Probijete se kroz gužvu na jednima od sedam ulaznih vrata u Jeruzalemski stari grad, najbolje kroz ona najstarija, jaffanska, zatim skrenete lijevo u neku od uskih uličica, prođete bezbrojne trgovine i jednu neobičnu teretanu iz koje trešti techno muzika (nadrealan znak modernosti na ovom prastarom mjestu), skrenete desno, izgubite se, pa se ponovo pronađete, i evo vas na jednom trgu u čijem uglu stoji neobičan, praktički odsječeni zvonik. Uđete kroz pohabana vrata i prvo što pred vama stoji je kamen pomazanja, zatim skrenete lijevo, prođete između dva divovska stupa, i kročili ste u rotondu u čijem je središtu mala kapela. Zakoračite kroz njezina vrata i našli ste se u maloj prostoriji s kamenom koji je zatvarao Isusov grob i na kojemu je na Uskršnje jutro sjedio anđeo. Kročite još dalje, u drugu, još manju prostoriju, i konačno ste stigli: ovo je mjesto gdje je Isus Krist pobijedio smrt!
To je, ukratko, put u središte bazilike Svetoga groba u Jeruzalemu, put kojim milijuni hodočasnika prolaze da bi se pomolili u najstarijem i najvažnijem kršćanskom svetištu.
– U nas se govori Svetoga groba, ali puno praktičniji izraz je Bazilika uskrsnuća. Takav je i grčki naziv Anastasis, što znači uskrsnuće. Bolje i mudrije je tako, jer bazilika nije postala važna zato je što je netko pokopan, nego zato što je uskrsnuo – kaže fra Miroslav Modrić, koji redovito vodi hodočašća u Svetu Zemlju, a autor je i knjige "Sveta Zemlja - Isusova domovina, hodočasnički vodič".
Zbunjenost i ganuće
– Nema hodočasnika koji dođe u Svetu Zemlju, a da ne želi vidjeti upravo to mjesto - kaže fra Miroslav Modrić. Bazilika Navještenja u Nazaretu i bazilika Rođenja Isusova u Betlehemu jednako su važna kršćanska svetišta. Poseban je doživljaj boraviti u Betlehemu za Božić i u Jeruzalemu za Uskrs, no to su ujedno i blagdani kada su u dvjema bazilikama najveće gužve.
– Ako hoćete smireno doživjeti ta mjesta, bolje ne ići u to vrijeme. Tko god dođe u baziliku Uskrsnuća u bilo koje doba godine, on sebi lako dopusti raspoloženje Uskrsa. Odlaskom u Svetu Zemlju puno je lakše i kod kuće potom doživjeti i naći Boga, ali nije nužno otići u Svetu Zemlju. Jer ipak je Bog svuda nazočan, samo mu treba dopustiti da uđe u kuću, u srce ljudsko – kaže fra Miroslav Modrić.
No, osjećaj gužve ne stječe se samo zbog velikog broja vjernika koji čekaju na ulazak na Kristov grob. Gužva je i među svećenicima koji služe svete mise u bazilici. Prostor crkve je podijeljen između šest kršćanskih vjeroispovijesti koje su tijekom povijesti stekle određeno vlasništvo i prava, a od 1852. drže se pravila koja su uvedena kao "status quo", no potrajala su od osmanske do britanske, jordanske i izraelske vlasti. Tu su grčki pravoslavci, franjevci uime Rimokatoličke crkve, armenski pravoslavci, kao i Kopti, Etiopljani i Sirijci (sve tri skupine su pravoslavci). Da bi se spriječila svađa i tumačenje da je crkva katolička ako ključeve drže katolici ili pravoslavna ako ih drže pravoslavci, ključevi bazilike su u rukama muslimana. Jeruzalemska obitelj Nuseibeh već 1300 godina nosi tradiciju po kojoj je najstariji muškarac te obitelji ujedno i ključar bazilike Svetog groba.
– Bazilika se zatvori navečer oko 19, 20 sati i otvara se ujutro oko 4 sata. Noću iznutra ne možete izići, pa da ste i bolesni, jer ključ ostaje vani – kaže fra Miroslav Modrić, koji je živio unutar bazilike godinu dana tijekom svoje dvogodišnje službe u franjevačkoj Kustodiji Svete Zemlje (od 1982. do 1984. godine). Među trinaestero fratara koji su u to doba živjeli u samostanu unutar bazilike bilo je 12 nacionalnosti.
– Grci u ponoć imaju svoju službu na samom Svetom grobu. Onda iza toga u 2 sata imaju Armenci. A fratri idu spavati, pa počnu u 4 sata ujutro moliti – kaže hrvatski fratar koji je živio u bazilici. Status quo točno propisuje ne samo tko kada smije moliti nego tko kada smije zvoniti, tko kada mora čistiti...
