Možda su hrvatski predsjednički izbori najavili početak kraja kontradiktorne, ali i posve logične pojave opasnih političkih klaunova. Kao iz Kingovih romana u kojima “Ono” prepoznatljivo lice smijeha i zabave postaje novim simbolom olako danih obećanja i još lakše izricanih prijetnji, politika jest počela nalikovati na cirkus, a u areni stvarnosti likovi koji su nas trebali uveseljavati svojim nekompetencijama i ludorijama, u kontekstu u kojem su ih izvodili izazivali su pomutnju, strah i zazor od budućnosti.
Da se razumijemo, “ozbiljni” političari i njihovi potpuno deerotizirani nastupi, prepuni samozadovoljnog roktanja i nedjelovanja, proizveli su opasne klaunove u politici, otvorivši vrata tako svakoj spodobi da si uzme za pravo proglasiti se faktorom i prije no što je pokazala da išta zna. Jasno je da je daleko od toga da se proces deklaunizacije dovršio, još ih je svuda uokolo puno u orbiti, još odlučuju i proizvode smjehove, jeze i nevjerice, ali možda je počelo, možda je običan čovjek konačno došao k sebi i zamislio se kome daje mandat da ga predstavlja i da ga iz dobrodušnog zabavnog i pomalo katarzičnog lika, pretvara u dresera s punim rukama bičeva, batina i ovlasti da ih upotrebljava prema vlastitom sumanutom nahođenju.
Hrvatska je napravila iskorak iz tog društva. Hajde da smo se barem u nečemu osmjelili i otisnuli se, gledajući prema kriterijima i smislu, u puno bistrije vode. Dakako da Zoran Milanović nije oličenje savršenstva, niti će njegovim dolaskom ova država napraviti toliki zaokret da će odjednom postati drugačija. Ali promjena je korisna, Milanović je dobio po drugi put priliku da aktivno postavlja standarde, a ja sam, kada sam čuo da je izabran za predsjednika, prvo pomislio: punk’s not dead! Jer ako još postoji političkih pankera u onom najpozitivnijem smislu gledano, onda to Milanović jest i bez obzira na sve propuštene prilike koje su ga obilježile za premijerskog mandata, a i koštale ga drugog, u ovoj predsjedničkoj komociji njegova individualnost može postati prednost na kojoj će razviti sav državnički potencijal kojeg neupitno ima i iz koje će nenametljivo hrvatsko društvo odvojiti od imperativa kolektivnih identifikacija na matrici iz 19. stoljeća.
Uzmemo li da je Franjo Tuđman bio povijesni predsjednik, da je Stipe Mesić bio građanin predsjednik, da su u međuvremenu dvije anomalije bile gubitak termina, onda je došao red da Milanović bude predsjednik budućnosti i da jasno pokaže kako ima potencijal spreman za to. I koliko se god u ovom trenutku činili daleki jedan drugom, Milanoviću bi u cijeloj priči, zbog Hrvatske i zbog političke dalekovidnosti, najviše mogao pomoći Plenković.
Obični ljudi koji su u različitim epohama činili hrvatsko društvo u ključnim su trenucima pokazivali više elementarne povijesne svjesnosti od vođa koje su im oktroirano ili čak autooktroirano znale stati na čelo. Narod je u tim rijetkim trenucima slao jasne impulse koji je ispravan smjer, bilo da je riječ o veljači 1573. ili da se radi o lipnju 1941. ili o svibnju 1991.
Jedan od tih trenutaka bio je i siječanj 2020. ili bi, da budem preciznije oprezan, on to mogao biti. Hrvatska od tada na svom čelu ima dva dečka koji su generacijski bliski, koji ideologiju mogu shvaćati podjednako nonšalantno, koji razumiju jezik suvremenog svijeta i koji imaju svaki svoj ego otprilike dovoljno velik da se ne mogu u zajedničkom druženju osjetiti inferiornim onom drugom.
Uz to, obojica su, po vlastitom priznanju, djeca novog vala, što bi, pod pretpostavkom da nisu slušali Modern Talking, A-ha, Starship, Simple Minds ili Azru, moglo podrazumijevati da dijele i zajednička zdrava formativna sjećanja. Hrvatska je, dakle, u ovom trenutku jedina država u Europi, a možda i u svijetu koju vode novovalni klinci, nasuprot prevladavajućem hopa-cupa cajkarskom društvu iz supijanih narodnjačkih svratišta s rubnih dijelova grada ili mračnih magistralnih putova.
Kada bi umjesto infantilne „tvrde kohabitacije“ sadašnji premijer novom predsjedniku zrelo najavio „hrvatski live aid“, onda bi to značilo da ovu zemlju napokon vode zrele osobe koje se mogu izdići iznad stranačke frazeologije i zavičajnosti krvnih osveta. Milanović i Plenković imaju povijesnu priliku postati ključan preokret društvenih tokova ako svojim ličnostima ne podlegnu olakim trendovima predrasuda i jeftinih poena, nego ako upravo oni počnu postavljati trendove, rušiti predrasude i vidjeti dalje od horizonta jednog mandata. Ili će, dakle, mijenjati stvari ili će postati politički Beavis i Butt-head, suburbani animirani likovi koji će se zadovoljavati marginalnom slobodom svojih zlovoljnih komentara.
Bilo bi šteta da upropaste priliku koju bi jedan drugome mogli pružiti, bilo bi glupo da se pretvore u nešto što ne moraju, bilo bi razočaravajuće da državu pretvore u vlastiti pješčanik u kojem će se natjecati tko će dalje dobaciti u uzaludnom mokrenju uz vjetar. Tada ćemo i definitivno znati jesmo li postali jedna od prvih država koja je opasnim političkim klaunovima s periferija doista poručila: punk’s not dead.
