Prošlu i ovu kolumnu posvetio sam temi multikulturalizma, među ostalim i zbog izlaganja na tribini koju u Matici hrvatskoj organizira časopis “Obnova” na temu “Migracije i multikulturalizam”. Vrlo aktualna tema kojoj se kod nas ne pridaje dovoljno značenja. Većina nas, naime, kao da još živi u nekom drugom vremenu. Da je to neko drugo vrijeme, da se tribina održava, recimo, sredinom osamdesetih ili devedesetih, vjerojatno bi tema bila posvećena nastojanju da se ostvari komunistički ili pak liberalni utopijski raj na Zemlji. Danas pak ubiremo plodove tih nekadašnjih tribina i tih utopijskih sanja, a njihov rezultat mogao bi se sažeti u naslovu poznatog djela Oswalda Spenglera o propasti Zapada.
Onaj svijet koji je porodio te sekularne utopije danas sam trpi posljedice svojih utopijskih nadanja, iskušavajući vlastitu propast. Zapad ide svome kraju. Pogledajmo samo demografske statistike zapadnih društava. Sve one govore isto – Zapad se umorio od života. Nijedna od velikih zapadnih zemalja ne može održavati svoju industriju bez uvoza radne snage jednostavno zato što ta društva više ne uspijevaju sama održati ni razinu vlastite biološke reprodukcije. Postoje različita sociološka, psihološka, medicinska, ekonomska itd. objašnjenja za to iščezavanje života na Zapadu, sva jednako površna i neuvjerljiva. Ne radi se tu ni o kakvoj nužnosti proistekloj iz objektivnih zakonitosti. Riječ je o svjesnoj odluci. Ljudi na Zapadu ne žele se više biološki reproducirati. Takva odluka je, u biti, jednaka nihilističkom opozivu vlastita rođenja. Moguće da je podrijetlo te nihilističke volje najbolje opisao upravo Spengler, koji ju je pripisivao gubitku transcendencije i utopljenosti u materijalističku kulturu življenja za trenutak. Ako ne vidite smisao u vlastitome životu, ne želite besmislu izložiti ni svoje potomstvo. Liberalizam i socijalizam dvije su velike zapadne sekularne utopije dvadesetog stoljeća koje veličaju ovu nihilističku materijalističku kulturu Zapada. Njihove slike opisane su u romanima Aldousa Huxleya. Multikulturalizam je dominantna ideologija na Zapadu, koja uči da su sve kulture jednako vrijedne. To znači reći da nijedna od njih za vas nema naročit smisao, uključujući i onu kojoj sami pripadate. Tako nestaju spone socijalne solidarnosti unutar vlastitog okruženja, koje životu daju smisao. Najveća mjerna jedinica socijalne solidarnosti je ona nacije.
Reći danas pak da je naslijeđe vaše nacionalne tradicije za vas izuzetno i da mu dajete prednost nad ostalim tradicijama, na rubu je politički korektnog ponašanja. Čovjek koji se u svojoj kulturi i tradiciji ne osjeća “kod kuće” izmješten je iz ležišta vlastitog biološkog opstanka. Takav nihilistički pogled na vlastito naslijeđe parola je dana na Zapadu i smatra se znakom emancipiranosti i prosvijećenosti. Ovakva kultura samoporicanja dominira Zapadom gotovo cijelo stoljeće. Možemo reći da je vršnjakinja Spenglerove knjige.
Za naš današnji odnos prema nacionalizmu presudan je bio Prvi svjetski rat i specifična interpretacija uzroka tog rata. Kao što znamo, iako su elite pokrenule taj rat, pozvavši narode na međusobno istrebljenje, naknadna interpretacija odgovornost za rat svalila je na pleća naroda, odnosno, na nacionalizam, prirodno osjećanje pripadnosti čovjeka svojoj zajednici. Zaključeno je da nacionalizam neizbježno vodi u rat. Stoga su političke elite upregnule sve snage naših obrazovnih i političkih institucija ne bi li iskorijenile taj prirodni osjećaj. Multikulturalizam i masovna imigracija čine se sjajnim sredstvom za uništavanje zlog sjemena nacionalizma. Ako izmiješamo različite nacije i kulture, neće više biti biološke podloge za nacionalizam. Iskorjenjivanjem nacionalizma nestat će prirodan uzrok rata i zavladat će vječni mir. Desni populistički pokreti koji danas jačaju u Americi i Europi, a koji naciju stavljaju na prvo mjesto, prirodan su odgovor ljudi na ideologiju multikulturalizma i njezinu veliku laž o nacionalizmu kao uzročniku ratova. Njihov je nacionalizam, kao što je na to upozorio veliki dijagnostičar našeg vremena Zman, defenzivan.
Desni populisti na Zapadu ne planiraju osvajačke ratove. Samo žele da budu ostavljeni na miru živjeti životom kakvim su navikli, u okruženju na koje su navikli. Buđenje nacionalizma na Zapadu znači samo da ljudi više ne žele biti dijelom socijalnog eksperimenta svojih globalističkih elita. Nacionalizam danas znači samo jedno – želju za mirom i normalnim životom. Nacionalizam je jedina aktivna pacifistička snaga današnjice. Možda i snaga koja će bar odgoditi našu propast.
pa sad, obzirom na povijesnu zbrku koja budi riječ 'nacionalizam', kudikamo bi bolje pristajala rijeć patriotizam, ili jednostavno po naški domoljublje