Serija istupa Zorana Milanovića u nekoliko zadnjih tjedana mnoge je učvrstila u stajalištu da komunikacijska strategija postaje sve ozbiljniji problem hrvatske Vlade. Nije riječ samo o nedostatku bilo kakve jasne vizije o tome kako javnim porukama povesti društvo u smjeru korjenitih reformi. Sve više je dojam da ni premijer pa ni ljudi koji bi trebali usmjeravati njegove javne nastupe nemaju ni potrebno znanje ni talenat nužne za pripremu jasne strategije, a kamoli za njenu provedbu. Hoćemo li svi skupa postati žrtve zbunjujućih istupa (ispada) premijera i njegovih PR-ovaca?
Prema Milanoviću treba biti pošten i reći da je vrlo jasno, odlučno i hrabro branio svoje građanske, liberalne i socijaldemokratske stavove. Ovih dana nije bilo lako onima koji su krenuli braniti javni tok svijesti Zorana Milanovića i njegove očito dobre namjere. Premijer je toliko iritirao svadljivošću i podjednako lošim osjećajem za trenutak kao i za finese u nastupu da je uspio urušiti temeljne ideje koje zastupa, a s kojima je zaista sve na svojem mjestu.
Povijest je pokazala da uopće nije nevjerojatno da sitna ćudljivost jedne osobe na vrhu ili pri vrhu neke stranke ili pokreta iznjedri teške društvene traume i raznorazne deformacije. A premijer Milanović je na dobrom putu prema produbljivanju opće nesigurnosti i nestabilnosti, prema mjestu gdje će najviše poena skupiti raznorazni opasni populisti i, gle čuda, upravo Milanovićevi politički protivnici.
Milanovićevoj čudnoj retorici i lošem tajmingu svakako valja pridodati još bizarnije, hirovite i neprincipijelne odluke koje produbljuju osjećaj opće nervoze. S kim se premijer, primjerice, dogovarao kad je svojedobno zabranio sklapanje poslova s reklamnim agencijama? Odlučio se zamjeriti cjelokupnoj oglašivačkoj industriji? Što je pak dobio s odlukom da državnim tvrtkama zabrani oglašavanje u tiskanim medijima? Odlučio je nekome namjerno napakostiti? Vlada će kupiti hrpetinu novih uvoznih automobila, a istodobno će štedjeti na domaćoj novinskoj industriji? Potaknut ćemo rast u zemljama koje proizvode automobile, a kod nas ćemo pridonijeti daljnjem gušenju malobrojnih preostalih na hrvatskoj medijskoj sceni? Bravo.
Uopće nije problem u tome što je premijer krajnje neugodan politički govornik kad odgovara saborskim zastupnicima koji mu serviraju “teška” pitanja. Već im je više puta odčitao i te kakvu osobnu lekciju. Velik broj zastupnika na svojoj je koži naučilo da će ih oštar jezik premijera najvjerojatnije udariti gdje ih najviše osobno boli. Legitimno. Bez obzira na to tko je od slučaja do slučaja u pravu, premijer ili pojedini zastupnik. Međutim, kad se premijer makne iz Sabora, zgrade koja je sagrađena da bude politička i retorička arena, morao bi svoju tešku narav, odnosno ćudljivost, spremiti u neku kućicu svoje svijesti ili podsvijesti gdje ih može kontrolirati. Cijena koju svi plaćamo zbog Milanovićevih nervoza ili upornih guranja iracionalnih akcija već je prevelika.
Zar naš premijer misli da si Obama dopušta nekontrolirane i ishitrene reakcije koje će podići tenzije u trenutku kad ih treba spustiti ili barem racionalizirati? Ili možda želi postati pomalo dementni Berlusconi? Nadajmo se da će premijer na vrijeme shvatiti kolika je razina odgovornosti na njegovim leđima te će zaustaviti ono što je obilježilo prvih godinu dana mandata: čudne ljutnje i hirove.
Potpuno je jasno da stižu lokalni izbori te da je dvorište Kukuriku koalicije vrlo neugodno za šetnju. Sve smrdi od potreba koje su na tom dvorištu obavile razne Kukuriku kokice i pijetlovi. Može li premijer biti drukčiji pijetao? Može li, primjerice, prestati bez razloga braniti Ingrid, a napadati profesore engleskog ili onog ni krivog ni dužnog dobrog čovjeka iz Špičkovine koji je studirao povijest?
Već sada je izvjesno da će premijeru lokalni izbori biti velika opomena. A što nakon njih, ako, recimo, izgubi Istru i Zagreb?
