Stalni i sve jači priljev tribute bendova na domaćem tržištu nekog iznerviranog strategijom “prepisivanja” mogao bi pozvati na pitanje: bi li trebalo “zabraniti” tribute bendove? Dakako, pitanje je više retoričke naravi jer oni koji prepisuju to i javno priznaju. Ne bih ništa zabranjivao, ne dao bog većeg zla, pogotovo u trenutku kad je i Bajagin ovosubotnji nastup u Sisku – nakon Karlovca pa Varaždina, u kojemu, srećom, ista logika nije urodila završnim zabranjenim plodom – opet bio pod već viđenom prijetnjom i željom zabrane nekih iz braniteljskih udruga, popularno nazvanih “zabranitelja”.
Na tuđoj grbači grade gaže
Ali, ako ima “kreativne” pravde ili, bolje reći, pravde za kreativnost i stvaralaštvo, ne bih volio da se rock-glazba tretira tribute be(n)dovima. Ili, u prijevodu, bendovima koji sviraju tuđi repertoar i najčešće “šibaju mrtvog konja”.
Ako ne doslovno, onda barem u prenesenom značenju, “svirajući” repertoare popularnih sastava i autora koji su odavno završili u ropotarnici povijesti i nisu aktivni. Svi su oni (tribute bendovi, a ne izvorni autori) djelomično ili potpuno “izgubljeni u prijevodu” isplative nostalgije u današnje vrijeme, skupa s publikom kojoj je vjerojatno komplicirano, ili prezahtjevno, poslušati nešto novo.
Pa se svi skupa sklanjaju u domenu provjerenog kiča u kojem se poput vampira obrušavaju na vremešne standarde i prošlost koja se, nažalost, ne može braniti pred njihovim naletom.
Cimanje nostalgičnih žica masovne publike oduvijek je bilo isplativo, pa tako i u popularnoj kulturi. Jedini je problem što program Rujanfesta nema ništa zajedničko ni s popom ni s kulturom. Oni to, naime, zovu “rock”. A tzv. Rock-pozornica, kako je gromoglasno reklamiraju na aktualnom Rujanfestu (21. – 30. rujna, ali samo vikendima) nešto je strašno. Prvo, nema veze s rockom, a drugo, pored svih živih i dobrih rock-bendova koji postoje oko nas, organizatori su naumili skupiti postavu estradnih lešinara koji na tuđoj grbači, čitaj repertoaru, grade gaže i marljivo zasipaju publiku spomenutom nostalgijom.
Ništa nezakonito, rekli bismo, no bilo bi pristojno: ne zovite to rock-glazbom. Dakako, razlozi organizatora vrlo su jasni i, opet dakako, nemaju nikakve veze s rockom na koji se pozivaju. Jednostavnije im je – čitaj: jeftinije – “sitno” platiti tribute bendove nego neki autorski, a kamoli popularan rock-bend koji bi s “imenom i prezimenom” raspalio po vlastitom repertoaru u duhu sadašnjosti. Ali to bi malo više koštalo.
No, ako organizatori imaju novčanik kojim mogu platiti Harisa Džinovića, Halida Bešlića, Mladena Grdovića, Željka Samardžića, Matu Bulića, Maju Šuput, Željka Bebeka, pa i pop-izvođače poput Petra Graše i Tonija Cetinskog, očito nije problem u novcu, nego nevoljkosti da se pozovu ozbiljna rock-imena umjesto tribute bendova. A ako već je neki problem, onda barem to nemojte zvati “rockom”, nego, recimo, “zabavom estradnih vampira (krvopija)”.
Dapače, ako im se ne sviđaju, nabrajam napamet, Psihomodo pop, Hladno pivo, Let 3, Jinx, TBF ili netko drugi i treći, mogli su pozvati baš Bajagu i napraviti “u sali lom”, kako se zove njegov zadnji album. I to ne u sali, nego na otvorenom kod Bundeka, i pokazati dobru volju, liberalnost, ako ne i hrabrost, da se plati ljude čije pjesme toj istoj publici koja će tamo biti vjerojatno nisu nepoznate.
Ali avaj, umjesto prave rock-pozornice, publiku će zabavljati Tribute to ABBA, Tribute to Balašević, Tribute to AC/DC, Tribute to ZZ Top, Tribute to EKV, Dino Dvornik tribute i mnogi drugi, ali navlas slični. Još je gore što na Facebook stranici festivala pod najavom stoje fotografije Balaševića, Dine Dvornika, EKV-a, ZZ Topa i AC/DC-ja, koje podsvjesno navode publiku na “grijeh” dolaska i sugestivno sugeriraju da će i “oni” biti tamo. Ali, naravno, neće.
To nas dovodi do idućeg problema, a to je da i aktivni, postojeći, živi i zdravi glazbenici poput Depeche Modea, Red Hot Chilli Peppersa i mnogi drugi “trpe” interpretacije tribute bendova, ali u tom slučaju po svijetu nikad nećete vidjeti fotografije originalnih izvođača kao kod nas. I nije to nikakav problem za njih, jer sviraju po cijelom svijetu, ali ako priču premjestimo na domaći teren, osim pitanja ukusa, dolazimo i do činjenice da ovakvi cušpajzi uzimaju kruh aktualnoj, vrijednoj i dobroj suvremenoj glazbi, a račun plaća naivna publika koja misli da je čula “njih”. A nije.
U2 kao vlastiti tribute
Slično je bilo i s onima koji odavno ne sviraju, Pink Floydima, Zeppelinima, Queenovcima, Sex Pistolsima, Nirvanom i drugima koje smo kod nas vidjeli posredstvom tribute bendova, ali osim dobre zabave za publiku koju to zanima, načelno se radi o besmislici preuzimanja tuđeg i “rasprodaji bola”, kako je to davno u pjesmi nazvao Bora Đorđević.
Ali putovi nostalgije nisu nimalo čudni. Dapače, i Rolling Stonesi, U2 i drugi s dovoljno radnog staža na grbači do neke mjere funkcioniraju kao vlastiti tribute bandovi, pogotovo kad sviraju stare pjesme i odavno amortizirani repertoar koji danas s njima više i nema puno veze. S tom razlikom da oni na to imaju puno pravo jer su ih (davno) napisali bez obzira na to što bismo svi mi voljeli da su im novi albumi jednako dobri kao stari. S druge strane, tribute bendovi nisu nikad ništa napisali, samo su – prepisali.
Rujanfest... manifestacija za dotepene cobane koji su ionako u vecini. Stoga, izbor kvazi umjetnika ne treba ni najmanje cuditi. Pomirite se s cinjenicom da nas seljakluk nemilice asimilira. Opet, retardi koji to izvode i oni koji to slusaju su najmanji problem u ovoj vukojebini.