Mladost je išla i ja san. Radili smo u gradu, kuću smo napravili. Ode mladost ne može živit ni radit. Ima ih (iseljenih Žirjana op.a) vani u Zagrebu, po Šibeniku, ima u Dubrovniku, u Zadru...., dojdu priko lita u sezoni. Kad odu, teška tišina. Ode se nije rodilo dite malo, sad će 35 godina kad se zadnje dite rodilo na ovom otoku. Ne kopamo Polje, ne radimo, mladost neće, stari ne mogu – zabilježili su istraživači dojmljiv doslovni izričaj i svaki zarez 74-godišnje Žirjanke o životu na otoku, o iseljavanju u Šibenik i o povratku na otok za potrebe znanstvenog rada Marija Bare sa zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti.
U gradovima koji još ne znaju što je izumiranje nećete čuti od umirovljenika da plaču što se ne rađa više djece jer, živeći pokraj toliko djece, oni prvo misle na sebe. Otočani znaju što je život uz prazne, u korov zarasle škole, u mjestima u kojima je davno zamro plač djece i žamor mladih. Ako se već otocima ne bavi politika, ako zimi posve zaboravljeni i izolirani egzistiraju samo kao problem državi, a ljeti, kad na njih nahrupe stotine tisuća turista, opet postaju nacionalne ljepotice i bogatstvo, utješno je da na otoke ne zaboravljaju znanstvenici i profesori.
Cijeli set istraživanja o životu na hrvatskim otocima, o demografskom stanju i migracijama objavljen je u posljednjem broju časopisa Migracijske i etničke teme Instituta za migracije i narodnosti. Na otocima, kojima se Hrvati ponose ljeti, a zimi su im samo trošak, živi 124.955 stanovnika i, prema posljednjem popisu stanovništva Državnog zavoda za statistiku među njima je tek 22.232 (17,8%) mladih do 19 godina i 38.254 (30,6 %) stanovnika u dobi od 60 i više godina. Iako na svim otocima nije život zamro u istoj mjeri kao na Žirju, u samo jednom desetljeću na hrvatskom otočju omjer starog i mladog stanovništva povećao se za trećinu u korist stare populacije. Na 13 otoka u posljednjih deset godina, kaže nam dr. sc. Ivan Lajić, znanstveni savjetnik s Instituta za migracije i narodnosti u trajnom zvanju, nije se rodilo nijedno dijete, a na deset je otoka prosječna dob stanovnika 60 i više godina.
Fiktivni stanovnici
Prosječna dob ukupnog otočnog stanovništva je 44,6 godina, a stanovništva Hrvatske je 41,7 godina. Iako imamo 67 naseljenih otoka, na samo njih 47 stanovništvo živi tijekom cijele godine. Sveučilišni profesor geografije i demografije Ivo Nejašmić u istraživanju “Demografsko starenje na hrvatskim otocima” upozorava da će četvrtina otočnih naselja u doglednoj budućnosti postati mrtva sela, a šokantno je i da u tridesetak otočnih naselja nema nijednog stanovnika mlađeg od 19 godina. Na otocima Molat, Žirje, Rivanj, Rava, Veli Drvenik, Zverinac, Mali Drvenik i Sestrunj udio stanovnika u dobi od 60 i više godina prelazi dvije trećine stanovništva, navodi prof. dr. sc. Nejašmić u svom radu.
Dr. Lajić, iako je, kako za sebe kaže “purger”, bavi se cijeli svoj život otocima:
– Demografsko stanje na otocima gore je nego što to pokazuju brojke, odnosno posljednji popis stanovništva, jer imamo puno vikendaša i stanovnika koji su napustili otoke i žive u Zadru, Šibeniku, Rijeci, Dubrovniku, a zbog određenih beneficija, prije svega prijevoza trajektom, na koje otočani imaju pravo po Zakonu o otocima, te boravišnih pristojbi, prijavljeni su da žive na otocima. Znači, riječ je o fiktivnom otočnom stanovništvu. Pokušali smo utvrditi broj stvarnih stanovnika po tome gdje su prijavljeni kod liječnika primarne zdravstvene zaštite jer u pravilu ljudi idu k liječniku tamo gdje stanuju, no opet imate stanovnika koji s otoka idu k liječniku u Šibenik jer im je tamo kvalitetnija zdravstvena zaštita – govori Lajić.
Zajedno s Rokom Mišetićem s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, u svom radu “Demografske promjene na hrvatskim otocima na početku 21. stoljeća” upozorava da se u samo jednom desetljeću na hrvatskom otočju omjer starog i mladog stanovništva povećao za trećinu u korist stare populacije. Na početku 2001. godine na deset mladih do 15 godina dolazilo je 13 stanovnika starijih od 65 godina, a 2011. na deset mladih dolazi 17 starih stanovnika.
