Dva su se zla istodobno sručila na Europu: znači li išta ta podudarnost? Jesu li islamisti birali vrijeme, ili su slučajno udarili u času kad su europske države zaključavale svoja vrata od druge zaraze koja iscrpljuje cijeli svijet, a ne samo njihove žitelje. Iz vjere bi, ako nije površna ili lažna, trebala izlaziti solidarnost; otvarati vatru ili potezati nož na druge ljude, to bi i u boljim okolnostima bio najteži oblik zločina čovjeka nad čovjekom.
Ekumenski raspoloženi papa Franjo kazao je nešto što bi moglo vrijediti za sve vjere i u sva (ne)vremena: „Jedan od najvećih grijeha je ubiti u ime Boga!“ Još jednom se Europi događa baš takva nesreća da je udari mržnja koju teško može objasniti. Ne mogu njene države bježati od svoje moralne odgovornosti da osude zločine i brutalnost s kojom su izvedeni; to će učiniti svatko kome je savjest čista, ali to nije dostatno da se na mržnju ne bi odgovaralo novom mržnjom. Kako izvesti na čistac skrivene duhovne i političke roditelje koji tuđu djecu šalju u pogibelj? To postaje pravo pitanje, ne samo za Europu. Nekoliko terorističkih napada u samo nekoliko dana također nanovo poteže vječno pitanje o opasnostima vjerskog fanatizma i (ne)otpornosti ranjenoga europskog društva – i duha – da podnese njegove posljedice. Što s time? I kako dalje? S te strane, Zapad ne može reći da se ništa ne događa što bi moglo izazivati zle duhove, računa li se pogotovo da teroristi vraćaju u upotrebu primitivno oruđe i da ga upotrebljavaju na najsuroviji način. Europa se u isto vrijeme suočava sa zločinom iz mržnje, ali i s iskušenjem da islam poistovjeti s islamizmom, ili da islamu suprotstavi kršćanstvo. U grešnim situacijama greške vrebaju sa svih strana.
Vjera u čovjeka
Objasniti treba što se to događa u čovjeku da može tako lako ubijati. Bilo je toga i prije; sada moć medija povećava razmjere svakoga zločina. Ako hoće zadržati vjeru u čovjeka, ne samo u Boga, onda bi vjerske ličnosti trebale preuzeti ulogu učitelja, ne samo propovjednika. Psihološki i politički portret prosječnog masovnog ubojice mijenja se zbog činjenice da se spušta dobna granica i da se diže okrutnost počinjenih zločina. Riječ je o ludilu u kome možda i nema nekog osobitog sistema, ali sve više se doimlje kao sistem. Jedan ubojica dođe iz Tunisa i prijeđe sve granice, drugi iz Čečenije i obezglavi jednog liberalnog profesora, a treći je napustio nogomet da bi mogao pucati po ljudima na ulici. Gdje je tu obitelj, škola, crkva, društvo? Povezuje ih jedino to što ti nezreli ljudi u svome fanatizmu ne znaju brojiti do dva, što bi rekao jedan muslimanima skloni židovski pisac (Amos Oz). Nešto je trulo u svim državama kad prošlost oživljava u liku mladoga ubojice. Završava život prije nego što ga je i počeo. Najgore bi bilo pred terorom se povlačiti u mišju rupu. To Europa, srećom, ne čini. Terorizam, najprije, nije nikakva snaga, kao što se sam hoće predstaviti, koja bi mogla promijeniti svijet; opasan je po tome što terorizira ljude; sve drugo je znak njegove nemoći da svoje ciljeve ostvari legalnim sredstvima.
Terorizam postoji kao dokaz društvene inferiornosti određenih skupina, novih i starih, koje s margine društva hoće doći u centar pažnje; oni gube i kad vjeruju da pobjeđuju. Terorizam je, dalje, dokaz o pomanjkanju razuma; da razmišljaju, teroristi ne bi tako osuđivali sebe: njihova je sudbina ili da se sami ubiju ili da ih ubiju drugi, obično ne oni koje oni žele ubiti. Terorizam ne nastaje, i to treba reći, iz viška emocija; samo ljudi u kojima su ubijene emocije mogu ubijati druge ljude. „Može li – pitao je davno Erazmo – ikoga voljeti čovjek koji mrzi sam sebe!“ Teroristi su, na kraju, lišeni ideja kako će živjeti; oni misle kako će umrijeti i kako će u smrt poslati druge koji žele živjeti. Još se, zaključno, može reći da se terorizam razvija kao novi način ratovanja u doba tehnološke revolucije i ideološke konfuzije; u nedostatku smrtonosnog oružja stratezi terorizma koriste fanatizam koji također može biti smrtonosan. Puno je stvari u današnjem društvu postavljeno naglavačke da terorizam ne bi mogao i dalje egzistirati u nekom svom iskrivljenom – i iskrvavljenom – svijetu, sa svim udarcima koje prima, misleći da ih drugima zadaje. Bolesni terorizam nije jedini simptom bolesti današnje civilizacije.
