Europska unija danas ima različite mehanizme pomoći državama članicama koje se nađu u financijskim poteškoćama. Istina, do izbijanja krize eurozone nije postojao instrument pomoći za države članice koje su uvele euro. Jednostavno se smatralo kako je euro kao zajednička valuta dovoljno snažan štit te se nije pretpostavljalo da bi članice eurozone uopće trebale financijsku pomoć EU, kao ni međunarodnih financijskih institucija.
Od izbijanja financijske i ekonomske krize krajem 2008. EU je u više navrata pokušala stvoriti i osnažiti sustav za pomoć državama članicama koje se nađu u financijskim poteškoćama. Cilj tih mehanizama je pomoći državama izvan eurozone koje imaju problema s ispunjavanjem svojih obveza prema inozemstvu, te smiriti tržišta u slučaju članica eurozone i povratiti stabilnost eura.
Europska je unija ranije predviđala samo mogućnost pomoći državama članicama koje još nisu uvele euro. Radi se o instrumentu pomoći državama članicama s problemima u platnoj bilanci, odnosno onima koje se suočavaju s problemima u podmirivanju obveza prema inozemstvu (eng. Balance of Payments Assistance). Korisnice su do sada bile Mađarska (6,5 mlrd. eura), Latvija (3,1 mlrd eura) i Rumunjska (ukupno 6,4 mlrd eura u dva programa). Najčešće ovaj program prati i pomoć Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i drugih međunarodnih institucija ili država. Program ekonomske prilagodbe na koji se država članica korisnica pomoći obvezuje sadrži jasno određene uvjete koje mora ispuniti kao preduvjet za isplatu zajma. Instrument se financira na način da se Europska komisija na tržištu zadužuje u ime EU, te tako prikupljena sredstva posuđuje državi članici po povoljnim uvjetima. Ukupni kapacitet je 50 milijardi eura. Taj je iznos ranije bio manji, ali uslijed krize je povećan.
Nađe li se Hrvatska u narednom razdoblju u situaciji da treba vanjsku financijsku pomoć, tada je može zatražiti putem instrumenta pomoći platnoj bilanci. Korištenje pomoći EU bi moglo značiti i uključivanje MMF-a; do sada je bio slučaj da su zemlje primale pomoć od EU i MMF-a zajedno. Prema propisima koji se odnose na ovaj instrument, prije svake isplate pomoći, država članica korisnica financijske pomoći morala bi pokazati da dosljedno provodi dogovorene mjere i ispunjava postavljene uvjete.
Da je Hrvatska trebala financijsku pomoć u pretpristupnom razdoblju, mogla se također obratiti za pomoć Europskoj uniji. EU ima instrument pomoći državama koje nisu članice, a nalaze se u procesu pristupanja ili u nekom drugom partnerskom odnosu s EU. Radi se o Makrofinancijskoj pomoći. (eng. Macro-Financial Assistance - MFA). Iznosi koji su na raspolaganju su relativno mali (do 150 mil. eura), a odobravaju se u kontekstu programa prilagodbe koji vodi MMF.
S druge strane, sve do nedavno nije postojao mehanizam kojim bi EU pomogla svojim članicama koje su ujedno i članice eurozone. Od proljeća 2010. godine uspostavljeno je nekoliko privremenih i konačno jedan stalni mehanizam. Korisnice ovih fondova su Grčka, Irska, Portugal, Španjolska i Cipar. Sve privremene instrumente pomoći od kraja 2012. godine je zamijenio stalni Europski mehanizam za stabilnost (engl. European Stability Mechanism -ESM). Uvjetovanost, sufinanciranje od strane MMF-a i relativno niski troškovi zaduživanja putem ovih instrumenata za članice eurozone su glavne značajke. Sredstvima ESM-a će se moći izravno izravno dokapitalizirati financijske institucije kojima će to biti potrebno, što će za javne financije pogođene države značiti veliko olakšanje. Ukupni upisani kapital ESM-a iznosi 700 milijardi eura. Od tog iznosa, 80 milijardi eura bit će u obliku uplaćenog kapitala kojeg uplaćuju zemlje članice eurozone. Tako će i Hrvatska nakon pristupanja eurozoni biti dužna uplatiti svoj dio kapitala ESM-a
