Bliski istok i Arapski poluotok oduvijek su bili i uvijek će biti na rubu općeg rata. Na tom prostoru svakodnevno rastu tenzije između najmoćnijih zemalja. Osim političkog neslaganja i nesnošljivosti između Irana i Saudijske Arabije, zemalja koje dijeli samo Perzijski zaljev, među njima postoje i razlike u ideologijama, kulturama, pa i u vjeri. Iako su to zemlje koje imaju istu vjeru, zemlje većinski muslimanske, svaka od njih ima različitu dominantnu religijsku sektu. Saudijci su tako naklonjeni vehabizmu, ultrakonzervativnoj sekti vjere sunita, ideologiju koju njeguju i terorističke organizacije poput ISIL-a i Al-Qa’ide, dok su Iranci pretežno sljedbenici šija vjere (šijiti). Razlika je u tome koga smatraju za nasljednika proroka Muhameda.
Zločin otkrio neprijateljstvo
Osim političkog neslaganja, sukoba i nesnošljivosti između Irana i Saudijske Arabije, tu su sukobi i neslaganja verzije sunitskog islama između Turske i Katara, s jedne strane, te Egipta i Saudijske Arabije, s druge strane. Tijekom povijest, sukobi među njima s vremena vrijeme bi eskalirali pa se onda opet smanjili. Ovog puta, do eskalacije sukoba dovelo je ubojstvo istaknutog saudijskog novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu 2. listopada, koji je pokazao sav despotizam koji stoji iza reformističke slike prijestolonasljednika Mohammada bin Salmana. Taj je zločin otkrio dugotrajno neprijateljstvo između Turske i Saudijske Arabije. Ono leži u različitim verzijama sunitskog islama u dvjema državama, verzijama koje su evoluirale različitim povijesnim putanjama i koje su proizvele suprotstavljene vizije suvremenog Bliskog istoka.
Za Saudijce je svakako neprihvatljivija ideologija Muslimanskog bratstva, koju njeguje Erdoğan, nego vehabijsko-selefijska. Muslimansko bratstvo izražava svoju interpretaciju islama kroz striktno religijski pristup socijalnim pitanjima kao što je uloga žene u društvu, i vjeruje da islam potiče ljude da teže socijalnoj pravdi, iskorjenjivanju siromaštva i korupcije, i političkim slobodama koje jamči islamska država. Muslimansko bratstvo nema problema s drugim sektama u islamu, pa čak ni s drugim vjerama. S druge strane, vehabijsko-selefijski pokret, čiju ideologiju nosi Al-Qa’ida i teroristička organizacija Islamska država, propovijeda islamski monoteizam i u biti zasniva se na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu.
I dok ljudi pod vodstvom Muslimanskog bratstva žive u slobodi i ravnopravnosti, kako muškarci tako i žene jer postoji liberalizacija unutar društva, u saudijskom društvu, u kojem vlada vehabijska ideologija, provodi se strogi šerijatski zakon i nema nikakve slobode. Ulazak Muslimanskog bratstva u saudijsko društvo, koji teži liberalizaciji i slobodi, moglo bi biti kobno za saudijsku kraljevsku obitelj, koju na vlasti i drže jedino strogi šerijatski zakoni. Toliko je saudijska kraljevska obitelj opsjednuta Katarom i Turskom te Muslimanskim bratstvom da su neki saudijski šeici otišli tako daleko da su izdali “fetvu” u kojoj tvrde kako “islam zabranjuje javne prosvjede”.
Zanimljivo je da je jedan od najmoćnijih ljudi u Egiptu, egipatski predsjednik Abdel Fatah Al-Sisi, kojeg nazivaju novim faraonom jer je spasio zemlju od građanskog rata nakon što je 2013. predvodio svrgavanje prvoga egipatskog civilnog, demokratski izabranog, ali kontroverznog predsjednika Muhameda Morsija iz redova Muslimanskog bratstva, stao je na stranu Saudijske Arabije. Iako se ideološki, politički, ali i vjerski ne slaže s vlašću u Saudijskoj Arabiji, Al-Sisi je uz Saudijsku Arabiju isključivo zbog Muslimanskog bratstva, koji su jedina prijetnja njegovoj autokratskoj vladavini.
