Ako ikada s vijugave magistralne ceste koja povezuje Kastav s riječkom četvrti Viškovo pokraj putokaza na kojem piše Žegoti skrenete na uski makadamski put, doći ćete do zaselka s šest obiteljskih kuća i jednim ostakljenim poslovnim objektom. To su Kalemi, a kako bi se moglo i očekivati, svi ljudi koji tamo žive prezivaju se Kalem.
Optužbe za šverc
Doduše, nije to službeni naziv te nakupine kuća, no toliko se među lokalnim stanovnicima ustalio, da je pitanje trenutka kad će biti formaliziran. Ipak, za razliku od okolnih zaselaka čiji toponimi također odgovaraju prezimenima ljudi koji u njima žive, Kalema još prije nekoliko godina ondje nije bilo. Sagrađeni su prije desetak godina, kad su se njihovi stanovnici doselili iz svojeg prethodnog zavičaja – sela u okolici Doboja, danas teritorija Republike Srpske.
Tog združenog zbjega Kalema iz posavske ravnice na primorski krš vjerojatno nikada ne bi ni bilo da nije bilo meteorskog poslovnog uspona obiteljskog kapa – domišljatog inženjera strojarstva i bivšeg zastavnika JNA koji je u Rijeku stigao bježeći od rata 1990., a onda u dvadeset godina sagradio naftno carstvo, pa pod padinama Učke skućio i cijelu svoju užu obitelj.
Jozo Kalem danas je jedan od najbogatijih Riječana, ali i jedan od najviđenijih stanovnika tog grada, koji jednom rukom sklapa unosne poslove s gradskim poduzećima, a drugom dijeli sponzorstva lokalnim sportskim klubovima i kulturnim institucijama. Je li taj status posljedica poduzetničke sposobnosti ili bliskih prijateljstava s moćnim lokalnim političarima, pitanje je oko kojeg se već godinama Kalemovi prijatelji i protivnici ne mogu dogovoriti. Istina je vjerojatno u sredini jer bez političkih veza teško bi itko u poslijeratnoj Hrvatskoj uspio od nule sagraditi Euro-Petrol, naftno poduzeće vrijedno više od stotinu milijuna eura, no do tih veza i prijateljstava teško bi došao nesposoban čovjek. A Kalem, sasvim sigurno, nije nesposoban.
Iako je rođen u selu Draganovci, nedaleko od Doboja, veći dio života proveo je u Travniku, gdje je navodno radio u tamošnjoj vojnoj industriji. U Rijeku je stigao početkom devedesetih. Bio je to zapravo povratak u Rijeku, gdje je proveo četiri godine tijekom studija strojarstva. Već sredinom 1993. minimalnim kapitalom osnovao je tvrtku Ukrina, specijaliziranu za trgovinu i prijevoz nafte i naftnih derivata. Posao se vrlo brzo razgranao. U suradnji s riječkim Autoprijevozom nafta se iz slovenskog Kopra vozila u BiH. Bilo je to ratno doba, a prekogranični prijevoz nafte silno riskantan posao, ali zato i adekvatno profitabilan. Mnogi su poslijeratni hrvatski naftni tajkuni stasali upravo na takvim poslovima, pod trajnom sumnjom šverca nafte srpskim snagama. Za takvu nemoralnu trgovinu optuživali su i Kalema, ali bez ikakvih dokaza.
Njegovi kamioni, svjedočit će kasnije akteri, prolazili su sigurnim rutama i bez problema, prema Hercegovini. Koja je bila njihova krajnja destinacija i kupac, danas se može samo nagađati, no Ukrina je na takvim poslovima akumulirala znatan kapital. Tvrtkini prihodi toliko su porasli da su se među tadašnjim konkurentima zbog imena tvrtke pojavile glasine kako se radi o zajedničkom poslu Ine i ukrajinskih partnera. Istina je bila puno jednostavnija. Kalem je tvrtku nazvao po rijeci Ukrini, čiji je tok prolazio nedaleko od njegova radnog mjesta.
Ipak, 1996. godine tvrtku je prodao slovenskom Petrolu, a nastavio raditi kao njezin direktor. Bilo je to vrijeme golema razvoja na domaćem maloprodajnom naftnom tržištu. Uz državnog monopolista – Inu – postojali su deseci manjih kompanija, a njihova uspješnost izravno je ovisila o uvjetima nabave koje dogovore s Inom. Kako se danas prisjećaju neki tadašnji djelatnici nacionalna naftne kompanije, Kalem je u tom bio iznimno vješt, no u odnosima s Inom imao je boljih i lošijih razdoblja.
