Travanj je mjesec u kojemu će se u hrvatskoj političkoj praksi prvi put primijeniti dvije institucionalne novine. Najprije će na izborima članova Europskog parlamenta birači moći koristiti institut preferencijskog glasovanja – preferencijsko je glasovanje u Hrvatskoj opcijsko, a ne obvezatno, što znači da birači mogu, ali ne moraju dati preferencijski glas jednom kandidatu na listi - a potom će građani Dubrovnika na lokalnom referendumu odlučivati o sudbini investicijskog projekta na Srđu. Kako su i preferencijsko glasovanje i referendum prilično popularni u nekim krugovima civilnog društva i strukovne javnosti, bit će zanimljivo vidjeti kako će ih prihvatiti građani. Njihovi zagovornici dosad su tvrdili da građani žele personaliziranije izbore i više izravne demokracije. Možda, doduše, nisu bili svjesni toga, ali čim im politička nomenklatura dopusti da iskuse sve vrline tih instituta, prigrlit će ih cijelim političkim srcem. Ako je doista tako, onda bi postoci birača koji će koristiti preferencijsko glasovanje i koji će izaći na dubrovački referendum trebali biti visoki.
Praksa Europske unije
Kako se preferencijsko glasovanje odjednom našlo u hrvatskome izbornom zakonodavstvu? Uvođenja te novine može se objasniti na dva načina. Prvo, hrvatski je zakonodavac preuzeo praksu većine članica Europske unije. Članovi Europskog parlamenta u svim se državama, čak i u Francuskoj i Velikoj Britaniji, stoljetnim utvrdama većinskoga izbornog prava anglosaksonske i romanske vrste, biraju razmjernim izbornim sustavom. U većini država – u Austriji, Belgiji, na Cipru, u Češkoj, Danskoj, Finskoj, Italiji, Letoniji, Litvi, Nizozemskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Švedskoj - europski parlamentarci biraju se preferencijskim glasovanjem s takozvanih zatvorenih deblokiranih lista. U većini tih država birači imaju jedan preferencijski glas koji mogu dati jednom kandidatu na jednoj izbornoj listi, a samo u nekoliko zemalja imaju više glasova koje mogu dati nekolicini kandidata na jednoj listi. Doda li se tome da u još tri članice – u Irskoj, na Malti i u Luksemburgu – birači mogu birati kandidate s otvorenih lista, što znači da svoje preferencijske glasove mogu dati kandidatima koji se natječu na različitim izbornim listama, očito je da je hrvatski zakonodavac odlučio preuzeti ili oponašati praksu većine država koje su prihvatile otvorenije i personaliziranije oblike izbornog natjecanja i glasovanja za članove Europskog parlamenta.
No Hrvatska odstupa od tih država prema jednome bitnom obilježju: one su ozakonile zatvorene neblokirane ili otvorene liste i preferencijsko glasovanje i na izborima članova nacionalnih parlamenata. Iznimke su Italija i Litva. Italija je desetljećima nakon rata primjenjivala preferencijsko glasovanje na izborima članova svoga parlamenta. Analitičari i političari proglasili su taj izborni sustav jednim od glavnih uzroka stalnih političkih kriza u zemlji te je ukinut. Sada je na snazi jak premijski izborni sustav sa zatvorenim listama, ali se krize, kako vidimo, nastavljaju. Litva bira polovicu članova nacionalnog parlamenta razmjernim, a polovicu većinskim sustavom te nema razloga personalizirati razmjerni segment izbora kad birači mogu birati pojedine kandidate, „persone“, na većinskim izborima. Nije naodmet ponoviti da postoji velika razlika između otvorenih i zatvorenih deblokiranih lista: prve omogućuju preferencijsko glasovanje za kandidate na različitim političkim listama, primjerice za kandidate na listama SDP-a i HDZ-a, a druge samo za kandidate na jednoj listi, primjerice samo SDP-a ili samo HDZ-a. Netočno je stoga govoriti da su u Hrvatskoj ozakonjene otvorene liste. Jezično je neispravno govoriti i o „preferiranom glasu“: preferirani su kandidati, a glasovi su preferencijski. Zar u tolikoj državnoj upravi, poglavito u saborskim i vladinim službama, nema nijednog lektora?
Drugorazredni izbori
Drugo, iznenadna sklonost naših političkih elita preferencijskom glasovanju može se objasniti i time da je riječ o drugorazrednim europskim izborima na kojima ne sudjeluju pripadnici najviših stranačkih nomenklatura. Na njima se ne natječu ni Milanović ni Karamarko, kao ni formalno najviše pozicionirani članovi SDP-a i HDZ-a ili najbliži suradnici dvaju stranačkih vođa koji iz te profesionalne, a katkad i privatne, bliskosti s njima crpe praktičnu političku moć. Na izbornoj listi SDP-a nalaze se članovi drugoga ili čak trećeg stranačkog ešalona prema stvarnome političkom utjecaju i moći koji imaju u stranci, parlamentu i političkom životu uopće. Ni na izbornoj listi HDZ-a nema niza dosadašnjih i sadašnjih stranačkih moćnika, premda su odnosi moći koje Karamarko gradi u HDZ-u mnogo nerazvidniji nego u većini ostalih stranaka. Riječ je, dakle, o kandidatima s malo osobnoga „političkog kapitala“, što umanjuje poticaje biračima da glasuju za kandidate, a ne za stranke. Kako su i Milanović i Karamarko popularniji u svojim strankama nego među građanima – prvome popularnost stalno opada otkako je postao premjer, a drugi nikad nije ni uspio postati popularan u javnosti – teško je očekivati da će oni, a to znači i njihove stranke, pristati na ozakonjenje preferencijskog glasovanja i na izborima za Sabor. Neće, ponajprije, dopustiti mogućnost da birači očito i izravno verificiraju njihovu osobnu političku nepopularnost. Neće, nadalje, dopustiti mogućnost da birači verificiraju činjenicu da u strankama kojima su na čelu ima političara koji su popularniji od njih. Oboje bi uvelike delegitimiralo njihov čelni položaj u vlastitim strankama i otvorilo prostor za osobne sukobe u kojima bi popularni političari počeli potkopavati autoritet vođa, a vođe bi im se osvećivale političkim marginaliziranjem.