Al-Sisi vjeruje da kako je Muslimansko bratstvo, uz pomoć jake Turske i Katara, moglo rušiti bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka, tako bi sada moglo rušiti i njega. Ono što je najviše naljutilo saudijsko princa Mohammada bin Salmana jest to što je Turska, iako su džihadističke skupine u Siriji koje ratuju protiv Bashara Al-Assada pod njezinom ingerencijom, i iako Erdoğan smatra kako Assad mora otići, a lider islamske revolucije ajatolah Ali Khamenei smatra da Assad mora opstati, odnosi između te dvije zemlje, Irana i Turske, nikada nisu došli u pitanje. Štoviše, imaju izvanredne političke i gospodarske odnose. S druge strane, odnos Saudijske Arabije i Irana često se naziva “hladnim ratom”, kao što je bio onaj koji su dugo predvodili SAD i SSSR, a sve radi većeg utjecaja na međunarodnu politiku. U slučaju Saudijaca i Iranaca, cilj je dominirati regijom. Iako Iran i Saudijska Arabija nisu izravno ratovali, međutim, jesu neizravno podupirući “treće strane”.
Na primjer, u ratu između Irana i Iraka Saudijci su bili na strani Iraka, koji su i financirali. Isto tako, i u ratu u Siriji, Iran podržava sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada, dok su Saudijci na strani džihadističkih skupina. Iran i Saudijska Arabija nadmeću se i u Libanonu. Dok Saudijska Arabija pravi pritisak na libanonskog premijera Saada Haririja, Iran preko libanonskog pokreta Hezbollah želi dominirati nad Libanonom. Ni Jemen tu nije ostavljen po strani. Naime, samo tri mjeseca nakon što je postao prijestolonasljednik, princ Mohammed bin Salman, uz pomoć nekoliko arapskih zemalja, 26. ožujka 2015. počeo je intervenciju protiv proiranskih milicija Huta. Vojna intervencija Saudijske Arabije došla je zbog sve veće dominacije Irana nad Jemenom, koji je strateški važna država jer leži na uskom tjesnacu Bab-el-Mandebu između Crvenog mora i Adenskog zaljeva, kojim prolazi velik dio isporuka nafte.
Sudbina Bliskog istoka danas je u rukama pet moćnih vladara. Nesumnjivo je da je jedan od najutjecajnijih i najkarizmatičnijih od njih vođa islamske revolucije ajatolah Ali Khamenei, kojeg su još 2007. godine američki magazini News Week i Time, svrstali među 100 najutjecajnijih ljudi svijeta. Osim što zapovijeda vojskom, policijom i obavještajnom službom, zapovjednik je i jedne od najelitnije vojske na svijetu, iranske Revolucionarne garde čiji je zadatak čuvanje ustavnog poretka Irana i koja uz rezervni sastav Basij, broji između osam i 10 milijuna vojnika, koji su odigrali glavnu ulogu u porazu terorističke organizacije Islamske države u Siriji i Iraku. S druge strane, tu je i moćni saudijski princ koji se igra vatrom na Bliskom istoku, Mohammad bin Salman, koji se još u tinejdžerskim danima počeo baviti trgovanjem dionicama i nekretninama.
Njemačka obavještajna agencija BND plasirala je u medije dokument u kojem stoji da Saudijska Arabija vodi impulzivnu, agresivnu i ratobornu politiku, a glavni akter je moćni saudijski princ Mohammed bin Salman, opisan kako politički kockar koji destabilizira arapski svijet.
Utjecaj i u Europi
Uz rame im stoji i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji je promjenom ustava u Turskoj postao apsolutni vladar i novi sultan. Erdoğan pod svaku cijenu želi postati lider i vođa muslimanskog i sunitskog svijeta. Za razliku od iranskog i saudijskog lidera, Erdoğan ima utjecaj ne samo na Bliskom istoku već i u europskim zemljama, gdje je turska dijaspora vrlo brojna, te u zemljama Balkana, a najviše u BiH. Novi egipatski faraon, predsjednik Abdel Fatah Al-Sisija, unatoč tome što vlada autokratski, na međunarodnoj sceni uživa potporu velikih sila. S obzirom na to da je spriječio islamizaciju Egipta, postao je jedan od simbola zaštitnika kršćana u Egiptu.
Svakako da je danas najmoćniji lider sirijski predsjednik Bashar Al-Assad koji se uspio, unatoč osam godina krvavog rata u Siriji i borbi protiv 163 zemlje svijeta, održati na vlasti. Ne samo da je opstao već je iz dugogodišnjeg rata, koji je razorio zemlju i odnio mnogo života, izašao kao pobjednik, uz pomoć Rusije i Irana. Iz sirijskog sukoba, kao relativno najmoćnija strana, izaći će Assadov režim zbog kojega je rat i počeo. Danas više nitko ne postavlja pitanje Assadova legitimiteta, već se na različite načine pokušavaju vratiti u Siriju, zemlju izuzetno geopolitički i strateški važnu.
Sve u svemu: brod luđaka.