Debelo Brdo, nakon Hvara najsunčanije mjesto u Hrvatskoj, s najviše sunčanih dana godišnje, leži tu na Krbavskom polju. I zaista, udara sunce s neba, tuče. Vruće je.
Ima li debelih ljudi ovdje?
– Nema! Ima nas stotinjak, ali gotovo da nema ni jednog debelog čovjeka! Vrijedni ljudi smo mi Ličani, radni, sva se energija troši na posao – kaže Budimir Eror i otvara vrata da možemo ući u dvorište.
Iza njega – stado ovaca. A u desnoj ruci boca šljivovice. Njegove, domaće. Najbolje koja se može probati u Hrvatskoj i na Balkanu.
– Dva puta bio sam na natjecanjima, i to najjačima u regiji. Došao sam sa svojom šljivovicom u Zagreb. U Areni Zagreb bilo je sto ljudi iz šest država sa svojim rakijama, a ja sam se vratio tu, u Debelo Brdo, sa zlatnom medaljom! Bilo je to prije deset godina. Dvije godine kasnije, otišao sam s bocom i u Beograd na Rakija fest. I opet je u selo stigla zlatna medalja. Sad bih možda mogao otići i u London, da vidim kako bih tamo prošao, što bi Englezi rekli na moju šljivovicu – priča ponosno.
Pijemo rakiju.
Ako peče u grlu, nije dobra
– Kad probaš rakiju, moraš je osjetiti u želucu. Kod vrhunske šljivovice to je prvo. A zatim – osjećaj strujanja krvi kroz cijelo tijelo. Rakija se ne smije osjetiti u grlu, ne smije zapeći u grlu. To je znak da nije prava, da nije čista, da je patvorena... Ako je čista i prava, neće zapeći. Miris mora biti ugodan. I okus. Ma jednostavno je, kad popiješ, moraš imati osjećaj da hoćeš još jednu.
A boja?
– Boja je ključna. Boju dobiva postupno. Šljivovica stara 10 godina je žuta, stara 15 godina je malo tamnija, zlatnožuta, a stara 20 godina, e ta je prava! I takve nema nigdje na Balkanu, osim u Debelom Brdu. Nitko nema tako staru šljivovicu – priča i pokazuje na bačve.
Zašto? Nema bačava?
– Pa popili su je! I zato je ovo raritet. A vrhunski znalci znaju što znači kad je piće staro. Kad je viski star 20 godina.
Ovo se piće može popiti u zagrebačkom Hiltonu u Branimirovoj, nekad se pilo na šanku najboljeg zagrebačkog hotela – Inter-Continentala. Budimir ima čak i cjenik iz tog doba. U kultnom Diana baru, obična rakija, piše na tom cjeniku iz doba Univerzijade, stajala je 12.000 dinara, a njegova šljivovica Medical – 35.000 dinara.
– Pili su je i Juan Antonio Samaranch i Javier Pérez de Cuéllar.
Otkrijte nam recept.
– Recept je tajna, ide sa mnom u grob. Otkrivam 90 posto, a 10 posto čuvam za sebe. E, sad, hoće li zaista recept sa mnom u grob, to ćemo vidjeti.
Recite nam recept, slobodno...
– Neću vam reći! No evo u čemu je štos, moj je pradjed Stojan ovdje radio šljivovicu, pa zatim nakon njega moj djed Dane. Oni su pekli rakiju za sebe, no već je moj otac Stevo počeo peći rakiju za tržište, prodavati je. A ja, praunuk, doveo sam cijelu priču do savršenstva, do zlatnih medalja.
Što bi oni sad rekli da probaju rakiju od praunuka?
– Bili bi zaprepašteni koliko sam ih nadmašio. Iskreno to kažem, iz srca. Stariji ljudi nekad nisu imali toliko znanja. Tadašnje rakije bile su jako meke i dosta kisele. Evo, znam kao dijete, da je i tatina rakija bila malo kisela. U tadašnje vrijeme jako se puno trošila, nije tada u Lici bilo ničega drugog, ni vina, ni piva, ni konjaka... Pila se samo rakija. Evo jedan primjer, moj mi je tata pričao, kad su tu u selu pekli rakiju. Priča je iz 50-ih godina. Bio je tada samo jedan kotao, mali, od 60 litara. I cijelo je selo peklo na njega. Okupilo se 30 susjeda, sve kršnih Ličana, dvometraša. I nije se, pazi sad, moglo napeći rakije koliko su oni mogli popiti! A kotao se pekao oko sat i pol. Sve što bi ispekli, odmah bi i popili. Pa čekali... I tako do jutra. Tad se kući nije ni išlo, cijelu noć pekla se rakija.
Koliko su litara popili?
