „normalnosti“. Novi je predsjednik poremetio Tuđmanov model sve-vlast HDZ-a, ali i Plenkovićev monopol na vođenje države. Je li šef HDZ-a zanemario da je za konkurenta dobio političara koji kao i on vjeruje u svoju zvijezdu, koji nije manje tvrdoglav od njega, koji nema manji ego i koji ne bježi od svađe, pa makar je vodio na vlastitu štetu? Milanović je izbio vlast HDZ-u u jedinoj strateškoj točci u državi koju ne kontrolira; može li to biti opravdanje da mu predsjednik Vlade okrene leđa i da mu se pripišu odgovornost za sve nevolje koje su zadesile Hrvatsku. Nije Milanovića trebalo dugo da na retoričkoj ravni potvrdi koliko je predsjednička funkcija postavljena kao čardak ni na nebu, ni na zemlju. Dvojica hrvatskih moćnika nalaze se, dakle, u stanju permanentnoga sukoba interesa; hoće li se i sukobiti, ne ovisi toliko o njihovim karakternim (s)ličnostima, koliko o njihovim pogledima na državu i o odgovornosti za državljane, o okolnostima u kojima djeluju i o crti razgraničenja državne vlasti. U politici, kao i u fizici, dva tijela ne mogu biti na istome mjestu i u isto vrijeme. Otuda, vjerojatno, tolika napetost u odnosima hrvatskog državnoga dvojca: jedan je prvi prema protokolu, drugi prema količini vlasti. Usklađivanje bi moglo potrajati do kraj njihovih mandata.
Jedina krivnja je što niko ne kaže istinu previše je ljudi na državnom proračunu, a političari su preplaćeni i žive ko plemstvo.