Svijet iz manje nepravde srlja u veću, slaže jedno nezadovoljstvo na drugo, gomila probleme, a ne nalazi rješenja: to je plodna socijalna i psihološka podloga za naivnu vjeru, osobito kod mladih i neukih ljudi, da se s terorizmom može uspostaviti nova pravednost. Nema veće nepravde od one koju teroristi čine – da oduzimaju život drugim ljudima. Obračun s terorizmom ne može se, stoga, voditi po sistemu kojim bi teroristi htjeli nametnuti svoj poredak: nasiljem a ne razumom, kampanjom a ne sustavnim djelovanjem, iz zasjede a ne javno, kukavički a ne otvoreno. Terorizam svjedoči o jednom, i jadnom, stanju duha; da je samo sigurnosno pitanje, zapadne bi države digle na noge čitave divizije, kad bi s time mogle postići više od toga da plaše vlastite građane, da će i po toj liniji završiti u policijskome režimu. I taj je neprijatelj nevidljiv, dok se ne pokaže; tad je obično kasno.
VIDEO Opsadno stanje u Beču. Policija je objavila da je napad imao islamistički motiv.
Prosvjetiteljsko nasljeđe Teroristi obično udaraju naslijepo ili biraju žrtve koje nisu krive. Zna se da rastu na kompleksu manje vrijednosti i da se dižu na znak o ponižavanju, češće vjerskome nego socijalnom, ali po kriterijima poniženosti koji ne važe u otvorenim društvima i u laičkim državama. Što je terorist iz Čečenije mogao znati o smislu slobode u zemlji u koju je, vjerojatno, došao po zadatku, a ne za poslom, kao što su milijuni muslimana dolazili u Francusku prije njega. Ili mladić iz Tunisa: što on zna o kolonijalnom kompleksu koji veže, odnosno udaljuje dvije zemlje? Današnjeg terorizma ne bi bilo kad bi se teroristi znali pitati o smislu svoje „borbe“. Neki paradigmatični slučajevi terorizma potvrđuju koliko je terorizam slijep u svome ograničenom duhu: Charlie Hebdo je brutalno kažnjen zbog objave karikatura proroka Muhameda u državi koja u svojoj crkvenoj i umjetničkoj baštini ima na tisuće i tisuće kipova i slika Isusa Krista, razapetog na križu. Može li ista država prakticirati dva mjerila za dvije religije, koje poštuju istoga boga, ali različito gledaju na svoje proroke? Treba li te razlike poštovati ili ih treba potencirati ili, najgore, rješavati pištoljem ili nožem? Svi bi se, i prije i poslije krvavoga napada na redakciju satiričnog lista, složili da Francuska ne bi bila to što to jest kad u njoj ne bi bilo slobode mišljenja i izražavanja. Francuska se ne bi tako zvala kad bi se dala zaplašiti i kad bi odustajala od svojih univerzalnih vrijednosti koje je i dalje čine odgovornom i za druge.
Sloboda vjere je jedan od temelja svake slobode. U tom pogledu Francuska je posebni slučaj, nije ni katolička država ni ateistička zemlja: u prosvjetiteljskom je naslijeđu da svaki građanin može slobodno izabrati hoće li vjerovati ili neće vjerovati. Nije vredniji ako vjeruje ni manje vrijedan ako ne vjeruje, ili obrnuto. Takvo društvo ne može opstati ako nije tolerantno i ako ljudi nisu strpljivi. Bilo je i u Francuskoj prosvjeda katoličkih integrista kad je, svojedobno, u kinima prikazivan provokativni film Martina Scorsesea o Kristovim iskušenjima; nitko slavnoga redatelja nije zbog toga drukčije osuđivao: svakome njegova sloboda! Poslije Rushdiejevih „Sotonskih stihova“ i Francuska je morala skrivati pisca da se nad njim ne izvrši Homeinijeva fetva. A baš je ta ista Francuska, u ime svoga univerzalizma, ugostila i samoga iranskoga ajatolaha, prije nego što će se otisnuti put Teherana, da energijom islamske vjere zada posljednji udarac moćnom šahu Rezi Pahlaviju. Filozof Michel Foucault posjećivao je Homeinija i u njegovu šatoru kraj Pariza, i u samome Teheranu, da bi se i na njegovoj pobjedi uvjerio u rađanje „duhovne vlasti“ i da bi predvidio da svijet ulazi u „stoljeće religije“. Islam je dobio državu, više nego što je država dobila Islam.
