Dok čitav zapadni svijet muku muči iznaći modalitete koji bi poslužili ukupnom smanjenju potrošnje energije iz konvencionalnih izvora, u Hrvatskoj nikako da svim građanima omogućimo pristup električnoj energiji. Pa tako već gotovo tri desetljeća sporadično vodimo javne rasprave o tome kako neka kućanstva samo nekoliko kilometara zračne udaljenosti od rodnog sela Nikole Tesle ni 77 godina nakon smrti tog genija nemaju struju.
Štoviše, takve rasprave postale su neizbježan dio prepucavanja između Beograda i Zagreba jer se uglavnom radi o zabačenim zaseocima diljem Like, Korduna, Moslavine i dalmatinskog zaleđa u kojima žive pripadnici srpske nacionalne manjine.
To što većina tih kućanstava struju nije imala ni prije Domovinskog rata, za beogradske vlastodršce nema neki značaj, kao što ni činjenica da ljudi danas žive bez žarulje, frižidera i televizora ne ide na čast Hrvatskoj. Civilizacijski diskurs postignut uoči i oko proslave 25. obljetnice Oluje ne može biti opravdanje da se dijelu hrvatskih građana svakodnevne aktivnosti u 21. stoljeću reduciraju na period od zore do sumraka.
Iako javnost često upire prstom u HEP, odgovornost za to što još uvijek četrdesetak hrvatskih zaseoka nema priključak na struju podijeljena je između države, lokalne samouprave i vlasnika objekata. Nacionalna elektrokompanija, koliko god imala monopol na veći dio elektroenergetskog sustava, mora poslovati na komercijalnim osnovama. Na to je uostalom obvezuje zakon.
Bilo koji direktor HEP-a ili njegove tvrtke koja se brine o distribucijskom sustavu mogao bi kazneno odgovarati kada bi iz bilo kojeg razloga odlučio angažirati svu raspoloživu inženjeriju da bi dvije kuće u vrletima ponad Udbine ili Brinja bez građevinske dozvole dobile priključak na struju. Na državi je da se za to pobrine. Osim toga nije priključak na nacionalnu elektroenergetsku mrežu jedini način da ti ljudi dobiju struju.
Tamo gdje je neisplativo provoditi kabele i graditi trafostanice ugrađuju se fotonaponski paneli koji za proizvodnju struje koriste solarnu energiju. Iako je ta praksa godinama poznata u svijetu, u Hrvatskoj se malo provodi. A ni tehnologija više nije toliko skupa.
Normalno da nema interesa za tih par kuća (kućeraka), gdje je tu računica?! Socijalizam je iza nas već 30 godina. To što se radi o prostoru gdje žive pripadnici određene manjine nebitno je u ovoj priči.