Početkom 20. stoljeća četiri od pet smrti stanovnika razvijenih zemlja bile su posljedica zaraznih bolesti. Krajem dvadesetog stoljeća četiri od pet smrti bile su uzrokovane kroničnim nezaraznim bolestima. Kakva je razlika učinjena u samo stotinu godina, nije li? No, što se dogodilo u zemljama koje su ostale nerazvijene i siromašne?
Sastanak na visokoj razini Ujedinjenih naroda o prevenciji i kontroli kroničnih nezaraznih bolesti 2011. godine zaključio je kako su kronične nezarazne bolesti već danas vodeći uzroci smrti u svim područjima svijeta te kako se njihov negativan učinak na zdravlje ljudi brzo povećava. Stopa tog povećanja osobito je uočljiva u zemljama s niskim i srednjim stupnjem razvoja.
To dovodi do tzv. dvostrukog opterećenja bolešću jer zarazne su bolesti još uvijek glavni problem u većini siromašnih zemalja. Zdravstveni sustavi u siromašnim zemljama razvili su se prvenstveno kako bi rješavali akutne zarazne bolesti. Međutim, potreba za razvojem zdravstvenih ustanova koje bi mogle skrbiti za oboljele od kroničnih nezaraznih bolesti raste, a time i troškovi potrebni za zdravstvenu zaštitu. Zarazne bolesti mogu se spriječiti i liječiti vrlo efikasnim i ekonomičnim javno-zdravstvenim mjerama, kakve su cjepiva i antibiotici.
To, međutim, nije slučaj s kroničnim nezaraznim bolestima. U svom duljem tijeku one zahtijevaju vrlo skupe lijekove, koje treba kontinuirano uzimati. Također, zahtijevaju i dugotrajnu bolničku skrb, ponekad uključujući i vrlo specijalizirane oblike liječenja, poput kirurških zahvata ili jedinica intenzivne njege. Među sve starijim globalnim stanovništvom sve ovo dovest će do razine potrošnje na zdravstvenu zaštitu koja će dugoročno postati neodrživa za mnoge zemlje te su stoga potrebna inovativna rješenja.
Druga je važna razlika između zaraznih bolesti i kroničnih nezaraznih bolesti priroda odgovora međunarodne zajednice na te probleme. Za razliku od smrti djece ili rodilja ili pak velikih prijetnji zbog pandemija, koje će lako dovesti do univerzalne predanosti mobilizaciji i odgovoru na te probleme, KNB su kronični problemi koji ne ubijaju odmah. Stoga se njihovu suzbijanju ili prioritiziranju pristupa mnogo manje odlučno. Istodobno je prilično teško pokrenuti uspješne kampanje kojima bi se smanjila izloženost glavnim čimbenicima rizika za kronične nezarazne bolesti.
Djelomično je to i zato što mnoge velike industrije, koje značajno pridonose svjetskom gospodarstvu, imaju priličnu korist od izloženosti stanovništva rizicima od prekomjerne tjelesne težine, ovisnosti o pušenju ili sjedećih životnih stilova. Potreba za lijekovima među oboljelima od kroničnih nezaraznih bolesti predstavlja masovno tržište, a posebice se to odnosi na mnogoljudne zemlje s niskim i srednjim stupnjem razvoja, gdje se ovaj problem tek treba razviti u punom opsegu.
U dosadašnjim nastavcima ove serije moglo se utvrditi da svi imamo svoju vlastitu, privatnu kombinaciju genetičkih, okolišnih, socijalnih i psiholoških rizika za kronične nezarazne bolesti. S vremenom ta izloženost rizicima dovodi do razvoja tih naših “privatnih” bolesti. Ako promatramo i bilježimo pojavnost tih bolesti na razini cijelog stanovništva, moći ćemo s velikom točnošću predvidjeti koliko smrti od srčanog udara, moždanog udara, karcinoma ili prometnih nesreća možemo očekivati sljedeće godine u određenom gradu, državi ili čak na nekom kontinentu. No i dalje nećemo moći predvidjeti koga će točno pogoditi koja bolest u kojem trenutku.
Na individualnoj razini, mi smo i dalje vlastiti, međusobno različiti, jedinstveni eksperimenti u prostoru i vremenu, koji oblikuju svoju sudbinu osobnim izborima i uz malo sreće. No svaki takav eksperiment, zvan ljudskim životom, predodređen je tijekom vremena polako postati nefunkcionalan, dekompenzirati se i doći svome kraju. Ili možda ipak nije?
U posljednjih stotinu godina uspjeli smo gotovo udvostručiti očekivani životni vijek u mnogim zemljama svijeta. To golemo postignuće zahtijevalo je rješenje većeg broja teških problema, ali mnoge smo uspješno riješili. Pritom smo nastavili učiti, pa bismo trebali očekivati i neke nove prodore. Razmišljajući o starenju i umiranju, možemo li ih možda smatrati daljnjim problema na našem putu koje, jednostavno, nekako treba riješiti? Neki znanstvenici sve više vjeruju kako vjerojatno možemo.
Prvo, u prirodi postoje oblici života čiji je vijek znatno dulji od ljudskog, kao i neki koji uopće ne stare i stoga mogu preživjeti krajnje ekstremne uvjete.
Postoje čak i takvi koji mogu privremeno odabrati umiranje te zatim i razgradnju svoga genetskog materijala samo kako bi ga ponovno sastavili mnogo kasnije, kada se poboljšaju uvjeti u okolišu. Za neke se organizme čini kako mogu preživjeti čak i u svemiru. Očito, priroda nam je već dala primjere oblika života koji prkose starenju, koriste se vlastitom smrću po potrebi, a nisu čak ni ograničeni na Zemlju kao svoje stanište.
Ipak, velika većina životnih oblika koje poznajemo na Zemlji narast će, razviti se i na kraju umrijeti. Zbog toga neki misle kako je starenje programiran proces, a smrt njezina neizbježna posljedica kako bismo mogli stvoriti mjesta za nove generacije. Tako se naša i druge vrste mogu prilagoditi stalnim promjenama okoliša jer najsposobniji među nama preživjet će sve trenutne izazove koje nam promjene okoliša nameću.
Iz njihovih potomaka izrast će nove generacije koje će na sve promjene novijeg vijeka biti dobro prilagođene. Možda nas je stoga umiranje na pojedinačnoj razini, kao smrtnih jedinki, upravo i održalo na životu kao vrstu. Starenje i umiranje možda su zato poželjni iz perspektive vrste iako su prilično nepoželjni za pojedinca.
Ipak, nešto se neobično počelo događati s ljudskom vrstom tijekom posljednjih nekoliko desetljeća.
Uz poboljšanje stanovanja i sanitarnih uvjeta, široko dostupnu hranu i sigurnu vodu za piće te zaštitu od najčešćih zaraznih bolesti, mnogi su ljudi postali dobro uhranjeni te žive u sigurnom i čistom okolišu, osjećaju se zaštićeno od prijetnji iz prirode, a čak se i uspijevaju zabaviti dobar dio vremena.
Korak po korak, ljudi su tako uspjeli optimizirati svoje okruženje i gotovo sasvim utišati sve otežavajuće selekcijske pritiske iz svoje okoline. To je dovelo do nekoliko neočekivanih opažanja, o kojima će više riječi biti u idućem nastavku.
Vlastita smrt ne utječe na čovjeka jer,kad si živ ,smrti nema ,a kad nastupi smrt nema tebe.