Terorizam je postao modus operandi brojnih islamističkih režima. Nekad su postojale terorističke centrale, vjerojatno postoje i sada, pretpostavi li se zdravorazumski da ubojstvom Bin Ladena i rušenjem ISIL-a nisu uništene sve instalacije na kojima je funkcionirala islamistička internacionala. Možda su stožeri terorizma stvarno uništeni, kako se hvale pobjednici, a možda je preživjela mreža kojom i lokalni imami mogu regrutirati balavce da povjeruju da će učiniti svetu stvar ako ubiju nekoliko nedužnih ljudskih bića. Ne moraju svi Kuran čitati s prave strane pa da nauče da će cijelo čovječanstvo spasiti svatko tko spasi jednoga čovjeka, a da će ga ubiti ubije li samo jednoga. Sve dok je jedan u stanju prihvatiti da umre s Alahom na ustima, misleći da ga svevišnji čeka s ulaznicom za raj, bit će fanatika koji će žrtvovati i sebe – i druge – da dobiju ulaznicu! Ne bi zlo bilo ništa manje da ga čine ljudi koji znadu što je iskustvo života; teže je što ga čine mladi, na pragu svakoga životnoga iskustva. Svetom se Ivanu pripisuje da je rekao: „Dječice, čuvajte se ideala!“ Ne čini se da dječicu od 18 ili 20 godina itko odgaja da znadu razlikovati ideale od iluzija.
Cijelo stoljeće borbe
Želi li objasniti sebi što joj se događa, Europa mora prvo objasniti drugima zašto joj se to događa i priznati i sebi i drugima da se najgore ne događa samo njoj. U danima kad je europska politika opravdano mobilizirala svoju javnost protiv islamističkog terora, od istog su zla stradavale desetine ili stotine muslimana, daleko od Europe, u Kabulu, ali i drugdje, gdje netrpeljivost također ubija. Ne pogađa terorizam samo Europu, događa se i drugdje i drugima, nekad još tragičnije; Europljani „svoje“ žrtve teže i emotivnije doživljavaju: košulja je bliža od kaputa čak i u najuniverzalnijim pitanjima ljudskoga života, gdje bi svi ljudi, pa i sve žrtve, trebali biti jednaki. Kad bi tako stvarno bilo, ili kad bi tako moglo biti, ne bi bilo ni terorizma ni rata. Ne bi bilo „svetog rata“, koji odbacuje papa, vladao bi „sveti mir“ koji (uzaludno) priželjkuje. Nije islamističko oružje upereno samo na kršćane, iako se kršćanske žrtve u tim krugovima više ponderiraju; upereno je i na muslimane koji nešto drukčije vjeruju i koji ne misle kao islamisti da će nasiljem ispravljati nepravde koje im nanosi Zapad. Dok su države bile meta, Amerika je bila najveći Sotona; kad se sa svjetonazorima obračunavaju, gora im je Francuska.
Pitanje je imaju li teroristi ikakvu ideju o tome kako bi pravednost trebala izgledati, dok se opasuju eksplozivom, ili dok pune strojnice i oštre noževe. Od takve „pravedne borbe“ stradavaju i pripadnici iste vjere. Više je muslimana poginulo u unutrašnjim sukobima između dviju frakcija islama, šijita i sunita, nego što su njihovi ekstremisti pobili kršćana. Pod egidom vjere vodi se borba za vlast, za državu u kojoj će vjera biti vlast: ne padaju kršćani samo kao kolateralne žrtve, oni su meta radikalnog i radikaliziranog islama koji odbija prihvatiti zapadne standarde po kojima država i Crkva nisu isto, ili su striktno odvojene, kao u Francuskoj. Radikalni muslimani bi prilagođavali državu sebi, ne bi se prilagođavali državi. Sporovi bi ponekad zvučali anegdotalno da ne prerastaju u sukobe: mogu li se nositi posebna vjerska obilježja; smiju li muškarci biti ginekolozi; kakvo se meso služi u učeničkim kantinama; mogu li u istim bazenima plivati dječaci i djevojčice…? Muslimani su u Francuskoj druga religija po brojnosti. Kad je Republika slagala nove odnose sa svojom Crkvom (katoličkom), u Francuskoj nije bilo ni jedne džamije; danas je više od 2100 islamskih bogomolja. Islam je 1905. godine bio zanemariva religija da bi se itko tada brinuo kako će se budući muslimanski vjernici uklopiti u laičku konstrukciju države; danas u Francuskoj živi više od šest milijuna muslimana, većinom uklopljenih u francusko društvo, ali i s manjinom koja se ne može uklopiti, jer su joj tijesne laičke mjere.
