Vaše je dijete otrovano streptokokom, kao da je pojeo najotrovniju gljivu – tim se riječima dežurna liječnica na KBC-u Rebro obratila obitelji Salopek iz mjesta Salopek Selo pokraj Ogulina, koji su 23. prosinca 2009. onamo dovezli svoga desetogodišnjeg sina Kristijana.
Ne zna se koji streptokok
Toga se dana toj obitelji život doslovce preokrenuo.
Nisu ni slutili da će njihovom uvijek zdravom i veselom sinu i unuku biti dijagnisticirano kronično zatajenje bubrega. Sve je počelo još u proljeće 2006., kada je danas desetogodišnji Kristijan u ogulinskoj bolnici operirao sve tri mandule. Međutim, u studenome 2009. počeli su prvi zdravstveni problemi, najprije glavobolja, a potom i povišeni tlak, krv iz nos. Obiteljska liječnica uputila ih je 23. prosinca ujutro da naprave pretrage i dan kasnije dođu po nalaze. No, liječnica ih je nazvala već u 12.30 sati i rekla da su nalazi jako loši i da hitno idu u Zagreb. Tada je počela prava drama za obitelj Salopek.
– Bubrezi su bili 60 posto oštećeni i bilo je pitanje hoće li Kristijan pasti u komu. Pitao sam može li ga vozilo Hitne odvesti u Zagreb, ali da se to riješi trebalo je čekati do ujutro. Uostalom, samo je jedno i trebalo je biti na raspolaganju bolnici. Bio sam u panici, jer nisam ni znao gdje je Rebro, a dijete mi je u teškom stanju. Supruga i ja našli smo zamjene na poslu, jer oboje radimo u HŽ-u, i krenuli u 14.30 na put. U Zagreb smo stigli oko 17. Ne znam uopće kako smo došli do tamo. Kada mi je pet sati kasnije dežurna liječnica rekla da je moj Kristijan izvan životne opasnosti, kroz glavu mi je prošlo kako je sve moglo završiti – sa suzama u očima prisjeća se Marinko Salopek. Uslijedilo je pet šok terapija kako bi se zaustavilo daljnje širenje bakterije. U tome se i uspjelo, ali pred Kristijanom i njegovom obitelji još je dugačak put prema ozdravljenju.
– Ni danas se ne zna koji je streptokok doveo do takvog stanja. Nikoga ne optužujemo. Znamo samo da moramo biti strpljivi i da nas čeka dugotrajno liječenje. Bolest se ne može izliječiti, nego samo zaliječiti. Postoji mogućnost da se i vrati, ali moramo vjerovati da će sve biti u redu – puni su nade Marinko i Marijana Salopek. Da nesreća nikad ne dolazi sama pokazalo se, nažalost, i u njihovom slučaju. Kristijanov djed doživio je moždani udar 31. prosinca 2009. kada je čuo da njegov unuk mora na biopsiju bubrega. Umro je tri tjedna kasnije.
Povratak u razred
– Jako mi nedostaje. Znam da ga je pogodilo to što se sa mnom događa. Sada želim samo nastaviti živjeti tamo gdje sam stao za Božić prošle godine. Hvala svima koji su mi pomogli. Nadam se da nikoga neće zadesiti ovako teška bolest – poručuje desetogodišnji Kristijan, koji se nakon dva mjeseca ponovo vratio u svoj treći razred u Područnoj školi u Kunićima. Malo ga je bilo strah kako će ga prihvatiti učenici, ali brzo se snašao u novim školskim obvezama. Najviše voli matematiku, engleski jezik, likovni i glazbeni odgoj. Tjelesni, kao i nogomet i neki drugi sportovi, za njega su do daljnjega zabranjeni. Teška Kristijanova bolest, ali i smrt djeda, i financijski su iscrpili obitelj. Marijana i Marinko dva su mjeseca na bolovanju. Zahvaljuju HŽ-u, udrugama i pojedincima koji su dosad skupili oko 33.000 kuna.
– To su dobri ljudi koji će se prepoznati, a mi ćemo im se nekako odužiti – poručuje obitelj Salopek. Svi oni koji mogu i žele im pomoći mogu to učiniti uplatom na žiro-račun 2402006-3201725661, otvoren u Erste banci.