– Pazi, to su bili ljudi koji su bez problema mogli popiti i po dvije litre rakije. Nekad, Ličaninu nije bilo ništa popiti litru rakije na dan. I danas ima Ličana koji na dan popiju litru ili više rakije, no malo ih je, od sto ljudi jedan je takav.
A vi? Koliko vi najviše možete popiti šljivovice?
– Nisam nikad popio litru rakije, uostalom, i ne pamtim da sam ikad bio pijan. A volim popiti, pogotovo u dobrom društvu.
Šećemo s Budimirom njegovim imanjem. Na kojem su, pogađate, šljiva do šljive. Idila...
– Imam 600 stabala šljive. Najviše u selu. Rodio sam se kraj kotla. Jedini sam bio sin u obitelji, uz dvije sestre, Milenu i Maricu. Kao klinci, od jutra od mraka brali smo šljive. Tata Stevo, mama Draga i nas troje i po mjesec dana bili bismo u šljiviku. Berba je najteži dio posla.
A u čemu je tajna?
– Čude se i kažu mi da u Otočcu već peku rakiju, a da se ja tek pripremam za berbu. No, ta rakija koja se peče ranije, ne valja mnogo. Pobrali su zelene šljive, koje nemaju prirodnog slada. A mi počinjemo brati potkraj rujna i beremo ih cijeli listopad. I većinom radimo rakiju od naših šljiva, tu s ovih stabala. Debelo Brdo smješteno je u polju gdje ima najviše sunca poslije Hvara. Nema prskanja, ovčice ih gnoje, ima ih 130 ovdje. Pasu, sve je čisto i sve ekološki. Ako jedne godine ne urodi, nema problema, nema rakije. Bit će dogodine... Priroda diktira tempo. Sve je sto posto ekološki, nema mineralnih gnojiva i prskanja, kad je takva godina da nema roda, nema ni rakije. Važno je i znanje, i samo skladištenje na kraju... Bačve moraju biti od vrhunske slavonske hrastovine.
Gdje se pije najbolja šljivovica?
– Eto tu, kod mene.
Tko je autoritet za šljivu?
– Šumadija. Tamo je dobra šljiva. Imaju je mnogi, eto i Slovenci, pio sam i njihovu. Ali Lika je, zbog sunca, Bogom dana za rakiju.
Nisam se ženio, ali budem
A za ljubav? Jeste li se ženili?
– Nisam još. Ima vremena. Budem.
Gdje se još može probati vaša rakija?
– U hotelima na Plitvičkim jezerima, gdje je ravnatelj Tomislav Kovačević prije četiri godine započeo brendiranje Like kao destinacije. Uspostavljeni su prvi kontakti s menadžericom hotela Westin. Volio bih upoznati i gospodina Gorana Štroka, koji tu nedaleko gradi luksuzni resort T-NEST, u kojem će noćenje biti vrtoglavo skupo. A ondje bi, na šanku, idealno sjela i moja šljivovica. U kontaktu sam čak i s ruskom ambasadom u Zagrebu. I njima se svidjela moja rakija.
Upravo su u Nacionalnom parku počeli s etiketom - Lika Quality. I ličkom kapom kao logom. Budimir Eror je među prvima koji su prihvatili model, u sustavu je oko sto proizvoda, bit će ih još pedesetak. Turisti i gosti vole domaće, izvorno. Što će u Lici kupovati nešto iz Zagorja ili Slavonije? No, za ovo piće u dućanu Jezero u Nacionalnom parku za 0,7 l treba izdvojiti 278,44 kune. Poprilično, no piće je najbolje – zlatno.
– Moja je šljivovica posebna priča. Svaku svoju bocu ja otpratim od stabla preko bačve do kupca. Nema dostavljača, nema kombija, nema posrednika. Sjednem u auto, stavim deset boca, koliko su naručili iz Hiltona, i vozim ih u Zagreb.
A tu, ako netko stane?
– A čuj... Kad netko pokuca na vrata, treba mu za liječnika ili za poklon, neću ga odbiti. Bio je neki Nijemac, vidio me na TV-u i došao. Hoće bocu rakije. I kako ga sad odbiti? Prevalio toliki put i hoće jednu bocu. No, tko god želi rakiju, pa to je u Lici najmanji problem...
Zašto je šljivovici naziv Medical?
– Bio sam kao mladić bolestan. Imao sam problema sa želucem, bio sam u strahu i obilazio liječnike. Tako sam otišao i doktoru na Rebro. Ponio sam i bocu rakije. I on mi kaže: ‘Dobro ste. A vaša je rakija kao lijek. Što ste dolazili čak do Zagreba, kad lijek imate kod kuće... Šljivovicu.
Na Balkanu je uvijek bilo dobre klope i cuge,tako će biti u budućnosti. Balkanci su se uvijek znali opustiti uz dobro društvo i kapljicu.