U srijedu sam se probudio u Parizu. Kako je sunce zalazilo tog dana, kao da sam u nadrealnom svijetu - ali jednako šarmantnom - jukstapozicijom, u Zagorju sam tjerao kokoš s prozora. Postoji pouka ove priče. Ali prvo malo konteksta.
Tvrtka za umjetnu inteligenciju i robotiku koju sam osnovao s partnerima, bila je jedna od nekoliko tvrtki pozvanih da prisustvuju u Parizu na događaju kojeg je organizirao jedan od naših vodećih ulagača. Cilj događaja bio je pokazati one startupe za koje su vjerovali da su najperspektivniji startupi u svom portfelju. Ostali startupi uključivali su američku tvrtku koju su osnovali bivši NASA inženjeri koji grade male svemirske brodove, belgijsku tvrtku koja dizajnira elektroničke bicikle i koja je nedavno prikupila 10 milijuna eura u financiranju, i londonska tvrtka koja gradi pristupačne robotske ruke za industriju. Publika je uključivala neke od najvećih europskih fondova poduzetničkog kapitala. Došli smo do pozornice oko 11.30 za 20-minutnu prezentaciju o našoj tvrtki, nakon koje je uslijedilo par minuta pitanja i odgovora.
Nakon toga, nekoliko investitora došlo je do nas kako bi se dodatno raspitali o tvrtki. Do 12.15, morali smo prekinuti razgovore i uputiti se u zračnu luku. Stigao sam na zagrebačku zračnu luku oko 17 i uputio se ravno na našu malu farmu u Zagorju gdje su me djeca odmah obavijestila da imamo neočekivanog gosta. Susjedova kokoš zalutala je na naše imanje i kako je sunce bilo na zalazu, bilo je vrijeme da zaspi. Kokoš se pokušala udobno smjestiti na trijemu - što je razljutilo našeg psa. Raspakirao sam se od 24-satnog puta u Pariz uz zvukove lajanja i klepetanja. Tada se kokoš smjestila na našoj prozorskoj klupici. Moja supruga i 4 od 5 naše djece bili su očarani scenom - gledajući kokoš kroz prozor kao da gledaju film. Naša trogodišnja kći nije bila šarmirana, jer je mislila da je to “kokoš ubojica”. Nažalost, kokoš je kljucala po prozoru, a znao sam da će to na kraju oštetiti mrežu protiv komaraca. Dakle, u roku od sat vremena od dolaska iz jednog od najživljih gradova na svijetu, morao sam otjerati kokoš s mog prozora.
Naravno, kokoši ne odlaze samo tako - one klepeću i glavinjaju, a ja ju gonim s grabljama u ruci. Na kraju sam je uspio otjerati s naše zemlje. Sutradan ujutro otkrili smo da je ona, naposljetku, ipak prespavala kod nas, i tek kad sam nazvao susjeda da je odvede, otišla je jednom zauvijek. Dakle, što je pouka ove priče? Dok sam jurio ovu kokoš oko travnjaka, suočio sam se s mudrošću simetričnog kontrasta. Dan/noć. Gozba/ post. Pokret/mir. Pariz/Zagorje. Iako se smatra pomalo glamuroznim, startup život je pretežno lonac pod tlakom gdje su pogreške smrtonosne.
Moja srijeda započela je u kafiću u Parizu, razgovarajući s investitorom o tehnologiji i financijama. Završila je na maloj farmi izvan Zagreba u potjeri za ne tako malom kokoškom koja je inzistirala na spavanju kod nas. Najviše, bio sam zahvalan za pouku o tome koliko je sada svijet uistinu mali i kako, ako imate energiju i “oči” da biste vidjeli mogućnosti oko vas, možete slijediti i svoje snove i svoje kokoši.
Klasika ovog portala.