Davor Ljubić iz udruge Sveta Zemlja, koja je specijalizirana za organizaciju hodočašća, kaže kako se osjećaj koji vjernik doživi na Isusovu grobu "ne da riječima opisati".
– To je osjećaj koji nije s ovoga svijeta – kaže Ljubić, čija udruga ove godine slavi desetu obljetnicu postojanja, a dosad je na hodočašća diljem svijeta odvela oko 8000 vjernika iz Hrvatske i BiH, od toga oko 4000-5000 u samu Svetu Zemlju. Ljubić je bio i suorganizator hodočašća međugorske vidjelice Vicke Ivanković Mijatović u Svetu Zemlju 2013. godine.
Fra Tomislav Glavnik je još jedan od hrvatskih svećenika koji je vodič hodočašća u Svetu Zemlju. Iz svoga iskustva kaže da hodočasnici proživljavaju dva osjećaja, prvo zbunjenosti, a potom ganuća, kad kroče u baziliku Svetog groba.
Zbunjenost nastupa kad vide koliko je zapravo blizu mjesto gdje je Isus Krist bio razapet od mjesta gdje je pokopan i uskrsnuo, po Svetom pismu. Kad su kršćani, nakon dolaska križara 1099. u Jeruzalem, počeli obnavljati baziliku (koja je prvotno sagrađena u 4. stoljeću u vrijeme rimskog cara Konstantina I. Velikog, ali su većinu te crkve razorili Perzijanci i islamski kalif al-Hakim), pokušali su obuhvatiti pod jednim krovom sve evanđeoske izvještaje o tome što se s Isusom događalo u posljednjim satima života. Tako postoje kapelice posvećene uspomenama na razna mjesta, od mjesta gdje je Isus bio zatvoren prije no što je razapet na križu do mjesta gdje je razapet. Sve je to tako blizu unutar bazilike. Drugi osjećaj, ganuće, nastupa i zato što hodočasnici dolaze u Jeruzalem na kraju svoga hodočašća, otprilike peti dan.
– Cijelo si vrijeme slažu sliku o tome kako Isusova domovina izgleda, a onda se susreću s potresnim trenutkom. Čovjek čeka u redu na ulazak u kapelicu s Isusovim grobom, mora biti strpljiv, ali onda dodirne taj kamen, i spozna, i često suze krenu – kaže fra Tomislav Glavnik.
Nadgrobna ploča
Neki su posjetitelji zbunjeni, možda i razočarani, što Kalvarija ili Golgota zapravo i nije brdo. Prema uvriježenom mišljenju, bio je to brijeg izvan zidina tadašnjeg Jeruzalema gdje je Isus bio razapet oko 33. godine. No, potvrdu da je riječ o brdu teško ćete naći u Novom zavjetu, a još teže u današnjoj stvarnosti. Jedva da je riječ o uzvišenju od kojih desetak metara.
– Kalvarija nije brdo, nigdje u Bibliji i ne piše da je brdo. Vjerojatnije je da se slika brda stvorila među ljudima da bi lakše razumjeli koliko je Isusu bilo teško nošenje križa. Ali Isusova patnja nije bila u tome je li križ težak 15 ili 50 kilograma, je li uspon na Kalvariju bio 50 ili 500 metara, nego u tome što je kao Bog došao ljudima pokazati da niste sami, da život ima dubokoga smisla, ima smisla i patnja i križ, a oni ga popljuju... To boli – govori fra Miroslav Modrić.
Iako rušena, paljena, obnavljana, razarana potresima i požarima ("odsječeni" toranj s početka priče stradao je u jednom potresu), bazilika Svetog groba ili bazilika Uskrsnuća sačuvana je kao sveto mjesto, pa i ovih uskrsnih blagdana privlači i fascinira kršćane iz cijelog svijeta. Ono što je za Hrvate posebno zanimljivo jest činjenica da je zadnju veliku obnovu bazilike obavio jedan Dubrovčanin, fra Bonifacije Stjepović. Bilo je to 1555. godine, a obnova je uključivala i polaganje ploče (mramorne ili alabasterne, teško je reći) koja čuva samu nadgrobnu ploču Kristova groba od propadanja u doticaju s ljudima i vremenom. Hodočasnici koji ulaze na ovo sveto mjesto impresionirani su jednim pogledom ili dodirom ploče za koju vjeruju da je na njoj bilo položeno Kristovo tijelo zapravo dodiruju fra Bonifacijevu ploču koju je taj Dubrovčanin ondje postavio da čuva ono što je ispod.
>> Kako je izgledalo hodočašće pape Franje u Svetu Zemlju
Dragi Hrvati, srećan Vam Uskrs želim! Pozdrav iz Srbije! :-)