Zabranili mu ulaz u zgradu
– U Ini su se uprave mijenjale, pa tako i povlašteni partneri. Kalem je uglavnom uvijek bio među njima, no bilo je i razdoblja kad je bio u nemilosti. Neko mu je vrijeme čak bio zabranjen ulazak u upravnu zgradu – kaže Večernjakov sugovornik.
Ipak, najveći dio poslovanja Kalem je ostvarivao u Rijeci, a glasine o bliskim odnosima s tadašnjim riječkim gradonačelnikom Slavkom Linićem prate ga do danas. Doduše, Kalem i Linić neosporno su prijatelji – nedavno su zajedno posjetili Koprivnicu, a taj izlet neugodno se vremenski poklopio s početkom poslovne suradnje Podravke i Kalemova Euro-Petrola, koji sad koprivničku tvrtku opskrbljuje naftnim derivatima. Je li Linić tom prigodom pogodovao svom prijatelju? Povrh razumnih sumnji dokaza nema, a to je zapravo priča i sa svim takvim optužbama iz prošlosti.
Naime, Kalem je 2000. godine pokrenuo svoju vlastitu naftnu kompaniju Euro-Petrol, a tvrdnje da je pri tome imao golemu pomoć Linića pretvorili su se u folklor napada političkih protivnika na aktualnog ministra financija. Tako je, primjerice, Krunoslav Markovinović iz HDZ-a tvrdio kako je Kalem preuzeo benzinske postaje privatnika, koje je Ina po Linićevom nalogu prethodno uništila prodajući im gorivo po maloprodajnim cijenama. Ipak, istina je nešto kompliciranija. Kalem je uistinu u kratkom vremenu preuzeo velik broj postaja malih trgovaca koji su propali, no Inina cjenovna politika koja ih je uništila započela je još u vrijeme HDZ-ove vlade. Ona je pak bila posljedica nerazumne odluke tadašnje Vlade da Ini zabrani povećanje cijene derivata. Suočeni s golemim gubicima, u Ini su smanjili veleprodajne rabate, a to pak brojni trgovci nisu mogli izdržati. Tu se nakon 2000. pojavio Kalem i polako počeo graditi svoje carstvo. Je li pritom on imao povlaštene uvjete nabave od Ine, danas je gotovo nemoguće utvrditi.
Ipak, Euro-Petrol rastao je brzo. Od Grada Rijeke dobivao je izvrsne lokacije za gradnju benzinskih postaja, uglavnom kroz aranžmane zamjene zemljišta, iste onakve kakve će poslije u Zagrebu implementirati Milan Bandić.
Rusi su se uzalud bunili
No, bilo bi pogrešno rast Euro-Petrola vezati uz SDP. Tvrtka je jednako dobro poslovala i za vladavine HDZ-a. Sve te godine obilježene su brojnim pritužbama konkurenata, no bez rezultata. Primjerice, 2010. tvrtka Autoceste Rijeka – Zagreb raspisala je natječaj za nabavu dizelskog goriva. Uvjet u natječaju bio je da dobavljač mora biti tvrtka koja u protekle tri godine posluje pozitivno, a radi se o posve neuobičajenom zahtjevu, osobito s obzirom na to da je zbog globalne recesije i nagla pada cijena nafte potkraj 2008. godine većina svjetskih naftnih kompanija poslovala s gubitkom.
Ipak, na taj način kao potencijalni ponuđači eliminirane su gotovo sve veće naftne kompanije koje posluju u Hrvatskoj, od Ine, preko Crobenza i Lukoila, do austrijskog OMV-a, a praktički jedina tvrtka koja ima potrebne reference i pozitivnu bilancu jest Euro-Petrol. Poznavatelji prilika na naftnom tržištu upozoravali su kako takav zahtjev ARZ-a nema nikakva poslovnog smisla jer gubitak u poslovnoj godini nije nikakav pokazatelj da neka velika kompanija, kao što je, primjerice, Ina, neće moći isporučiti dogovorenu robu. Ipak, kada na kraju Euro-petrol ipak nije podnio najnižu cijenu, natječaj je poništen.