A stari ionako s otoka nemaju kamo otići. Jer kao što je 82-godišnja stanovnica Kaprija, za rad Lajićeva kolege Bare, rekla: “Sad kad sam ostarila, sad ne mogu nigdi, nego ovako sidi i stoj. A di bi išla?”
Otočno stanovništvo je, demografskim rječnikom rečeno, u vrlo dubokoj starosti i jedino otok Lošinj drži korak s ostatkom zemlje, koja je, kao i on, u dubokoj starosti.
Mikrokozmosi posebne filozofije
Prof. dr. Nejašmić je, računajući udio mladih do 19 godina i starih od 60 i više godina na 43 otoka koja su naseljena tijekom cijele godine, izračunao da je stanovništvo čak 17 otoka u krajnje dubokoj starosti, osam otoka je u izrazito dubokoj starosti, 17 otoka je u vrlo dubokoj starosti, a samo je otok Lošinj u dubokoj starosti jedini kao i stanovništvo Hrvatske. Na još četiri otoka koja su naseljena tijekom cijele godine zbog malog broja stanovnika nije računao ostarjelost stanovništva jer bi to bilo besmisleno. Otoci Vele Srakane imaju samo tri stanovnika i nijednog mladog, Male Srakane imaju dva stanovnika i nijednog mladog, Kornat 19 stanovnika, a Biševo samo 15 stanovnika i nijednog mlađeg od 19 godina.
Danas Hrvati i hrvatska politika otoke najčešće doživljavaju kao problem, kao nepotreban trošak, uzaludno rasipanje državnog novca na premali broj otočnih stanovnika
Otoci su minijaturni svjetovi, male intimne zajednice sa snažnim osjećajem zajedništva, no društveni odnosi na njima nisu jednaki cijele godine, navodi u svom radu “Povratne umirovljeničke migracije na hrvatskim otocima” mladi znanstvenik Bara, koji je diplomirao sociologiju i povijest i uskoro treba doktorirati, potkrepljujući to svjedočenjem jednog Lošinjanina (59):
“Život na otoku je posebna priča. Lošinj je velik otok, ima puno stanovnika, to je već grad, ali kad dođe zima, prvi, drugi mjesec... do Božića i Nove godine još ide, ali onda postaje problematično. Ljudi su..., već su se novci potrošili koji su se od sezone uštedjeli, onda se povlače svi u sebe, dođe tu do nekakvih i razmirica međusobnih, neko se posvađa, neko ne vidi nekog tjedan dana, pa misli da se uvrijedio, pa se onda i on uvrijedi bez razloga. Život na otoku, to je posebna filozofija. Manji otoci su još gori. Susak, Unije, Ilovik, tamo je po zimi svi protiv svakog, svaki protiv svih i svi protiv svakog, to je priča za sebe. Ali opet su zajednica i opet se skupe i kad nekom treba pomoći, svi će mu pomoći. Takva je životna filozofija”, slikovito je opisao Lošinjanin život na otoku.
Dr. Lajić, zahvaljujući svom poslu, i sam dobro poznaje otočane.
– Koliko samo ti ljudi, koji nisu formalno obrazovani, poput ribara, težaka... imaju mudrosti prema otocima, drugim ljudima, životnoj i demografskoj perspektivi. Izuzetno su misaoni, otoci su doista mikrokozmos s posebnom filozofijom. Sjećam se kako mi je jedna otočanka s Prvića iz Šepurina gotovo plačući govorila: “Prije se na skalama oko škole za školskog odmora sve crnilo od učenika jer su tada djeca nosila crne uniforme, a sada ih je samo četvero, a skale su zarasle u korov.” Svojedobno, dok je na Dugom otoku bila jaka industrija prerade ribe, muškarci s otoka težili su privući žene koje su dolazile iz Dalmatinske zagore, udavale se, no žene nisu mogle izdržati otočnu izoliranost zimi, turističku agresiju ljeti, jer su to sve stresovi, pa su muževe povukle na kopno i otišli su svi u Zadar, Benkovac... – govori Lajić.
