Ljerka Mintas-Hodak tog je ponedjeljka uzaludno pokušavala na mobitel dobiti svoju kćer Ivanu. Trebali su joj Ivanini podaci za uplatu humanitarne pomoći siročadi u afričkoj državi Kongo. Bilo je oko 10.30 ujutro. Dan 6. listopada 2008. Kako je nije uspjela dobiti, novac je umjesto na Ivanino ime, uplatila u svoje ime.
Brat i sestra Mapendo (8) i Anaclet (11) Mushagalusa iz jednog ratom opustošenog sela kraj grada Bukavua na dar od obitelji Hodak tako su dobili hranu, odjeću i školarinu ili točnije osiguran život, koji na mjestu gdje žive inače i ne vrijedi previše. Kao dvoje od jedanaestero siročadi čija je majka umrla, a otac ih napustio, pitanje je kako bi bez tog dara dočekali i današnji dan. Ljerka Mintas-Hodak željela je svojoj kćeri čim je vidi ispričati što je napravila i porazgovarati s njom o novoj pomoći koju bi mogle poslati. Ivana je do tada pomagala većem broju ljudi u Hrvatskoj i majka je znala da će se lako dogovoriti o humanitarnom angažmanu za Afriku. No, na telefon je ni dalje nije uspijevala dobiti.
U tom trenutku, kada je novac ubrzo nakon uplate krenuo prema Kongu, Mladen Šlogar Žila već je na Zrinjevcu hodao za Ivanom Hodak. S pištoljem u džepu i bolesnom namjerom nekakve iracionalne osvete u mislima, oko 11.15 izvršio je svoju namjeru. Bez obzira na to je li se time želio osvetiti Zvonimiru Hodaku zbog nekih navodnih davnih obećanja ili je ubio slučajno, kako se danas radi smanjenja kazne pravda pred sucima, sa dva metka Šlogar je zauvijek prekinuo jedan život. U prvom iskazu policiji nakon privođenja kazao je kako je Ivana za njega personificirala sve nepravde što su mu se dogodile u životu. Mrzio ju je, već dugo ili u tom času, jer ju je smatrao pripadnicom bogate zlatne mladeži i članom obitelji koja ne mari za sudbine manje sretnih. I da, za njega u životu Hodakovih zaista nije bilo mjesta. Za djecu iz Konga, mališane u puno težoj životnoj situaciji od ubojičine, i te kako jest.
U samo pola sata stiješnjenoj drami Ivanina majka tako je doslovno spasila dva dječja života i ostala bez svog jedinog djeteta. Iako to još nije spremna, život za smrt, nažalost, smisao je koji bi u tome morala pronaći. Kada je se danas upita za taj čin, Ljerka Mintas-Hodak nerado ga se prisjeća. Taj 6. listopada dan je koji želi zaboraviti.
- Mi ne pomažemo da bi se o tome govorilo. Mi to radimo iskreno. Kao što smo činili oduvijek. Drago mi je ako sam tim mališanima priuštila barem malo bolji život. I nastavit ću tako - kaže Mintas-Hodak.
Ivanina majka dugo je u svojim mislima žalila što tog dana nije uspjela uplatiti novac na ime svoje kćeri. No, ubrzo je to odlučila promijeniti. Na dan kada je Šlogar napokon uhićen, točno četiri mjeseca nakon ubojstva, 6. veljače Ljerka Mintas-Hodak nastavila je svoju humanu misiju. Možda ponovo u trenutku stiješnjenom u samo pola sata, kada je ubojica u policiji govorio kako su Hodakovi sebični i ne mare za druge, ona je ponovo uplaćivala novac za one kojima je najpotrebniji. Ovaj put uspjela je to učiniti u ime svoje pokojne kćeri. Spas je u petak krenuo put dvije djevojčice u Keniji. Jedna od njih zove se Purity (nevinost, poštenje, čistoća...), poput simbola nevinosti Šlogarove žrtve, Ivane Hodak.
Prije dva dana, točno 7. veljače kada je trebao biti Ivanin rođendan, njezina majka jednaku pomoć pružila je i za dvoje djece iz Ruande. U tom trenutku ubojica njezina jedinog djeteta već je pred istražnim sucima počeo pričati drugačiju priču. Naveo je da je Ivana “kolateralna”, dakle slučajna žrtva. No, u ubojstvu nema slučajnosti. Kao što je nema niti u dobroti čina pomaganja najugroženijima. I upravo u tome Ljerka Mintas-Hodak odlučila je pronaći smisao. U Ivanino ime nastavit će pomagati djeci i mladim majkama. Bi li Šlogar i to nazvao sebičnim?