Odvajanju države i Crkve prethodilo je cijelo stoljeće teške borbe svjetovne i crkvene vlasti, i jedno stoljeće prosvjetiteljske kampanje prije toga, dok nije pronađena ravnoteža po kojoj je vjera slobodna, ali odvojena od države, a država neutralna, ali odvojena od vjere. Islam se teško uklapa u laičke standarde francuskoga društva po kome je ispovijedanje vjere slobodno, i sve teže kako se islam radikalizira da želi izražavati svoj vjerski identitet u ličkoj državi. Može li se laicizam tako dizajnirati – ili redizajnirati – da cjelokupnu vjersku problematiku ne vrati u 19. stoljeće, na stanje koje je postojalo prije nego što su država i Crkva 1905. godine postigle čuveno primirje koje je i danas na snazi? U vrijeme kad su se dvije vlasti, svjetovna i crkvena, razvodile poslije stoljeća sukoba, u Francuskoj jedva da je postojala islamska zajednica. Muslimani su živjeli u Francuskoj, ali u kolonijama, a doseljavali su se masovnije nakon „velikih ratova“ i nakon oslobođenja od kolonijalizma; bježali su, ustvari, od bijede u svojim novim državama koje nisu mogle osigurati ni razinu standarda koje im je osiguravala bivša metropola. Francuska je pak prolazila „30 zlatnih godina“, trebala je radnu snagu, koja je najlakše dolazila iz njenih bivših kolonija.
Dok je svima išlo, njihova su djeca završavala javne škole i uspješno se integrirala u francusko društvo i u francusku upravu, postajala ugledni francuski liječnici, odvjetnici, inženjeri, novinari, pisci… Francuzi koje nitko ne pita za porijeklo ni za vjeru; to je u zoni njihove privatnosti: s njima Francuska nema problema, ni oni s Francuskom. Problemi su počinjali s drugom ili s trećom generacijom: kad je socijalna država, prvo golistička, a onda socijalistička, dok im je išlo, financirala obiteljska grupiranja, francuski su muslimani mogli dovlačiti iz Alžira, Tunisa i Maroka, ili iz drugih muslimanskih zemalja, brojne obitelji; tako se stvarala nova kritična masa koja je tražila svoj identitet unutar Republike, ali ga nije mogla pronaći; Republika počiva na načelu građanina, a vjera je privatna stvar. Kako je Francuska zapadala u krizu, postajali su i Francuzi-muslimani žrtve krize: njihovo je nezadovoljstvo dolazilo iz dva izvora – ili se nisu školovali, jer nisu imali podršku obitelji, zauzetih borbom za opstanak, nekad i borbom za ostanak, ili nisu imali posla ni kad su završavali škole. I drugi su Francuzi njihova doba doživljavali iste sudbine; oni nisu krivili državu; mladi su muslimani sve više dizali ruku na državu koja ih je prihvatila, školovala i – isključila. Tako se stvaralo nepovjerenje između Republike i dijela njenih građana.
Nemaju manju odgovornost
Želi li se osloboditi islamističkog terora, Europa će morati razdvojiti islamizam od islama, pa i u svojoj dominantnoj kršćanskoj religiji uspostaviti pravi odnos s islamom koji na europskome tlu, kao manjinska religija, ima 14 stoljetno iskustvo. Europski je ustav prije 20-ak godina pao i zbog toga što sve zemlje nisu bile za to da se u njegovoj preambuli navodi da se Europa temelji na kršćanskim korijenima; povijesno, to ne bi bilo netočno, ali bi politički moglo biti nekorektno, budući da su na tim korijenima izrasla i druga i drukčija stabla. Ni islam nema manju odgovornost da odvoji od sebe islamizam koji stvara nepovjerenje drugih vjera u sam islam. Ne može se zaboravljati da u Europi postoje i drugi integrizmi koji u svakome muslimanu vide protivnika; oni bi branili kršćanske vrijednosti, ali ne na kršćanski način, da razumiju i da praštaju, nego da grade nove „zidove“ pred muslimanskom opasnošću. Zato su poslije svakog zločina, s kojima izbijaju kojekakve frustracije, i religiji, i društvu, i pojedincima, učitelji važniji od policajaca.
nem tu mira ili mi ili oni....