Vladimir Skračić, znanstvenik i profesor na zadarskom sveučilištu, u svom radu “Otočani na malim otocima danas”, odnos prema otocima opisuje ovako:
“Danas Hrvati i hrvatska politika otoke najčešće doživljavaju kao problem, kao nepotreban trošak, uzaludno rasipanje državnog novca na premali broj otočnih stanovnika: brodari u gubicima, školstvo i zdravstvena zaštita neprimjereno skupi, hitne intervencije. Istodobno, danas nema Hrvata koji nešto znači u političkom životu, a da se ne poziva na more i otoke kad govori o prepoznatljivosti domovine. Nema toga turističkoga sajma u svijetu na kojemu Hrvatska turistička zajednica ne poziva goste upravo slikama s hrvatskih otoka. Nikada nitko nije pokušao izračunati, a i neće, koliki je doprinos tih zapuštenih ljepotica s onemoćalim staricama i starcima tzv. hrvatskome turističkom proizvodu i jesu li ikada otoci dobili, ako ne onoliko koliko su dali, barem onoliko koliko im je egzistencijalno potrebno. Umjesto toga prezir i od prilike do prilike, zavist.”
Prof. dr. sc. Skračić kao primjer nekonzistentne državne politike navodi Kornate, na kojima je odrastao i čije su dvije trećine 1980. godine proglašene nacionalnim parkom i stavljene pod najstroži režim zaštite.
“Istina o Kornatima danas jest da je stanje onečišćenja nerazmjerno gore nego u trenutku proglašenja Kornata nacionalnim parkom, da je u Kornatima deset puta manje Kurnatara, ribara i težaka nego tada i neizrecivo više posjetitelja koji su, kako sada stvari stoje, postali jedini smisao njihova postojanja”, navodi prof. Skračić o Kornatima.
Stranci dolazili još u 19. stoljeću
No, uz ovakvo izumiranje života na otocima pitanje je hoće li otoci zadržati svoju prepoznatljivost i hoće li na otocima doći do zamjene domaćeg stanovništva stranim? A za žaljenje će poslije biti kasno.
– Na otocima imate sve više stranih državljana, Austrijanaca, Nijemaca, Mađara koji su zapravo stalno prisutno stanovništvo, primjerice na šibenskim otocima. Oni su dobri potrošači i mogu reći da drže do autohtone baštine, ne odstupaju od tradicionalnog načina gradnje kuća, prilagodljivi su pa ih otočani zovu naš Nijemac, naš Austrijanac. Nisu agresivni prema našoj baštini i jako je cijene. Istina, ovakvo demografsko stanje na otocima dovest će do zamjene stanovništva, sve manje će biti domaćeg stanovništva, a sve više stranaca Europljana jer će se to događati unutar europske migracije. Kad dođe jedan stranac, on povlači za sobom i druge. Britanci su jako orijentirani prema južnom Jadranu. U gradu Šibeniku imate u jednoj ulici tri, četiri Šveđanina koji tamo dođu već u travnju, jedan je povukao drugog i lijepo im je, imaju tu svoju malu zajednicu. Ne zaboravimo da su se u Lošinju još u 19. stoljeću vodile posebne knjige s popisom stranog i domaćeg stanovništva, bilo je dosta Tirolaca, Švicaraca, Austrijanaca – kaže Lajić te dodaje da se kod naseljavanja stranaca mijenja kulturološki obrazac i onda je pitanje hoće li otoci izgubiti svoju prepoznatljivost, svoj šarm i dijalekt.
Prof. Skračić, opisujući otoke snažnom mješavinom emotivnog i znanstvenog izričaja, u svom radu o otočanima ističe:
“Na otocima nikada ničega nije bilo napretek. U cjelini, na otocima se uvijek živjelo skromno i sa sviješću da niotkud ništa ne može doći što se svojim rukama na samome otoku ne može steći. Svi tajkuni i bogataši koji dolaze s hrvatskih otoka, osobito malih, stali bi na prste jedne ruke. S druge strane, s pjesnicima, slikarima i znanstvenicima stvari stoje sasvim drugačije!”
I zato su otoci nacionalno bogatstvo, ne samo zbog svojih ljepota, koje ljeti privlače turiste nego i zbog ljudi koji izolirani, a istodobno usmjereni jedni na druge u svojim malim zajednicama, misle puno više na život i na druge ljude, pažljivo se odnoseći prema svim dragocjenostima prirode, nego oni koji nikad ne razmišljaju o stvarima koje su im stalno na dohvat ruke. I zato nije slučajno da je s otoka poteklo toliko slikara, pjesnika i znanstvenika, a ne tajkuna, i zato nije slučajno da su naoko obični ljudi, ribari i težaci u nekoliko jednostavnih, a slikovitih rečenica u stanju proniknuti u svoj i tuđi život i definirati ga bolje nego znanstvenici i filozofi.
ne rađaju se dica sama od sebe... ajmo malo "radit" ne samo sidit isprid konobe..