Ruski Lukoil žalio se pak na natječaj riječkog autoprijevoznika, na koji je podnio 200-tinjak tisuća kuna nižu cijenu od Kalema, ali je diskvalificiran jer cijenu rabata nije izrazio trima decimalama. Rusi su se uzalud bunili kako je nelogično da se cijena izrazi trima decimalama, kad u kuni ima sto lipa te broj lipa maksimalno može imati dvije znamenke. Ipak, njihovi prigovori su odbijeni, a Euro-Petrol je dobio posao.
Tvrtka je rasla brzo, a 2008. došla na razinu od 50 benzinskih postaja. Kalem je tada udjel od 51 posto prodao slovenskom Petrolu. Prošle je godine Euro-Petrol prihod ostvaren od poslovanja s državom povećao čak 515 posto u odnosu na godinu prije – sa 34,3 na 211,4 milijuna kuna, a lanjski ukupan prihod Euro-Petrola, u kojem je zaposleno petstotinjak ljudi, bio je 2,3 milijarde kuna, dok je dobit bila 24,3 milijuna kuna. Kolika je bila otkupna cijena, nikad nije javno objavljeno, no Kalem je danas sasvim sigurno jedan od najbogatijih stanovnika Rijeke. Podsjetnici na to bogatstvo mogu se naći diljem grada, od brojnih benzinskih postaja Euro-Petrola, preko ljubičaste zgrade u kojoj je sjedište kompanije do Kalemove rezidencije u četvrti Martinkovac – velike kuće s bazenom i brižno uređenom okućnicom, ograđenom sa svih strana kovanom ogradom i zelenilom, koju je kao starinu kupio i potpuno preuredio. Pred njom se vijori hrvatska trobojnica.
Prema podacima iz zemljišnih knjiga, oba zdanja imaju ukupno 1456 kvadrata, a tu su i okućnice sa stazom i parkiralištima, sve upisano na Jozu Kalema i njegovu ženu Ružu. Osim nekretnina na Martinkovcu, Kalem je vlasnik i nekoliko parcela upisanih kao šume i pašnjaci u Kastvu, nekoliko manjih na Zametu u Rijeci te jedne u Čavlima na Grobinštini.
Američki san na domaći način
Imovine ima još. Kalem je tako počeo diversificirati svoje poslove, pa je od generala Pavla Miljavca preuzeo posrnulu drvnu industriju PM Ligneus. Dogovor je sklopljen u inovativnoj, kalemovskoj maniri. Miljavčeve dugove Hrvatskim šumama otplatio je u isporukama naftnih derivata. Nešto manje uspjeha imao je s preuzimanjem građevinskog poduzeća IGM Tounj. Njegov Ri Petrol s tadašnjim vlasnikom tvrtke Ivanom Pađenom dogovorio je preuzimanje po sličnom modelu kao u Miljavčevu slučaju. Golem dug IGM Tounja Grič Petrolu Kalem je trebao pokriti i preuzeti tvrtku sa svim nekretninama, 20-godišnjom koncesijom za kamenolom i svih 350 radnika. Kupoprodajni ugovor bio je formuliran tako da se Kalem obvezao podići kredit na 103 milijuna kuna, time podmiriti obveze prema svim ostalim dobavljačima, a tek onda se uknjižiti kao vlasnik nekretnina.
Ipak, kako je riječki tajkun to učinio prije nego što je riješio sve ostale dugove, Policijska uprava karlovačka protiv njega je podnijela kaznenu prijavu za malverzacije teške 26 milijuna kuna. Dokažu li mu se optužbe, Kalem bi mogao u zatvor – za prijevaru u gospodarskom poslovanju predviđena je kazna od jedne do čak osam godina, a za ovjeravanje neistinitog sadržaja od tri mjeseca do pet godina zatvora. Hoće li riječki tajkun, umjesto na svojem uobičajenom mjestu u svečanoj loži stadiona Kantrida i na poznatim izletima po slavonskim lovištima, vrijeme provoditi u skučenoj ćeliji neke od domaćih kaznionica? Teško je vjerovati, no dogodi li se to, priča o Kalemovu ostvarenju američkog sna na balkanski način bit će samo još uvjerljivija.
Zanima me cijena ovakovog članka, po redku riječi ili rečenici u svakom slučaju cijenik bi morao biti transparentan no moguče je i po dogovoru u svakom slučaju takvi članci trebali bi biti označeni kao PP ili sponzorirano