Preferencijsko glasovanje općenito može produbiti jaz između formalnoga stranačkog statusa pojedinaca, s jedne, i njihove prihvaćenosti i popularnosti među biračima, s druge strane, što obično rezultira osobnim suparništvima koja mogu prijeći u frakcijske obračune koji destabiliziraju stranke. Birači zacijelo žele vidjeti na najvišim političkim položajima u državi one pojedince koje smatraju najboljima, ali nije sigurno da se njihove želje poklapaju s interesima stranačkih nomenklatura.
Što se tiče dubrovačkog referenduma, njegovu bi sudbinu moglo odrediti neuređeno i nelogično referendumsko zakonodavstvo. Da bi dubrovački, kao i svaki lokalni, referendum uspio, glasovati mora natpolovična većina birača u lokalnoj zajednici. A da bi Dubrovčani spriječili investicijski projekt na Srđu, za to mora glasovati natpolovična većina onih koji su izašli na referendum. Odmah se, dakako, nameće usporedba s nacionalnim referendumom o ulasku Hrvatske u Europsku uniju za koji zakonodavac nije propisao participacijski cenzus kojim bi uvjetovao njegovu pravovaljanost; točnije, postojeći je cenzus ukinuo opravdano se pribojavajući neuspjeha referenduma ako on ostane. Referendum je postao pravovaljan premda je na njega izašlo manje od 50 posto birača. Tako je, eto, teže i zahtjevnije srušiti jedan lokalni investicijski projekt nego uvesti državu u jednu ekonomsku i političku uniju. Nelogično i proizvoljno dizajniranje pravno-političkih institucija i instituta sve više nagriza cijelu institucionalnu arhitekturu države, potkopava njezinu „statičku ravnotežu“ i čini je neotpornijom i na vanjske i na unutarnje političke i društvene potrese.
Uspjeh referenduma dodatno otežava njegovo vremensko razdvajanje od lokalnih izbora. Vladajuće stranke i njihove vođe obrazlagali su svoje stajalište da treba razdvojiti europske i lokalne izbore sadržajnim razlozima, premda je općepoznato da europski izbori u svim državama pate od „problemske neautentičnosti“ te je očito da će tako biti i u Hrvatskoj.
Odbojnost prema referndumu
No tim se razlozima ne može opravdati razdvajanje lokalnih izbora i referenduma u Dubrovniku. Investicijski projekt na Srđu najvažnija je dubrovačka - i ne samo dubrovačka - tema na kojoj se može zasnovati smislena i izborna i referendumska kampanja. Kako su birači motiviraniji da izađu na birališta ako se isti dan održavaju i referendum i lokalni izbori, čini se da vlast zgusnutim pozivima na birališta, tri puta u mjesec dana, hotimice zamarade građane i slabi njihovu volju da se politički angažiraju. Nije posve neutemeljena ni sumnja da i lokalna i nacionalna vlast priželjkuje propast dubrovačkog referenduma zbog dva razloga: najprije zato što želi da se ostvari investicijski projekt na Srđu, a drugo i dugoročnije zato da bi učinila upitnom cijelu tu instituciju izravnog odlučivanja građana. Tome su umnogome pridonijeli i zagovornici referenduma koji su u protekle dvije-tri godine agitacije tu instituciju izravne demokracije uglavnom postavljali kao opreku i alternativu institucijama predstavničke demokracije, a ne kao njihovu dopunu i korektiv.
Kako su aktivisti civilnog društva zaoštravali retoriku usmjerenu protiv cijele predstavničke demokracije, a napose protiv političkih stranaka, tako su političari i stranke razvijali sve veću odbojnost prema referendumu općenito.
Sučeljavanje je poprimilo obilježja frontovskog sukoba u kojemu proreferendumska strana želi dokazati da narod želi izravno odlučivati o svojoj sudbini, a protureferendumska strana jedva prikriva da se boji takva scenarija. Stvara se dojam da narod ne vjeruje vlasti, a vlast ne vjeruje narodu. No referendum nije samo izazov etabliranoj predstavničkoj demokraciji nego i vlastitim zagovornicima koji su napokon, makar djelomice, došli na svoje i odmah pokazali strah od stanja u kojemu se, kako se to lijepo kaže, vlastite ideje i ideali pretvaraju u stvarnost. Tako su aktivisti dubrovačkih ekoloških i drugih civilnih udruga počeli javno pokazivati bojazan od dvostrukog neuspjeha referenduma: od neizlaska natpolovične većine birača i od propasti pokušaja da izravnom akcijom građana spriječe gradnju turističkog naselja na Srđu. Propadne li dubrovački referendum, to će nanijeti velike štete cijelom konceptu referendumske, odnosno izravne demokracije. U igri su stoga veći ulozi no što se na prvi pogled čini.
